"Oni koji su ratovali, do smrti će pričati o ratu, to vam je tako", riječi su prve osobe i sugovornika kojeg srećemo pri prvom dolasku u Vukovar. Čovjek je to kasnijih srednjih godina, na pragu starosti. Šeće uz Dunav i zamišljeno nas gleda. Po njegovoj reakciji reklo bi se da u Vukovaru, ili barem u tom kvartu, rijetko kada zalaze nepoznati ljudi. Mi smo stranci, ali je kurtoazni razgovor ubrzo započeo i potekao. Pitamo ga kakav je život u Vukovaru, odlaze li mladi, ima li posla. "To vam je retoričko pitanje, naravno da mladi odlaze. Tko god ima ikakvu priliku otići, taj ne razmišlja dvaput. Posljednjih je godina gomila novca uložena u Vukovar. Ipak, promjena nema puno. Ovdje žive samo penzioneri, a puno je i praznih stanova. Ljudi žive negdje drugdje, a ovdje, spletom raznih okolnosti, posjeduju nekretninu", priča nam usamljeni šetač. Kaže da je Vukovar prazan grad, bez uobičajenog gradskog sadržaja i vreve."Tek smo prije četiri godine dobili pravu taksi službu. Eto, toliko ima života ovdje. Jedino u ovo vrijeme obljetnice zna biti živo, ali to vam se svede na nekoliko dana u godini. Dođite za mjesec dana i poželjet ćete otići", zaključuje muškarac i daje nam do znanja da je bilo dosta pitanja.

Idemo dalje, uz rijeku

S druge strane Dunava vidimo Srbiju. Vidi i ona nas. Tu je, i dalje prisutna, kao bivša prijateljica koju igrom slučaja srećemo u gradu. Nasred rijeke dva bijela labuda igrom pokazuju svoju raskoš. Prave se važni. Možda svaki pripada svojoj strani obale. Tko zna. Penjemo se stubama, a ispred nas zgrada Veleučilišta, gdje nailazimo na grupicu mlađahnih studenata. "Vukovar je mrtav, uglavnom prazan, a ljudi ga se uglavnom sjete samo jedan ili dva dana u godini", spremno nam u svom mladenačkom žargonu odgovaraju novopečeni studenti iz Osijeka - Lovre, Martina i Ivan. Na trećoj su godini fizioterapije. Studentski dom je u Vukovaru, vele, odličan, premda prima tek stotinjak studenata, dok za privatnu menzu priznaju da je izrazito loša. Nakon predavanja nikada ne ostaju u Vukovaru, nemaju što ovdje raditi, a budući da je praznik, ne namjeravaju dolaziti u grad samo zbog najavljenog masovnog mimohoda koji kreće upravo preko puta Veleučilišta - ispred znamenite vukovarske bolnice.

Vukovarska bolnica

Mali dio zgrade bolnice ostao je u prvobitnom stanju. Sada je muzej. Zid je još uvijek isti, u stilu osamdesetih. Iste male bijele keramičke pločice i dugačak hodnik. U studenom 1991. godine ovdje je stajala medicinska tehnika, oprema, instrumenti, a liječnici i medicinske sestre užurbano su koračali ne bi li se stigli posvetiti svakom unesrećenom pacijentu. Svakodnevna bolnička rutina bila je nerijetko ometana čestim granatiranjem. Ranjenici su se, uz pomoć osoblja, sklanjali gdje su stigli.Trideset godina poslije svaka bijela pločica u hodniku nosi neku poruku i podsjeća na žrtve. Kao da pločice pamte ružne događaje iz najtežeg perioda za vukovarsku bolnicu - od kolovoza do studenog 1991. Krećemo se skučenim prostorijama kao labirintom i dolazimo do posebno uređene, mračne sobice sa svjetlosno-zvučnim efektima. Teški muški glas redom spominje svaku žrtvu napada na bolnicu i kasnijeg pokolja. Čini to abecednim redom. Dugo se, jako dugo, zadržava na svakom slovu. Radi se o više od 260 imena i prezimena. U trenutku našeg ulaska na redu je bilo slovo "g". "Glavašević Siniša", izgovara bolni glas ime slavnog vukovarskog novinara koji je 1991. godine iz okupiranog Vukovara gotovo iz sata u sat slao izvještaje za Hrvatski radio i HTV. Na radnom je mjestu ostao sve do konačne okupacije i pada grada. U noći s 19. na 20. studeni odveden je iz bolnice i netragom nestao. Njegovo je tijelo šest godina kasnije ekshumirano iz masovne grobnice na Ovčari. Idemo dalje bolnicom, u polumraku prolazimo pored nanizanih kreveta i medicinskih aparata. Sve je isto kao u vrijeme pakla rata. Osjećamo se kao u vremeplovu. Dojam je toliko silan i stvaran da nas uvlači u priču. Nelagodno je. U jednom se trenutku ispred nas pojavi visok muškarac obučen u crno s "fantomkom" preko glave. Toliko smo napeti da smo se nehotice lecnuli. Evo ga krvnik, prvo je što nam pada na pamet. No, bio je to samo jedan od mnogobrojnih bajkera koji su u posjetu gradu.

Pokolj na Ovčari

Ovih je dana u Vukovaru teško naići na lokalca. Cijela se Hrvatska sjatila u taj slavonski grad. Ako je suditi po tablicama automobila i komentarima nekolicine redara, najviše je Dalmatinaca. "Pa ovo nije normalno, sami Dalmatinci danas ovdje", začuđeno će redar ispred Memorijalnog groblja provjeravajući Covid potvrde tko zna kojoj grupici južnjaka po redu. Prvo što pada na pamet po dolasku u hrvatski Arlington, scene su iz američkih ratnih filmova - naslagani bijeli križevi koji simboliziraju poginule i dočaravaju masovnost stradanja. Nekoliko kilometara dalje stoji hangar patnje, sabirni logor u koji su kobnog dana, u jesen 1991. godine, prije strijeljanja dovedene i mučene žrtve. One su iz bolnice ovdje transportirane autobusima. Tek petnaestak minuta vožnje od grada. Više od dvjesto osoba - muškaraca, žena, djece. Ranjenici i civili. Staro i mlado. Pa čak i jedna trudnica. Nekoliko kilometara južnije, na Ovčari, ogromna jama bila je ranije iskopana na točno određenoj, pomno biranoj lokaciji. Pokolj je bio dobro pripremljen i organiziran. Polja su na tom djelu toliko ravna, prostrana i naoko glatka da je na prvi pogled teško procijeniti kolika je zapravo vidljivost. Na vedar dan, sigurno kilometarska. Čovjek može bez problema i sasvim jasno vidjeti koliki je ovogodišnji urod na tisućama metara udaljenom polju. Ništa se ne može sakriti iza, primjerice, kakvog brda. Znali su to i krvnici. Te su jeseni '91. nedaleko od hangara obližnje poljoprivredne farme Vupik gdje su dovedeni zarobljenici, razulareni divljaci obučeni u uniforme nekako morali sakriti zločin. Birali su, zato, jedinu koliko toliko skrivenu lokaciju, neveliku udubinu nasred Ovčare. U blizini je bila samo jedna žuta zgrada, štab JNA, ili barem ono što je od nje tada ostalo. I od zgrade i od armije. Vojnici u štabu su se odlučili praviti da ne znaju što se događa tek 300 metara dalje. Zarobljenici su, nakon dugotrajnog mučenja, naposljetku strijeljani. Najmlađa žrtva imala je tek 16 godina. Ranije iskopana jama poslužila je krvnicima kao masovna grobnica. Na mjestu jame sada stoji spomenik, tu su i svijeće. Nekolicina posjetitelja u tišini odaje počast stradalima. Već je mrak, vlada sablasna tišina, a crvena svijetlost lampiona asocira na krv. Pomisliš, je li svaki taj lampion jedno tijelo? Posjet Ovčari učinio je svoje. Dotukao nas je. Odlazimo dalje, u posjet okolnim selima i gradićima, što iz radoznalosti, a što iz novinarske potrebe. Naime, ovih je dana najistočniji dio Hrvatske centar zbivanja, pa je naći smještaj kao dobitak na lutriji. Zastave i lampioni su posvuda.

Latinica i ćirilica

Gotovo svi poduzetni ljudi iz okolice nešto će zaraditi. Soba i apartmana nije bilo ni danima prije. Neke su udruge i organizirane grupe svoj smještaj rezervirale čak mjesecima unaprijed, kažu nam ovdašnji rentijeri. Lokalna poljoprivrednica Katica spremno je izložila svoj kupus i jabuke ispred dvorišta. Ovo joj je prilika da zaradi nešto novaca. No, što nakon mimohoda? Hoće li se netko sjetiti Vukovara u proljeće ili za Novu godinu? Hoće li uloženi novac podignuti Vukovar da on bude zaista grad u pravom smislu te riječi? Hoće li se vratiti oni koji su otišli? Hoće li mlade obitelji ovdje odgajati svoju djecu? Posljednji dan vraćamo se nakratko u grad heroj. Iz čiste radoznalosti i jer tko zna kada ćemo se više vratiti. Vidimo ono o čemu svi pričaju. Grad je sada gotovo prazan, kao ulice Rijeke poslije maškarane povorke. Samo pokoji rekvizit, plastična čaša i čikovi po podu. Vukovar se vraća u ulogu grada spomenika. Krenuli smo natrag prema automobilu. Zadnji prizor koji smo ugledali bio je, slučajno ili ne, nezaobilazan dio vukovarske priče. Nekadašnje, ali i sadašnje. Dvije osmrtnice stoje zalijepljene na deblu stare vrbe, vremešnog stabla starijeg od posljednjeg rata. Jedna na latinici, a druga na ćirilici. Muškarac je, po svemu sudeći, Hrvat, a žena Srpkinja. Jesu li to dva labuda na Dunavu s početka priče?

Povezane vijesti

• U koloni sjećanja u Vukovaru 30 tisuća ljudi
• Vukovar: Ploču na zgradi policije razbio branitelj
• Mate Parlov dobija spomenik u svojoj Fažani