Hoće li najavljeni Zakon o osobnoj asistenciji osobama s invaliditetom i članovima njihovih obitelji donijeti nove probleme, ili konačno rješenje postojećih? Hoće li roditelji njegovatelji izgubiti pravo na pomoć osobnih asistenata za svoju djecu? O tome, ali i brojnih drugim preprekama s kojima se susreće ova ranjiva skupina za Glas Istre govori Darijo Jurišić, zamjenik pravobraniteljice za osobe s invaliditetom.

- Javnost je upoznata s brojnim pravobraniteljima, no nedovoljno s pravobraniteljima za osobe s invaliditetom. Koliko često osobe s invaliditetom traže Vašu pomoć?

- U pravu ste. U Hrvatskoj postoje četiri pravobraniteljske institucije. Kao najmlađa institucija, ona pravobranitelja za osobe s invaliditetom, osnovana je 2008. godine. Upravo ove godine obilježavamo 15 godina rada. Obraćaju nam se ne samo osobe s invaliditetom, već i članovi njihovih obitelji, organizacije civilnog društva, institucije i građani, a u posljednje vrijeme i drugi. U prošloj godini smo imali 2.474 obraćanja građana te više od pet tisuća postupanja. Ono na što nam podaci ukazuju jest da ti brojevi iz godine u godinu rastu, tako da možemo reći da se osobe s invaliditetom, ali i druge osobe zainteresirane za ove teme vrlo često obraćaju našem uredu. Prepoznali su instituciju kao mjesto za dobivanje potrebnih informacija.

- Jesu li, po vašem mišljenju, osobe s invaliditetom u Hrvatskoj diskriminirane?

- Kada pričamo o diskriminaciji, ne možemo općenito govoriti. Diskriminaciju kao oblik stavljanja u nepovoljniji položaj treba utvrđivati od slučaja do slučaja. Možemo reći da je različito stanje u različitim područjima. Međutim, unatoč donošenju i razvijanju zakonodavnog okvira, kada govorimo o pravima osoba s invaliditetom u Hrvatskoj niti jedno područje nije u potpunosti na zadovoljavajućoj razini.

- Koje su najčešće pravne prepreke s kojima se susreću osobe s invaliditetom i članovi njihovih obitelji?

- To je, zapravo, ista situacija, jer mnogi članovi obitelji brinu o osobama s invaliditetom i invaliditet vrlo često utječe ne samo na osobu, nego i na njezinu bližu okolinu. Dobro ste rekli, jer s preprekama se susreću i osobe s invaliditetom i članovi njihovih obitelji. Te prepreke vrlo često započinju već na samom početku, kada osoba treba saznati o svojim pravima, kada treba dobiti informaciju o tome koja uopće prava ima te u kojim ih sustavima uopće može ostvariti. Ako govorimo o konkretnim pravnim zaprekama, nijedno područje nije u potpunosti regulirano, tako da one počinju već od pristupačnosti. U veliki broj javnih i državnih tijela osobe ne mogu pristupiti, jer su nepristupačna, a tamo bi, recimo, trebale fizički doći kako bi ostvarile svoja prava. Općenito možemo reći da pravne prepreke su različite u različitim područjima kroz koje osoba prolazi tijekom različitih faza svog života; od sustava zdravstva, socijalne zaštite, preko obrazovanja, potom rada i zapošljavanja. Ono što je potrebno istaknuti je da osobe s invaliditetom uvijek dijele sudbinu društva i žive isti život kao što živi društvo. Prepreke s kojima se susreću drugi građani, susreću se i osobe s invaliditetom. 

- Nadovezat ću se, a već ste i spomenuli problem ulaza u neke institucije, što, naravno, ovisi od grada do grada i od županije do županije. Koliko je okolina prilagođena osobama s invaliditetom, počevši od arhitektonskih barijera na ulicama i samim ulazima u institucije, pa do boravaka u restoranima i hotelima, od kojih mnogi, znamo, imaju s time problem?  

- Upravo je područje mobilnosti i pristupačnosti jedno od onih za koje svake godine dobivamo najveći broj pritužbi, predstavki i pitanja. Koliko je zapravo neka sredina pristupačna osobama s invaliditetom najbolji je indikator koliko te osobe susrećemo, koliko ih često vidimo na ulici, u autobusu, trgovini, kazalištu, kinu, muzeju ili stadionu. Pristupačnost ne znači samo pristupačan ulaz, nego je potrebno i postojanje sanitarnog čvora, mogućnost kretanja po etažama. Pristupačnost se ne odnosi samo na fizičku pristupačnost koju si većina ljudi može najlakše predočiti na primjeru stepenica, nego i na komunikacijsku i informacijsku pristupačnost koje su jako važne i za osobe s osjetilnim teškoćama, oštećenjem vida ili sluha. Kada pričamo o pristupačnosti, situacija je iz godine u godinu sve bolja. Čini se da je danas bolja u odnosu na ono što je bilo prije pet godina, a sigurno će za pet godina biti još bolja. Međutim, u ovom trenutku nije na onoj razini na kojoj bi trebala biti, za one osobe koje danas žive. I, što je najvažnije, pristupačnost nije u skladu s obvezama koje smo preuzeli; i pristupanje međunarodnoj konvenciji, konvenciji UN-a o pravima osoba s invaliditetom, kao i našim nacionalnim zakonima i podzakonskim propisima. Ta pristupačnost nije na odgovarajućoj razini.

Povezane vijesti

• Poljuljana ženska prava u Europi
• TERETANA ZA OSOBE S INVALIDITETOM U PUNOM POGONU "Nemam namjeru stati, osjećam veću pokretljivost i sigurnost u hodanju"
• Borci za prava životinja podnijeli tužbu u ime praščića