Razgovor s psihologinjom
Je li danas teže biti roditelj ili dijete? Promjena uloga u virtualnom svijetu
Ilustracija (Pexels)
Tinejdžerska ubojstva posljednjih su mjeseci u Europi postala gotovo svakodnevica. Zatrašuje činjenica da maloljetnici imaju pristup oružju te da nerijetko unaprijed planiraju svoje ubilačke poduhvate, ali još više zabrinjava da nitko, pa ni njihovi roditelji, prije tog čina nije slutio što se u glavi te djece događa. Pogled na ovaj sve češći fenomen dala je nedavno Netflixova serija "Adolescencija", koja govori o 13-godišnjaku iz Britanije uhićenom pod sumnjom za ubojstvo vršnjakinje.
Ova je serija pojačala tjeskobu roditelja zbog toksičnog i mizoginog utjecaja kojem su mladi izloženi na internetu. Dječak je, naime, izložen online bullyingu, ali i mizoginom internetskom pokretu čiji pripadnici žene i feminizam optužuju za vlastiti neuspjeh u ostvarivanju seksualnih i romantičnih odnosa. Riječ je o zastrašujuće realnom prikazu adolescencije u suvremenom društvu, koji propituje opasnosti internetske radikalizacije, moć vršnjačkog pritiska i utjecaj društvenih mreža na percepciju mladih, piše Pogled.hr.
Pogubne posljedice
Utjecaj društvenih mreža poput Instagrama, TikToka, Snapchata, u ovom zastrašujućem trendu evidentno ima snažnu ulogu: djeca su danas izložena sadržajima i utjecajima nad kojima roditelji najčešće više nemaju nikakvu kontrolu, a posljedice mogu biti pogubne i za dijete i za njegovu okolinu. Može li i moje dijete postati tempirana bomba, ili postati žrtvom takvog napada, pitanje je svakog roditelja nakon što odgleda ovu seriju. Stručnjaci pak roditeljima poručuju da u tinejdžerskom razdoblju odrastanja njihove djece, ma koliko malo sami znali o internetu i društvenim mrežama, moraju biti uključeni u njihov svijet.
- Roditelji su danas, ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu, odustali od roditeljske odgovornosti i pustili djeci da provode vrijeme, educiraju se i žive na društvenim mrežama. Oni više ne sudjeluju u tom aspektu života svojeg djeteta uz obrazloženje da se oni "u to ne razumiju". I onda su zapravo djeca, umjesto da budu izložena utjecajima obitelji, vrijednostima unutar obitelji, izložena onome što promoviraju društvene mreže, objašnjava psihologinja prof. dr. Gordana Buljan Flander.
A društvene mreže u virtualnom prostoru promoviraju neke druge vrijednosti od onih koje vrijede u realnom svijetu.
- Na TikToku, Snapchatu, više je lajkova što je neka objava bizarnija, kažu mi mladi s kojima radim. Što je objava bizarnija, okrutnija, neobičnija, to njen autor dobiva više lajkova. U situaciji gdje mozak adolescenta nije dovoljno razvijen da bi promislio o posljedicama, mladi su skloni postupati nepromišljeno, zbog čega poslije zažale, podsjeća psihologinja.
- Mladi mozak adolescenta funkcionira iz limbičkog dijela, gdje su centri za nagradu. Ne funkcionira iz čeonog dijela, neokorteksa, koji je logički mozak, koji kaže - moram li to napraviti ovdje i sada? Moram li dobiti lajk i nagradu odmah ili mi je bolje pričekati da bude nešto pametnije s nekim drugim posljedicama? Taj se dio mozga razvija tek kasnije, do 25.-te godine života, objašnjava Buljan Flander. Upravo je zbog toga adolescencija najrizičnije razdoblje u razvoju čovjeka. S druge strane, mozak adolescenta traži rizike, u toj dobi djeca osjećaju tzv. tinejdžersku neranjivost, misle da se njima ništa ne može dogoditi.
Uz to, adolescentima najvažniji postaju njihovi vršnjaci. Njihova je potreba biti viđen, prihvaćen i prepoznat, ako je ikako moguće kao nekakav heroj.
- Oni su se prije ogledali u licu roditelja, a sad žele ogledalo svojih vršnjaka. A te društvene mreže su stalno ogledalo i stalno im daju to vrednovanje. Lajkovi, šerovi, komentari, praćenje, to je dokaz da si prihvaćen i da si vrijedan. I onda kad dobiješ nagradu, dopamin raste, a dopamin daje više uzbuđenja zbog nagrade - imam više lajkova, i teže mi je kod ignoriranja, odbacivanja i loših komentra. To je vrijeme eksperimentiranja s identitetima. Možeš isprobavati različite uloge, kako ćeš izgledati, različite stavove,... uređuješ, brišeš, dorađuješ. Time adolescent šalje poruku - ovo sam ja, ja sam drugačiji od svih vas. I onda traži nekoga na koga će se nasloniti upravo u tom digitalnom svijetu. Tako da se cijeli njihov vršnjački svijet seli online, tumači psihologinja.
Začarani krug
Dok se sve odvija dobro i u skladu s očekivanjima, problema ne bi trebalo biti. No što ako lajkovi izostanu, ako nema priznanja koje adolescent na društvenim mrežama očekuje? Što ako krenu uvrede, ismijavanja, vrlo česta pojava na društvenim mrežama?
- Ako nema lajkova, ako vas se ignorira, ismijava, a imam takvih primjera u tretmanu stvarno puno, tada mladi dobivaju osjećaj da nešto s njima nije u redu. Razvija se osjećaj manje vrijednosti, niskog samopoštovanja, i oni zapravo gube kontrolu nad narativom o sebi. Imaju osjećaj da ih grupa nije prihvatila, isključuju se iz grupe vršnjaka. I toj se djeci dogodi da kad ostanu usamljena, idu u još rizičnija ponašanja online, upozorava Buljan Flander. Takvi se tinejžeri lako nagovore na seksting, pristaju na slanje svojih neprimjerenih sugestivnih fotografija, sugestivnih video-sadržaja. Time upadaju u začarani krug, jer se nađu pred seksualnom iznudom, od njih se traži da šalju još takvih sadržaja. A njihovi roditelji, veli psihologinja, uopće ne znaju što se događa na društvenim mrežama, jer ne žele znati.
Osnivačica i bivša ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba radila je s kolegama 2019. godine istraživanja o tome koliko je seksting raširen kod djece u Hrvatskoj. Pokazalo se da u prvom i trećem razredu srednje škole do 60 posto učenika seksta. Zadarsko je sveučilište u 2022. godini u sličnom istraživanju dobilo rezultat od 70 do čak 80 posto učenika koji sekstaju. "A kad pitate roditelje, oni su uvjereni da njihova djeca to ne rade. Roditelji zapravo ništa ne znaju", zaključuje psihologinja.
- Imam u tretmanu djecu u četvrtom, petom, šestom razredu osnovne škole koji šalju, primaju i proslijeđuju, seksualno eksplicitne sadržaje. To je čitava jedna scena u kojoj adolescenti igraju uloge, testiraju granice, traže svoj identitet.. Bilo bi izuzetno važno da roditelji, pa i stručnjaci, budu puno više prisutni u tom digitalnom svijetu mladih. Da ih uče kritičkom razmišljanju, veli Buljan Flander. Ne možemo ih maknuti s mreža, ali ih možemo naučiti razmišljanju o tome što znači kad pošalješ tu fotografiju, takav video, dodaje. A 97 posto takvih sadržaja bude proslijeđeno do 18 godine života.
Roditelji su često usmjereni na postavljanje granica tinejdžerima, ali to nije dovoljno. Oni danas, u svijetu interneta koji ne kontroliraju, u virtualnom svijetu gdje je na snazi poseban šifrirani jezik, moraju biti svjesni da ne mogu imati kontrolu nad djecom koja imaju 11, 12 ili 13 godina, ali mogu postavljati granice kroz kontakt s njima, kroz suradnju, odnos povjerenja, smatra stručnjakinja.
- Presudno je imati odnos povjerenja sa svojim djetetom. Ne može se takav odnos početi graditi s 12 ili 13 godina, on se mora stvarati od rane dobi. Nikako se roditelji ne smiju postaviti tako kao da se "u to ne razumiju" pa se neće ni petljati u vrijeme svog djeteta provedeno na internetu. Roditelji mogu naučiti sve te izraze koji se koriste na internetu, samo ako pokažu interes, smatra psihologinja.
- Jako je bitno da roditelji pokažu interes za ono što dijete radi na društvenim mrežama, a mislim da i škole neopravdano okreću glavu i prave se kao da toga nema. Kao što smo se pravili da nema bullyinga, sad se pravimo da nema ovakvih rizika koje donosi internet, ističe.
Zahtjevni proces
Istraživanja iz 2017. godine ukazivala su da je cyberbullying već tada bio jako čest, 60 posto mladih doživljavalo je takav oblik nasilja na internetu. Danas je brojka zasigurno bitno veća.
- Online uznemiravanje iz moje prakse kreće vrlo rano. Držala sam predavanja učenicima šestih razreda osnovne škole, misleći da je to vrijeme za prevenciju. Ali već u šestom razredu su mnogi od njih bili seksualno uznemiravani, dobivali su slike intimnih dijelova tijela odraslih osoba, već su slali svoje intimne slike, eksplicitne fotografije i videe drugima. Znači, u šestom je razredu kasno za prevenciju, ona treba ići u trećem i četvrtom razredu osnovne škole, smatra Buljan Flander. Roditeljska prevencija morala bi početi čim dijete dobije mobitel. U vrijeme adolescencije, kada djeca počnu eksperimentirati sa vrijednostima, društvenim ulogama, izgledom, pitanjima jesam li dovoljno dobar i jesam li prihvaćen, hoću li biti prihvaćeniji ako pošaljem takvu fotografiju, takav sadržaj, već je onda kasno raditi prevenciju, poručuje.
Stvar je u tome, ističe, da se djeca razvijaju tjelesno, ali im je um još vrlo nezreo. Kod značajnog broja djece koja ne mogu sagledati posljedice svojih postupaka na internetu događa se, kad se takav sadržaj koji su sami poslali na mreže proširi među školskim vršnjacima, po društvenim mrežama, da ta ista djeca odbijaju ići u školu.
- U takvom slučaju bitno je da roditelji budu podrška, da ne kažu - što si to radio, nisam te tako odgojila, neka ti bude. Dijete mora dobiti i stručnu podršku, da se vidi u čemu je dobro, koje su njegove kvalitete, da ono nije samo ta slika na internetu. Jedna mi je curica rekla - želim da me gledaju kao osobu, a ne samo kao curu koja je poslala svoje intimne fotografije, prenosi Buljan Flander. "Impulzivnim adolescentima koji su skloni postupati bez razmišljanja, uvijek kažem neka razmisle pet puta prije nego stisnu "send", žele li da ikad njihova mama ili psihologica vide tu fotografiju. Ako je pet puta odgovor ne, nemojte je poslati", ilustrira.
Iako bi roditelji morali imati podršku u tom zahtjevnom procesu, oni danas u Hrvatskoj nemaju dovoljno mjesta ni prilike ni stručnjaka gdje bi mogli dobiti podršku, piše Pogled.hr.
- Roditelji koji mi dovedu djecu kažu da su probali u svim ustanovama koje se bave djecom, da se čeka po tri, četiri mjeseca. I u privatnoj praksi se čeka od jednog do tri mjeseca. A roditeljima podrška treba odmah, oni su izgubljeni, ističe. Danas je, priznaje, jako teško biti roditelj, ali to nije alibi da se od te uloge jednostavno odustane.
- Ne znam je li teže danas biti roditelj ili dijete. Ti roditelji bombardirani su različitim savjetima s različitih strana, više ne znaju što je struka, a što nije, djeca više ne znaju što je realno, a što je virtualno. Roditelji su u takvom okruženju sve više izgubljeni, a neki od njih rade najgoru moguću stvar, da odustanu od roditeljske uloge. Zato im je jako važno osigurati podršku, poziva ugledna psihologinja.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
