Može li itko promijeniti Zorana Milanovića? Ne može i neće. On je takav kakav jest i možda će u vremenu koje dolazi biti još otvoreniji i direktniji. Hoće li to narušiti ugled same funkcije predsjednika države? Neće, jer je mnogo gore gafove radila bivša predsjednica pa se ništa nije dogodilo. Osim što je izgubila od Milanovića

Šou je bio nezaboravan, napisao je u Večernjem listu Dražen Lalić. Svi oni koji dugo prate hrvatski politički život, kao i novaci, mogli su konstatirati nakon rafalne paljbe Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, jednog na drugog, da je tako nešto krajnje neuobičajeno. Svakako zabavno.

Milanović i Plenković dugo se znaju, počeli su svoje profesionalne karijere nekako u isto vrijeme u diplomaciji na Zrinjevcu. Obojica potječu iz obitelji koja je više lijevo, nego desno bila orijentirana, obojica su puno ulagali u svoje obrazovanje, govore jezike, načitani su. Plenkoviću jači uspon zakočio je Ivo Sanader, Milanović u tim diplomatskim počecima zadovoljio se s ne tako izazovnim mjestom u Bruxellesu. Na domaćem planu današnji predsjednik i jučerašnji premijer i šef SDP-a prošao je više-manje sve što se može proći u ovim pomalo tmurnim balkanskim dvorištima, Plenković je s lagodne pozicije u Europskom parlamentu uletio u domaći ring, uz pomoć logistike neuništivog Vlade Šeksa. Milanović, budimo iskreni, nije iskazao sve sposobnosti koje je trebao u Banskim dvorima i njegova Vlada ide u red onih neuspješnih, a Plenković se iskazao kao europski zastupnik, specijaliziran za Ukrajinu. Na kraju, skinuo je s premijerskog trona Milanovića, što je dovelo i do promjene na vrhu SDP-a, što je značilo krah za socijaldemokrate.

Iako mu nikada nisu bile ambicije da zasjedne na Pantovčaku, dosadnom mjestu gdje se ništa ne odlučuje, Milanović je pobijedio najlošijeg do tada šefa države, predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, dok je Plenković pokosio stranačku konkurenciju i lako osvojio drugi premijerski mandat.

A onda je šou počeo. Ako se u prvo vrijeme činilo da će kohabitacija Milanovića i Plenkovića biti dobra, uz poneku trzavicu, vrlo brzo se pretvorila u surovu političku utakmicu, najtvrđu koju smo ikada vidjeli na političkoj sceni. Iskreno, nismo ni čuli takve kvalifikacije, da se sada ne ponavlja sve ono što je izrekao Milanović, a replicirao mu Plenković ili obrnuto. Od ”idi mami” do ”šmrkavca”.

I, posve logično pitanje. Mogu li predsjednik i premijer dalje zajedno, a u mnogim stvarima ipak moraju zajedno. Ako ništa drugo oko vojnih pitanja i diplomacije i vanjske politike, ali i raznih izazova koje donosi hrvatska stvarnost. Plenković se u posljednjem fajtu zapitao je li dovedena u pitanje i sama funkcija šefa države, očito aludirajući da bi, ako ovako nastavi, mogla doći na dnevni red procedura 'skidanja' Milanovića s Pantovčaka.

To se, međutim, neće dogoditi. I ne smije se dogoditi. Zoran Milanović danas je u specifičnoj situaciji, da je i jedina 'oporba' Plenkovićevom HDZ-u, pa i samom premijeru, jer drugih pravih, jakih i tvrdih igrača nema. Sve ono što se čuje iz SDP-a, Mosta, Domovinskog pokreta, Možemo i drugih je kamilica i uz te i takve Plenković može biti u sedlu sto sljedećih godina. Uz Milanovića, koji u svom, doduše vrlo zanimljivom stilu postavlja i vrlo jasna pitanja, stvari se kompliciraju.

Smije li predsjednik države tako govoriti, da ne kažemo trumpovski, jer bi se uvrijedio. Moderni politički život značajno se promijenio, pa čak i onaj diplomatski i politička bitka u rukavicama više nije obaveza ni za političare koji su na vrhu. Ostaje naravno i osobni stil, a ako rezimiramo ovu rafalnu bitku zadnjih dana moglo bi se predložiti Milanoviću da ubuduće bude nešto umjereniji. Na riječima. Ali i dalje otvoren kao što je sada. Naviknut ćemo se na taj stil, za razliku od krajnje umivenog, kakav ima Plenković.

Na nesreću po obojicu, sjajni su govornici, svatko na svoj način. Kako Plenković može 'za doručak' pojesti saborske zastupnike koji teško mogu u par rečenica iskazati neku lucidniju misao, tako Milanović može s premijerom razgovarati ravnopravno, bez da jedan drugog povuče 'po podu'. Kada danas napravimo inventuru tko bi mogao zamijeniti Plenkovića onda uvijek i ljudi se ljevice žalosno konstatiraju da nema konkurencije. Koji Bernardić, a kako prvi dani mandata prolaze možda već možemo reći i koji Grbin. Samo i jedno Zoran Milanović može biti prvak lijevog korpusa koji bi mogao parirati Plenkoviću.

Ali, nažalost po SDP-u, Milanović sjedi na Pantovčaku, a hadezeovci mu posprdno poručuju da je u terminalnom stanju dokolice. Sam premijer je pokušao proturiti tezu kako je predsjednik nervozan, a onda je slijedio protuudar. Najavivši bitku protiv radikalizma i ekstremizma Plenković je prozvao bivšeg premijera i citirao čuvenu krilaticu 'ili mi ili oni', a Milanović mu posprdno rekao da je izvještaje o napadu na Banske dvore dobio istovremeno kao i Plenković, aludirajući na najnoviju tezu iz središnjice HDZ-a da se radilo o pokušaju atentata na premijera.

Najgore od svega nije to što se predsjednik i premijer javno vrijeđaju, jer je mnogo gore da se Hrvatskom valjaju problemi koje bi obojica trebali rješavati. Svatko u svom krugu odgovornosti. Je li Nacionalni stožer civilne zaštite koji vodi bitku protiv korone produžena ruka HDZ-a, kako je moguće da jedna korupcijska afera stiže drugu, a javnost nikada ne sazna što se zapravo dogodilo, zašto vrhovni komandant oružanih snaga, Milanović, ne želi preko nekog od svojih ljudi sudjelovati u radu povjerenstva koje će predložiti Vladi kupnju borbenih aviona. Takvih pitanja ima bezbroj, a odgovora niotkud.

Suočavamo se i s poraznim podatkom da 67 posto građana Hrvatske ne vjeruje Vladi, a to je tema svih tema o kojoj se u Hrvatskoj ne govori. Zašto? Jesu li Hrvati inače okrenuli leđa politici, razočarani, frustrirani, nesretni. Zbog čega mladi ljudi i dalje sanjaju da pobjegnu glavom bez obzira. Jesu li inicijative Banskih dvora da se 'podigne' Slavonija, oživi Dalmacija donijele rezultate ili je samo riječ o političkom PR-u.

Najavljuje se borba protiv radikalizma, a i dalje ne znamo hoće li HOS-ovci paradirati u crnim majicama sa napisom Za dom spremni u Vukovaru. Zašto HDZ sada želi lansirati tezu o jednakoj opasnosti desnog i lijevog ekstremizma, kada lijevog uopće nema.

I tako unedogled. Sve su to teme koje bi na dnevni red treba postavljati opozicija, ali nje jednostavno nema. I onda se mnogi čude što neugodna pitanja postavlja predsjednik države. Njegova je zadaća da takva pitanja postavlja, samo je pitanje treba li uz to ići litanija o jazavcu i slanja premijera majci.

Može li itko promijeniti Zorana Milanovića? Ne može i neće. On je takav kakav jest i možda će u vremenu koje dolazi biti još otvoreniji i direktniji. Hoće li to narušiti ugled same funkcije predsjednika države? Neće, jer je mnogo gore gafove radila bivša predsjednica pa se ništa nije dogodilo. Osim što je izgubila od Milanovića.

Premijer je ušao u drugi mandat i sada je normalno za očekivati da se vide rezultati. Usprkos krizi s koronom. Uostalom, političari se iskazuju u vremenima krize, a ne smiju biti ni previše osjetljivi kada se sruče kritike na njihovu kožu. Plenković može biti sretan što je imao do sada veliku podršku medija i što su mu politički protivnici netalentirani trećerazredni političari. Ali i tome mora doći kraj. Kada je Milanović umarširao na Pantovčak bilo je jasno da vrijeme idile prolazi, ali zaista nitko nije očekivao takav rafal uvreda koje su nanijeli jedan drugome.

Vrlo brzo morat će sjesti za stol, ako ništa drugo već da se dogovore o imenovanju novih veleposlanika. Da će to biti s gorčinom, bit će, ali vjerojatno neće završiti na način koji smo od Milanovića već vidjeli, kada nije pružio ruku Kolindi Grabar-Kitarović. Valjda su obojica dovoljno zreli političari da će moći preći i preko osobnih uvreda kojih je i sada bilo. Ono stalno 'povlačenje majke' od strane Milanovića zaista nije potrebno.

Za Hrvatsku bi bilo dobro da dvojica najvažnijih ljudi u zemlji razgovaraju i surađuju, bar kod onih tema koje su krajnje bitne za zemlju. Ne bude li postignut dogovor svih relevantnih u zemlji ni bitka protiv radikalizacije i ekstremizma neće dati nikakav rezultat. Ako se nećemo snalaziti i u ovim opasnim vremenima kada će virus pokositi ne samo zdravlje ljudi već i njihovu egzistenciju, imat ćemo velikih problema.

Sve su to izazovi za predsjednika i premijera. Njihove osobne frustracije, ako ih ima, u ovom slučaju nisu prioritet za građane koji su iz izabrali. Čemu se uopće vraćati u prošlost, kada je Plenković bio u Bruxellesu, a Milanović u njegovoj sadašnjoj fotelji na Markovom trgu. Građani Hrvatske žive u sadašnjosti i ocijenit će ljude koji vode državu po tome što danas čine.

A prioritet prioriteta je da više ne budemo zemlja s dna Europe. A to sada jesmo.

Povezane vijesti

• Crobarometar: Plenković popularniji od Milanovića
• Plenković o Milanovićevoj kandidaturi: Ovo je demokratska država i SVATKO SE MOŽE KANDIDIRATI
• Nije mi jasno kako se Milanović koji je napravio toliki dug može kandidirati