Hrvatska, priznao to netko ili ne, na pragu je možda i najvećeg političkih izazova od osamostaljenja do danas. Nikada se do sada nije dogodilo da se politička kriza prelije na oružane snage, s neizvjesnim ishodom. Natezanja oko imenovanja veleposlanika već smo imali, ali nikada nije bilo tako izravnog sukoba predsjednika države i ministra obrane, u koji je uvučen i načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga.

Teško da će i sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost 9. studenog nešto bitno promijeniti. Nezamislivo je da će šef države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga Zoran Milanović moći nastaviti suradnju s ministrom obrane, a teško da će Andrej Plenković ekspresno smijeniti Marija Banožića. Dođe li do pokušaja smjene admirala Roberta Hranja to bi još više produbilo sukobe oko oružanih snaga, s nesagledivim posljedicama.

Mogući scenariji

Sada više nije u igri samo operetno prepucavanje hrvatskih političara u kojem su i Milanović i Plenković pokazali punu formu. Sada je stvar puno ozbiljnija, naoko nerješiva. Onaj jedini scenarij koji bi vodio ”miru u kući”, a to je da Plenković i Milanović u četiri oka dođu do nekog razumnog rješenja, također je nerealan. A nastavak ovakvog odmjeravanja snaga ne samo da šteti ugledu Oružanih snaga, diplomacije, već i države i potvrđuje da smo još uvijek u pelenama demokracije.

Scenarija je više. Ako se Banožić zaletio i nepromišljeno, kao neiskusan političar ne baš neke posebne težine, izvrijeđao predsjednika države na način da ga je proglasio psihijatarskim slučajem, koji iziskuje ostavku, onda ostavka čeka njega. Prije ili kasnije. Da ga Plenković sada smijeni to bi značilo da je Milanović iz ove igre izašao kao pobjednik, što premijer nikako ne bi mogao dozvoliti. Značilo bi da šef Vlade dopušta šefu države da smjenjuje 'njegove' ministre. Ali, Plenković je već pokazao da zna kako vrijeme čini svoje i kada je riječ o trajanju njegovih ministara.

Ako je Banožić, po stranačkoj direktivi, najavio mogućnost smjene predsjednika, stvari su mnogo ozbiljnije. To je do sada spominjao samo Vladimir Šeks. Moguće procedure su različite, a saznali smo i za zaobilaznu u odnosu na Hrvatski sabor. Kada bi se Plenković na to odlučio i u igru ubacio Ustavni sud, a Gordana Jandrokovića promovirao kao predsjednikovu zamjenu, privremenu ili trajnu, bila bi to politička avantura bez presedana.

U svakom slučaju, lakše je smijeniti ministra nego predsjednika države. Mario Banožić je jedan iz mlade garde Andreja Plenkovića, zasigurno nedorastao dužnosti koju obavlja. Da je u Ministarstvu obrane general Damir Krstičević, vrhunski vojni zapovjednik, ali i vješt političar, to se sve moglo izbjeći i ne bi se dogodilo. Ali, Plenković je izabrao Banožića i sada je tu, gdje je. Ministar je, svjesno ili slučajno, prerastao u problem koji je gotovo nemoguće riješiti mirnim putem. Da je imao bar malo političkog iskustva ne bi od početka trucirao Milanoviću, prema kojem je verbalno inferioran.

Danas je Zoran Milanović jedina prava opozicija HDZ-u, Don Quijote hrvatske politike koji sam juriša na moćnu stranku i njihovog šefa, predsjednik koji okuplja i sve jaču bazu, od ljevice do desnice. Radi ono što bi trebala raditi opozicija, ali dok su ”prvaci” te opozicije kadrovi poput Peđe Grbina i sličnih taj teški teret truciranja HDZ-u ostaje samo predsjedniku s Pantovčaka.

A i s Trga žrtava fašizma, gdje je zagrebačko sjedište HDZ-a, ne žele ostati ravnodušni, pa od vremena do vremena provociraju Milanovića, kao što je Banožić činio s umirovljenjem Elvisa Burčula. I onda se netko preračunao. Ili sam ministar ili središnjica njegove stranke, jer su stvari otišle predaleko, pa se dokotrljale i do vrata načelnika Glavnog stožera, uglednog admirala. I sada je teško povući ručnu kočnicu.

Neiskusni ministar

Da je Banožić bio iskusniji, ne bi nikada ulazio u verbalne duele s Milanovićem. Trebao je reagirati pristojno, pozivati se na Ustav i zakone, ali nešto ga je ponijelo. Je li mig iz stranke ili neiskustvo. Milanović je to dočekao i poentirao, jer je i politički kontraproduktivno u trenutku kada je stanje u BiH takvo kakvo je izvlačiti navodne afere o ilegalnom slanju Počasne bojne u BiH.

I što sada? Najlakše je rješenje poslati neiskusnog Banožića na neki drugi posao u sklopu manje ili veće rekonstrukcije Plenkovićevog kabineta. Promiješati karte u Vladi je ionako prijeko potrebno. Istovremeno, Plenković i Milanović, bez obzira na povijest odnosa i karaktere trebaju naći modus suradnje, bar kod stvari prioritetnih za državu. Ne treba tu ni ljubavi, ni uzajamnog poštovanja, ali država mora funkcionirati. Neke se stvari moraju mijenjati, u to nema uopće dileme. Hoće li pri tome stradati nečiji ego, sasvim je nevažno.

Oružane snage ne smiju biti uvučene u političke bitke, još manje prepucavanja. Previše je ozbiljna dužnost prvih ljudi oružanih snaga da se itko s time može poigravati.

Postoji još jedan scenarij, po kome će svi dalje nastaviti po svome. Jedini je problem što je to utopija. Netko iz ovog kaosa koji je stvoren mora biti gubitnik, a kako sada stoje stvari najbliži tome je Mario Banožić. Plenkovićevim juniorima treba još mnogo utakmica u nogama. Nešto slično sigurno se ne bi moglo dogoditi jednom Butkoviću ili Medvedu. To su ipak preiskusni igrači, za razliku od ministara koji dolaze na radna mjesta bez ikakvog prijašnjeg iskustva, pogotovo na najosjetljivijim sektorima kao što je obrana.

Povezane vijesti

• Crobarometar: Plenković popularniji od Milanovića
• Plenković o Milanovićevoj kandidaturi: Ovo je demokratska država i SVATKO SE MOŽE KANDIDIRATI
• Nije mi jasno kako se Milanović koji je napravio toliki dug može kandidirati