Danas – za normalno praćenje osnovnoškolske i srednjoškolske nastave – roditelji ili skrbnici učenika moraju izdvojiti najmanje dvije stotine kuna mjesečno ako žele poštovati zakon o RTV pristojbi, kojim moraju plaćati naknadu od 80 kuna mjesečno za posjedovanje televizora, odnosno najmanje 120 kuna mjesečno, koliko je najniža tarifa koju domaći telekomunikacijski operatori naplaćuju za usluge fiksnog interneta koji je za virtualnu nastavu posve neophodan

Pandemija koronavirusa ukinula je – gotovo da to nismo ni primijetili – neka osnovna ustavna prava hrvatskih građana. Pri tome ne govorimo o praćenju mobitela osoba u samoizolaciji o čemu Hrvatski sabor još nije rekao posljednju riječ ili o slobodi kretanja i pravu na korištenje privatne imovine, što je u svojoj izjavi još prije nekoliko tjedana podcrtao predsjednik Republike Zoran Milanović.

Štoviše, o tim se ograničenjima i njihovoj pravnoj validnosti razlikuju i mišljenja ustavnih sudaca i pisaca aktualnog hrvatskog Ustava, pa skoro da nema sumnje kako će se rasprave o smanjivanju ljudskih prava u doba korona pandemije nastaviti godinama i to ne na političkoj, nego na razini pravne teorije. Nema sumnje da će se potegnuti argument kako je demokracija okolina u kojoj svatko ima svoja prava – ali tako da ne ugrožava prava drugih – pa se samoizolirani i nesretno zaraženi teško mogu buniti kad im se pravo kretanja ograničava.

Ispod radara je prošlo očito nepoštivanje dvije alineje Ustava Republike koje se odnose na obrazovanje i na stotine tisuća građana što dovodi u profiterski položaj nekoliko privatnih, velikih komercijalnih tvrtki i to na način da se postojeća praksa ne može, naizgled, izbjeći.

Riječ je o ustavnim odredbama u kojima stoji kako je „obvezno obrazovanje besplatno u skladu sa zakonom”, te da je „osnovno školovanje obvezatno i besplatno.”

Danas – za normalno praćenje osnovnoškolske i srednjoškolske nastave (pohađanje srednje škole, doduše, nije obavezno) – roditelji ili skrbnici učenika moraju izdvojiti najmanje dvije stotine kuna mjesečno ako žele poštovati zakon o RTV pristojbi, kojim moraju plaćati naknadu od 80 kuna mjesečno za posjedovanje televizora, odnosno najmanje 120 kuna mjesečno, koliko je najniža tarifa koju domaći telekomunikacijski operatori naplaćuju za usluge fiksnog interneta koji je za virtualnu nastavu posve neophodan.

Trošak „Škole na Trećem” i virtualnih učionica za više razrede osnovnih škola – koje roditelji svakog mjeseca, pod prijetnjom ovrhe, moraju potrošiti za Ustavom zajamčeno „besplatno i obvezno” školovanje svoje djece, može se dakle lako zbrojiti i shvatiti kao dodatni harač u teška ekonomska vremena.

Doduše, licemjerna povećanja „broja gigabajta” u mobilnom prometu koje su neki telekomi besplatno povećali svojim pretplatnicima – ne daje mogućnost da se na taj način prati virtualna nastava u većini zemlje gdje je signal mobilnih operatera manje snage, a niti je dovoljan za pregledavanje brojnih video sadržaja i video konferencije učenika i nastavnika. Za virtualnu školu potreban je fiksni internet – ta je usluga srećom raširena po Hrvatskoj – no na nju nema popusta. Nema ni mogućnosti da se iznenada i ne svojom krivicom osiromašeni roditelji odreknu, recimo, TV paketa kojeg plaćaju zajedno s fiksnom internet uslugom – pa da smanje kućne troškove oslonjene na smanjene plaće, minimalce ili „plenkovićke” - jer telekomi inzistiraju da se plate puni troškovi koji proizlaze iz ugovora potpisanih u pretkrizna vremena.

Kad će zaraditi, ako ne sada, u nevolji, kad karantena i ograničenje kretanja čini posao stoljeća za njih i njihove usluge.

Dok se o problemu RTV pristojbe govori već godinama – bez uspjeha zbog političke uloge državne tvrđave informacija na Prisavlju – telekomi su nedodirljivi čak i u sadašnjim prilikama. Treba podsjetiti da bi već izmjene Zakona o RTV pristojbi koje čame pri dnu saborskog dnevnog reda na prijedlog Hrvatske stranke umirovljenika, gdje se predlaže manja pristojba za građane koji primaju manje od 1.500 kuna po članu obitelji, bile korak naprijed u podijeli društvene solidarnosti. Popusti, vaučeri ili oslobođenje pretplate za roditelje i skrbnike školske djece koje nemaju izbora nego pratiti svoju obaveznu i besplatnu školu preko televizora bili bi očekivani potez Vlade u daljem olakšavanju mjera preživljavanja u korona krizi.

Takva odluka Vlade, doduše, promijenila bi nedodirljivi status HRT-a čijih 2.800 zaposlenika, sa svojih pet slabo gledanih tv i tri radio programa, ipak trebaju dijeliti sudbinu nacije. A to je i da se ne naplaćuje besplatna škola.

Problem telekoma koji su nužni za virtualnu nastavu također se može riješiti na sličan način. Vlada im može oprostiti dio poreza na njihov golemi profit ako školskoj djeci daju besplatni fiksni internet. Usluga davanja fiksnog interneta mogao bi davati i CARNET (kao nekada, kad smo se spajali na mrežu preko modema) – ili kao što danas čine za dio edukacijske populacije preko nekih operatera. S obzirom da digitalna infrastruktura više nije u javnom vlasništvu – što je kostur iz privatizacije koji je ostao nepokopan – CARNET bi se na „žicu” mogao spojiti preko postojećih operatera, mogli bi ga koristiti svi učenici koji imaju sve „edu” adrese i lozinke – a to su svi koji redovito idu u školu ili na fakultet.

Školovanje u doba korona krize prestalo je biti besplatno, iako sam Ustav RH određuje drukčija pravila. Nakon gotovo dva mjeseca pandemije i više od mjesec dana karantene i u trenutku kad je sve jasnije da će školska godina završiti virtualno, potrebno je odlučiti kako pomoći najmlađima, onima koji plaćaju njihove račune i činjenici da je Hrvatska država prava koja ima važeći Ustav. Gdje stoji kako je, ponovimo - „osnovno školovanje obvezatno i besplatno.”

Povezane vijesti

• Javne škole u New Yorku bit će zatvorene do kraja školske godine
• Zatvorene škole u Lupoglavu, Svetom Petru u Šumi, Trvižu, Cerovlju i Gračišću: U ŠKOLE PAZINŠTINE KRENULA SAMO 43 UČENIKA
• Većina francuskih učenika vratila se u škole