"Netko sa svojim bolom ide

Ko s otkritom ranom: svi neka vide.

Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi,

I ne da mu prijeći u suze i riječi"

Početak je ovo pjesme velikog pjesnika Dobriše Cesarića u kojoj je opisao nešto što je svim ljudima zajedničko, a dožive prije ili kasnije tijekom života: gubitak voljene osobe. Netko, dakle, u sebi zatomi bol, a netko ga otkriva svijetu.

Ovaj drugi način izabrao je Marin Miletić kako bi opisao obiteljsku borbu i smrt svoje supruge koja se posljednjih godinu i pol borila s teškom bolešću. Ljubav, zajedništvo, snaga - tri su ključne riječi koje se provlače kroz višemjesečne objave na njegovom Facebook profilu kojeg prati više od 60 tisuća ljudi. Na njemu se sam Miletić opisuje kroz svega nekoliko riječi: "Oženjen. Otac dvoje djece. Kršćanin. Saborski zastupnik Mosta".

Čudna bića

Marina Miletića veći dio javnosti najprije je upoznao kao vjeroučitelja jedne srednje škole u Rijeci, koji je svojim temperamentnim nastupom obilježio štrajk prosvjetnih djelatnika na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, u studenom 2019. godine. Samo godinu dana od govora koji je uzburkao brojne političke, vjerske i građanske stavove, ušao je u Hrvatski Sabor.

Miletić svoje objave, bile one političke ili privatne prirode, kreira isključivo vođen svojim svjetonazorima. Na taj način satkane su i objave koje su se odnosile na majku njegove djece, kako je često nazivao svoju suprugu Danijelu, preminulu prije nekoliko dana od tumora na mozgu. Iako ističe svoju pripadnost katolicizmu, jasno iskazuje poštovanje prema drugim vjeroispovijestima s čijim je pojedinim pripadnicima izgradio i čvrste prijateljske odnose. Svaka objava u kojoj je pratio posljednje mjesece i tjedne života sa svojom suprugom prožeta je izjavama o Bogu. Živeći praktičnim vjerničkim životom, Marin Miletić podsjetio je i na periode u kojima je, kako priznaje, bio zavidan drugima, priželjkivao odobravanja ljudi i imao isprazne epizode. Većinu svojih objava piše s podnaslovima "Svjedočanstvo", podastirući tako intimu vlastitih iskustava koja su ga dovela do sadašnjeg trenutka. Bolest supruge navela je, opisuje kroz objave, i njega i djecu da život promatraju nekim drugim očima:

"Patnja je svima zajednička. Patnju svi osjećaju. Bol i trpljenje je tako - ljudsko. Svima koji to prolaze tako blizu. A opet - različito se možemo postaviti prema patnji. Moju obitelj je patnja izgradila više nego li milijuni eura koje bi nam netko dao čarobnim štapićem. Čak štoviše, bio bih vjerojatno puno gori Marin da sam imao milijune. Moje kćeri i mene je Danijelina patnja koja se prelila u naša srca odvela u oceane ljubavi kojima nikada prije nismo plivali."

"Ljudi su čudna bića. Žive ove živote kao da će živjeti stotine godina. A neće. Smrt dolazi. Svima. I nitko ne zna kada je njegov čas. I jedino što mi trebamo ovdje na ovoj Zemlji je ljubiti Boga i svakog čovjeka. Činiti dobro svima, opraštati svakome. Svaki dan živjeti puninu istine. Kako li je lijepo prolaziti ovaj život uronjen u one vrednote koje ne ovise o olujama, koje nisu podložne raspadljivosti svijeta" - zapisao je Miletić u jednoj od objava.

Ne libi se ovaj netipični političar ogoliti dušu u potpunosti, otvoriti svijetu vrata svog doma, pritom nimalo ne prikrivajući težinu tragedije koja je pogodila njega osobno, suprugu koja je na koncu izgubila bitku s bolešću i dvije kćeri. Sasvim osobne spoznaje svojeg unutarnjeg "ja", intimu svog odnosa s preminulom Danijelom (s kojom je proveo 24 godine) i trenutke koji su obilježili čitav ovaj proces opraštanja s jednim životom, Miletić je spremno dijelio i dijeli s javnošću. Prateći njegovo dosadašnje djelovanje, bilo je to sasvim očekivano i nepatvoreno s njegove strane, bez bojazni od reakcija, kakve god one bile. A bilo ih je svakakvih.

Trulež srca

Bez obzira podržava li tko ili ne ovakav oblik javnog izražavanja i što o njemu uopće misli, komentiranje nečije smrti s nepoštovanjem nije samo izraz nekulture, nego teške degradacije svega što ima veze s ljudskošću takvog trenutka. No, Miletićeve poruke o vrijednosti zajedništva, obitelji i braka, neprekidne su, unatoč različitim reakcijama javnosti.

"Život je previše kratak da dopustite svom srcu - trulež", piše Miletić, upućujući tako odgovor svima onima koji su se usudili okaljati dostojanstvenost smrti Miletićeve životne suputnice.

"Vrijeme je najveće bogatstvo. Zato jer sve što napravimo ovdje ima ulog vječnosti. A svaki dan, sat, minuta koja nam prođe ovdje - ne može se više vratiti. Život nam donosi mnoge prilike. Ja bih vam preporučio da ne zaboravite one najvažnije. Prilike u svojoj obitelji. Obitelj je svetinja", piše Miletić i ističe:

"Ne čekajte prolaz dolinom trnja da bi tada vidjeli koliko vam znači vaša žena i obratno. Sada budite strpljivi. Sada gradite. Sada opraštajte. Sada ljubite. Sada se predajte. Sada sebe ništite da bi obitelj rasla. Sada se žrtvujte. Sada se posvetite. Sada ljubite. Ništa nema važnije u ovom svemiru od obitelji. Sve što ostvarite pa bilo to nešto najveće u očima svijeta - ništa je ako ste iznevjerili svoju obitelj. Obitelj je stup. Temelj. Sidrište života. Čuvajte svoju obitelj."

Uljuljkani u životu

Svega nekoliko sati prije smrti supruge Danijele, Marin Miletić je slikovito opisao ljudsko postojanje kroz dogorijevanje svijeće koja je gorjela u tihoj atmosferi njihova doma, ističući tako prolaznost života, ali i svjetlost koju kao pojedinci moramo biti spremni isijavati. Nije propuštao priliku naglasiti ono što mu je supruga značila od srednjoškolskih dana sve do danas, pa - po vlastitim riječima - do vječnosti. Prolaznosti života dotiče se osvrćući se na način života koji nam je donekle nametnula svakodnevica:

"Ljudi žive ove živote potpuno - uljuljkani. Imaju posao pa misle da je taj posao vječan. Imaju djecu, misle da su im djeca - vječna. Supruge misle da su njihovi muževi vječni i obratno. Ljudi žive ove živote u svojim utvrdama i misle da im zlo ne može i neće doći. Žive za subote jer im život preko tjedna nema smisla. Jer im život nema smisla već u nedjelju ih boli želudac jer u ponedjeljak treba poći na taj posao koji oni ne žele raditi. Doma su nerijetko stranci vlastitoj djeci. Ne znaju koju glazbu im slušaju klinci, koje boje su im omiljene, neke serije... roditelji, mnogi postali su stranci sebi samima i djeci svojoj. Kojeg li tužnog svijeta laži i sjena. O koje li obmane živjeti uljuljkan. U lažnoj sigurnosti ovoga svijeta koji nikome ne može dati u ničemu nikakvu sigurnost osim - u prolaznosti vremena. Živjeti ovaj život, a da nikada nisi bio zapravo istinski - živ. Kojeg li traćenja talenata... i nečega tako velikoga kao što je - dar života."

U smrti svoje supruge Marin Miletić nalazi utjehu, smatrajući je pobjedom i vjerujući da smrti zapravo nema. Bol ne skriva i tvrdi da će uvijek biti prisutna, ali ističe kako je njegova obitelj pobijedila sve kušnje i da je postao bolji čovjek.

Svojevrsno dokumentiranje nečijeg života, kako možemo doživjeti Miletićeve zapise u proteklih nekoliko mjeseci i tjedana, a posebno zadnjih nekoliko dana, prosječnom čitatelju može se činiti u najmanju ruku neobično, čudno, na granici zdravog razuma ili čak ekstremno. Ipak, ljudi sličnih ili istih svjetonazora nalaze u njima veliki poticaj, utjehu i nadu, poistovjećujući tako i neke svoje životne bitke s bitkom koju je proživljavala obitelj Miletić. Preispituju svoje stavove, traže odgovore na temeljna pitanja o smislu života, vape za spoznajama koje će ih usmjeriti na pravi put.

No, unatoč svim svjetonazorskim razlikama, s ovim Miletićevim riječima se svi mogu složiti:

"Na kraju svega ljubav je jedino važna. Na kraju svega ljubav jedino ostaje. Na kraju svega ljubav jedino ispunjava. Na kraju svega ljubav je jedini smisao."

Povezane vijesti

• Tereza Mrdeža u drugom kolu Bola
• WTA Bol: Konjuh bolja od Mrdeže
• Umijeće života: I tuga je dobra emocija