Prva godina predsjedničkog mandata Zorana Milanovića prolazi u zaista neuobičajenim okolnostima, nedoživljenim u hrvatskom političkom životu. Postoji, zapravo, samo jedna ozbiljna, velika stranka i to je HDZ, a svi drugi su marginalni putnici u političkom vlaku za koje se ne može reći da su i jaka opozicija. Ostao je tako samo predsjednik, koji to ne želi biti, ali je politički jaka figura i ne može prešutjeti da se jednostranačje etablira kao hrvatska budućnost.

Priča s Ustavnim sudom samo je potvrda da se nitko u ovom trenutku ne usuđuje činiti ništa što bi razljutilo politički vrh u kojem dominiraju ljudi iz HDZ-a. Iako je posve jasno da je mnogo toga išlo krivo u radu Nacionalnog stožera civilne zaštite, na što je predsjednik diskretno i upozoravao, suci Ustavnog suda nisu se željeli dublje uplitati u tu priču. Jednostavno su 'presudili' tako da sve ide na mlin vladajućima, prije svega HDZ-u. Što Milanović jednostavno nije mogao dopustiti, da bi mu Plenković, posve nezasluženo prilijepio etiketu 'aktivista'.

Očito, za HDZ svi oni koji ne misle kao što misli Središnjica, su aktivisti. A predsjednik Milanović ne samo da nije aktivist, nego je sve više političar koji je ušao u krivo odijelo. Što je bio i sam svjestan. Jer, predsjednička funkcija koju on obavlja izuzetno dobro je očito i premali format, koliko god to čudno zvučalo, za Zorana Milanovića. Kada bi se moglo film vratiti, jasno je da bi za Hrvatsku korisnije da je preuzeo SDP i pozicionirao stranku kao pravu opoziciju.

Ovako, SDP polako i sigurno umire, Domovinski pokret se raspada, Most nema snagu preuzeti lidersko mjesto u opoziciji, a Možemo još uvijek vježba mišiće za pravu političku utakmicu. Plenković i HDZ čvrsto sjede u foteljama koje im omogućuju lagodno vladanje, jer ih u konačnici nitko ne pita ni za što. Uz ovakvu 'opoziciju' kakva je sada u Hrvatskoj vlast može posve mirno spavati, donositi odluke kakve želi bez obzira hoće li se u budućnosti pokazati da je to bilo dobro ili loše. Ukratko, jedna naprosto fantastična situacija za vladajuće.

Milanović to sve vidi i razumije, kao što mu je vjerojatno jasno da ni od 'novog' SDP-a neće, bar u prvo vrijeme, biti ništa. Ako će uopće ikada biti. Nekog novog jakog lidera na ljevici nema, nema ni novih lica, nema ni dobrih organizatora koji bi mogli pomrsiti račune HDZ-u i Plenkoviću. Sve što se sada na političkom tanjuru nudi je blijedo, nezanimljivo i neatraktivno. Sve potpuno drukčije od političkog nerva koji ima Milanović.

I, razumljivo, da predsjednik od vremena do vremena reagira, jasno i direktno, što onda pogodi i vladajuće. Oni primjenjuju uobičajenu taktiku u takvim prilikama, da ga na neki način izvrijeđaju, zaboravljajući da je Milanović malo čvršći igrač od ekipe koja se sada šeće Saborom. Samoj političkoj reputaciji predsjednika neće škoditi ni zajedljivi komentari na njegov račun koji dolaze od vladajućih, kao što je vjerojatno i prvi stanar Pantovčaka svjestan da sam ne može ništa bitnije promijeniti. Ali, može upozoravati, što i čini.

HDZ je ušao u prvu godinu drugog mandata, a pomaka i dalje nema. Indirektno je na to upozorio i američki veleposlanik u Hrvatskoj, a podaci koji ukazuju razna kretanja u Europi stalno i uporno nas stavljaju na začelje. Po svemu. I to je tragično. Vladajući to onda 'okreću' kako njima odgovara, brojke se tumače ovako i onako, ali činjenica da smo na začelju ostaje.

I to je najveća tragedija što Hrvatska nema pravu opoziciju. Kada bi jaka opozicija 'puhala' za vrat vladajućima, upozoravala na činjenice i brojke i znala predstaviti program koji bi Hrvatsku napokon odlijepio od europskog dna, onda bi zemlja imala i pravu budućnost. Ovako, uz uspavanu opoziciju i jedini pravi glas predsjednika države, teško da će se to dogoditi. Sada se opet vraćamo na priče o radnoj ili neradnoj nedjelji. Opet diletantski, politikanski, kao što je to bilo i do sada. Ustavni sud jedno, vladajući drugo, opozicija ništa. Sve će se kao i uvijek 'razbiti' na leđima malih ljudi, zaposlenih u trgovini, koji ionako od jalovih rasprava oko rada nedjeljom do sada nisu imali ništa. Čak ni to da im se taj rad bolje plati, što bi bio minimum da se podrže oni koji zagovaraju rad nedjeljom.

Korona i škole još je jedna tema koja bi iziskivala mnogo ozbiljnije rasprave, pa i na političkom planu, od onoga što se sada događa. Sve je prepušteno nekoj improvizaciji, pa i to da su se roditelji učenika koji ne idu na vjeronauk sami izborili da im djeca ne sjede sa slušalicama na ušima dok traje sat vjeronauka. Iz vrtića 'tete' šalju alarmantne poruke roditeljima da djecu ne šalju ako ne moraju, sve je više improvizacija, a pravi problemi tek predstoje. A bit će tako kako odluče vladajući, jer pravih rasprava oko ovih vrućih tema nema.

Nema ni oko sudbine blokiranih, oko onih koji će uskoro morati nastaviti plaćati kredite iako su pogođeni krizom nastalom zbog epidemije. Ne čuje se više ni Goran Aleksić koji je potonuo zajedno s BernardićeviM SDP-om. Ne javlja se više ni Krešo Beljak, tu i tamo se nešto čuje od Anke Mrak Taritaš. I Miroslav Škoro, koji je trebao biti neki narodni tribun, šuti ili kada nešto kaže teško je 'prevesti' što zapravo misli. Oko najvažnijih egzistencijalnih problema građana odluke donosi isključivo HDZ, jedine i glavne odluke oko saniranja potresa, budućnosti hrvatskog zdravstva, porezima i svemu ostalom odlučuju vladajući. Na način da se drugi ni ne čuju.

I tako na ‘brvnu’ ostaju samo i jedino Plenković i Milanović. Obojica teškaši u politici. I zato svjedočimo tim duelima koji su ponekad duhoviti, ponekad manje duhoviti, ponekad, kako je netko napisao na granici alanfordovskog prepucavanja. Uz činjenicu da se od predsjednika jedino mogu čuti suvisle kritike. Ali i činjenice da je Milanoviuć svjestan da ne može ništa izmijeniti i da Plenković suvereno vlada i dalje.

I onda se ponovo dolazi do SDP-a koji bi trebao biti taj koji će okupljati opoziciju i sam biti glavni opozicijski igrač. Šteta je trošiti riječi da se ponovi da to nije činio za Bernardićeva mandata, a kako se sada čini, neće ni dalje. Stranačka kampanja je tako blijeda, tako jadna, da je sada već SDP u situaciji da ga se žali. I na prvom jesenskom pripetavanju u Saboru Plenković je pomeo SDP-ove nade koji žele preuzeti stranku, pokazavši da bi u budućnosti moglo biti samo lošije za socijaldemokrate. I što sada? Žaliti za vremenima kada je Hrvatska imala višestranačje, da se mogla čuti i riječ protiv vladajućih, bilo lijevih, bilo desnih. I ne samo riječ, već osjetiti da postoji prava opozicija koja bi sutra mogla preuzeti zemlju. Sada, kako se čini, HDZ može vladati stoljećima. A to vjerojatno osjeća i hrvatski predsjednik.

Povezane vijesti

• SDP u izbore ide s istim ljudima i istom politikom
• SDP je stranka domoljuba, idemo po pobjedu!
• Utvrđene liste SDP-ovih kandidata za Sabor