Korona kriza i dva snažna potresa koja su pogodila Hrvatsku na najgrublji su način razotkrili mnoge kamenčiće iz hrvatske zbilje, pokazujući više od ičega u kakvim okolnostima živimo. Ali, prije bilo kakve analize dovoljno je samo reći da smo i kraj 2020. dočekali na samom dnu Europe, gdje smo zacementirani još i prije nego što su se krize redale jedna za drugom. Sada, kada nas čekaju teške godine, sigurno je samo to da ćemo jako teško uhvatiti europski korak i odlijepiti se s posljednjeg ili pretposljednjeg mjesta kojeg dijelimo s Bugarima, koji usprkos svemu idu naprijed.

Ova katastrofa – doduše ne i za državu koja do sada nije proglasila katastrofu - na Banovini još je više pokazala svu slabost sustava, prije svega ljudi koji bi se trebali iskazati baš u takvim okolnostima. Dok se šef Civilne zaštite Damir Trut svađao s navijačima koji su izvlačili i ranjene ljude, pomoć je prvih dana stizala baš od običnih građana širom Hrvatske. Dok robne rezerve odmah nisu korištene u mjeri kako su to trebale biti građani su slali sve što su mogli i imali. Dok su se lokalni političari svađali tko će više dobiti na osnovu stranačke iskaznice, veliko ljudsko srce Hrvata nesebično je pomagalo ljudima u nevolji.

Sustav nije posve pao, ali nije bio ni efikasan. Bili smo spori, kao da pomoć ne treba odmah i odmah.   Da nije bilo pomoći građana vjerojatno bi mnogi na Banovini ostali gladni, pothlađeni i napušteni. Od tih famoznih županija u kojima politika uhljebljuje svoje ljude nitko nije ništa ni očekivao, za razliku od vatrogasaca, policajaca i svih drugih koji su nesebično pomagali, danju i noću. Po tko zna koji put se pokazalo da robujemo formalnostima, pa nije ni čudo što se prvak oporbe, Peđa Grbin do sada oglasio samo jednom, energično tražeći sjednicu Sabora, kao da će nesretnim ljudima pomoći ono što će tamo pričati Bulj i društvo.

Ako će Banovina slijediti primjer Zagreba, gdje Damir Vanđelić priprema obnovu kao da ljudi žive kao kornjače 800 godina, što je slikovito rekao Pavle Kalinić, onda joj se loše piše. Naslušali smo se i na primjeru Zagreba kako novci postoje, ali nitko ne zna ni gdje su, ni koliko ih je i zbog čega se odmah ne troše. Jer, u slučaju katastrofa kao što su potresi treba reagirati odmah, a ne za godinu i pol, kao što bi se to trebalo dogoditi u Zagrebu.

S druge strane vladajući su brzi kada treba donijeti nešto što njima odgovara. Preko noći promijenili su zakonske okvire koji su sprječavali da na lokalne izbore idu oni koji izvjesno vrijeme nisu živjeli u mjestu gdje se kandidiraju. Sada, kada se valjda priprema Vanđeliću put da bude HDZ-ov joker u Zagrebu, učinjeno je jako brzo nešto što je nezamislivo u demokratskom svijetu, da se godinu dana prije izbora mijenja izborni zakon. Kod nas je to, nažalost, prošlo ispod radara.

Ali, ako će Vanđelić zaista u trku za prvog čovjeka Zagreba, ni kriv, ni dužan, jer naprosto ne znamo je li sposoban za tako nešto, HDZ-u se loše piše. Sigurno je Vanđelić sposoban u privatnom biznisu, ali to je ipak nešto posve drugo od gradonačelničke funkcije. Za sada se na čelu tijela koje bi trebalo obnoviti Zagreb nije iskazao, dapače, prihvatio je tu 'metodu kornjače' u obnovi, koja može biti krajnje neproduktivna, pogotovo u trenutka kada se postavi i prva skela na zgradu koju će država uz pomoć građana obnavljati. Tvrdnja da obnova glavnog grada može trajati deset i više godina je pogubna i katastrofalna, jer bi za Baniju značila da će trajati dvadeset.

To je upravo obratno od onoga što radi i što je radio sadašnji zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, koji nije čekao ili posustao kada su se pred njim našle sve moguće prepreke, kada su mu mnogi podmetali noge. Da je bilo tako, ništa od svega onoga što je urađeno ova dva desetljeća u Zagrebu ne bi bilo realizirano, jer bi se, valjda, čekalo na ovaj ili onaj zakon ili posustalo pred hepeningom raznih aktivista koji znaju samo kritizirati, ali i ništa raditi. Da se primijenio 'Bandićev model' a ne 'kornjačin' Zagreb bi već sada bio pun dizalica i svega što je potrebno da se obnovi ranjeni grad.

Andreju Plenkoviću očito sve je manje efikasnih ljudi, ostaje u mnogim prilikama sam, na sreću na visini zadatka, ali u stranačkom rezervoaru nema rezervi i to nije dobro ni za njegovu stranku, ali ni za državu u kojoj prave opozicije nema.

I bitka protiv korone je pokazala mnoge slabosti, od politizacije Stožera do mnogih nesuvislih odluka. Ovo ljeto smo čekali da zabranimo rad noćnim klubovima što je donekle uništilo sezonu, a tako je nastavljeno i u prvim jesenskim mjesecima. Tek kada je broj umrlih prešao pedesetak i više osoba krenulo se sa restrikcijama, ali opet nepripremljeno i nedovoljno efikasno. Hrvatski specijalitet s propusnicama veća je bedastoća koju smo na svojoj koži osjetili u prošloj godini, a usprkos svemu i rezultati u borbi protiv korone za Hrvatsku nisu očaravajući. Na samom smo dnu, kao i u svemu. Zašto već nismo u taj famozni Stožer uključili i ljude koji ne pripadaju vladajućoj stranci, jer stranačka legitimacija zaista u hrvatskom slučaju nije garancija da nas čekaju bolji dani.

Iz ove tužne prošle godine izašli su sretni i zadovoljni samo oni koji žive od državne kase, s božićnicama, povišenjima i uz potpunu zaštitu. Broj onih koji su našli sigurne državne poslove, pa i onih koje percipiramo kao krajnje uhljebe je porastao, dok se privatni sektor bori s teškoćama. Uskoro će slijediti sigurno i znatno veći broj nezaposlenih, prije svega iz sektora koji su najpogođeniji, a neefikasna državna uprava ostat će ista onakva kakva je bila do sada. Tako će i ti državni službenici moći poručivati besmislice stradalim ljudima na Baniji da otvore račune u bankama, ne misleći pri tome da banaka tamo više i nema. A takvih smo se gluposti ovih dana naslušali dovoljno, kao i prijedloga da susjed cinka susjeda oko korone. Popis sličnih besmislica je ekstremno dug.

Loše je što građani sve manje vjeruju institucijama. Što nema povjerenja u Crveni križ, ali ni u Caritas, što nas u potrebu cijepljenja uvjeravaju oni koji se nisu iskazali u borbi protiv korone. Sve to isplivalo je na površinu, pa ni politika više neće moći preći preko svega toga. Građani su razočarani, neki ljudi, neki rezignirani. Dio njih čeka da se stvari smire i odu iz Hrvatske, neki su se naprosto pomirili da od sustava ne mogu ništa očekivati.

I ostalo je samo i jedino – veliko hrvatsko srce.

Nevjerojatno je slušati građane Banovine kako stoički mirno govore o nesreći koja ih je snašla. Kako kod njih, dok stoje uz razrušene kuće, ima optimizma, kako podnose sve muke bez kukanja. Zadivljujuća je ta hrabrost običnih, malih ljudi koji su cijeli život gradili te svoje skromne kuće koje je potres u sekundi razorio. Gledamo u tu siromašnu Banovinu, koja je devedesetih prošlog stoljeća prošla strahote, razaranja i pitamo se zašto svih ovih prošlih godina više nije ulagano u taj dio Hrvatske.

Više nećemo moći dalje kao što smo do sada, potpuno je jasno. Može politika izvlačiti sve moguće argumente, ali strpljenje hrvatskih građana je pri kraju. Ne možemo živjeti u zemlji u kojoj se čini da je jedini na visini zadatka samo premijer, a većina njegovih suradnika nije dorasla funkciji koju obavlja. Ne možemo ni živjeti u zemlji koja pokazuje neorganiziranost u trenucima kad je to najpotrebnije. Hrvatska vapi za promjenama, a ta nesretna 2020. je pokazala da one moraju uslijediti ako želimo, koliko toliko, držati korak s Europom. Na sreću za zemlju, mnogo je sposobnih ljudi koji su sada u drugom planu, mnogo je pametnih mladih stručnjaka, mnogo je poštenih i vrijednih ljudi koji mogu i moraju mijenjati Hrvatsku. Nažalost, postojeće stranke ne koriste te ljude, jer oni kvalitetni su potpuno svjesni da se ne mogu snaći u labirintu čudnovate hrvatske politike.

A, nažalost, politika odlučuje o našim sudbinama i kada dođe pandemija i kad nas snađu nesreće, poput potresa. Hrvatska sada treba odlučne, sposobne ljude, koji neće čekati mjesecima da započne obnova Zagreba ili Banovine. Koji će na vrijeme reagirati i na pošast zvanu Covid-19, ali i na gospodarske izazove koji nas čekaju. Bez toga čekaju nas teški dani.

Povezane vijesti

• Istarski stožer: Organizirano je prikupljanje pomoći za ugrožena područja Sisačko-Moslavačke županije, evo gdje se trebaju javiti SVI KOJI ŽELE SUDJELOVATI
• NAŽALOST, BROJ ŽRTAVA POTRESA SVE JE VEĆI. NAJGORE JE U SELU PORED GLINE, JUŽNO OD PETRINJE
• PULSKI "DEMONI" ORGANIZIRALI PRIKUPLJANJE POMOĆI: Puljani u kratkom roku donijeli veliku količinu potrepština koje će se ubrzo dostaviti najugroženijima u Sisačko-moslavačkoj županiji