Nedjeljko Marković diplomirani je socijalni radnik, predsjednik udruge Pragma koja već 17 godina brine o potrebitima te predsjednik Hrvatske mreže protiv siromaštva. O aktualnim socijalnim temama, porastu broja siromašnih i vlastitom viđenju ove, u budućnosti sve izraženije tematike, govori za čitatelje Glasa Istre.

- Kako je i kada nastala Mreža i što je Vas osobno potaknulo da se okrenete posvećenosti ovoj tematici?

- Hrvatska mreža protiv siromaštva osnovana je 2014. godine, a ubrzo je primljena u članstvo krovne europske udruge, Europske mreže protiv siromaštva u Bruxellesu. To nam je bio i jedan od ciljeva osnivanja - povezivanje s brojnim nacionalnim organizacijama u Europi koje ujedinjuje želja za društvima bez siromaštva i socijalne isključenosti, stalno uspoređivanje s drugima oko politika suzbijanja siromaštva te na europskoj razini zagovarati politike koje pomažu u podizanju kvalitete života svih građana. U tim "visokim" europskim temama uglavnom dominiraju zelene i digitalne teme koje su od gospodarskog interesa, a društvene teme dolaze tek naknadno, kao reakcija kada postanu vidljivi problemi poput demografske krize diljem Europe ili stambenih problema i beskućništva. U Hrvatskoj smo imali sreću što je postojao izvjestan ljudski kapital. Tema borbe protiv siromaštva zanimala je i neke istaknule članove akademske zajednice, poput profesora Nina Žganeca ili aktivista poput Aleksandre Selak Živković koji su bili među pojedincima osnivačima Mreže, kao i jake organizacije koje svakodnevno rade s građanima poput Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, Crvenog križa Zagreb ili Nezavisnih hrvatskih sindikata. Njima su se kasnije pridružili i drugi pojedinci i organizacije koje su prepoznale Mrežu kao mjesto susreta i dijaloga. I to je moja osobna motivacija – biti dio jednog tima koji vjeruje da naše društvo može biti pravednije i socijalno osjetljivije, dio tima koji vjeruje da se kroz organizacije civilnog društva mogu prakticirati vrednote zauzetosti za druge i da tako umrežavanje smanjuje pesimizam da smo nemoćni, osuđeni na birokratski stroj koji ljude promatra kao dio statistika i gospodarskih kretanja, a ne kao pojedince i obitelji koje imaju svoje priče, svoju prošlost i budućnost u društvu.

- Dugogodišnji ste stručnjak u ovom području. Možete li definirati koji je ključni trenutak koji pojedinca odvodi u siromaštvo?

- Siromaštvo doživljavam kao poraz modernih civilizacija u kojoj su vidljivi upravo ti suprotni polovi kada u istom društvu svjedočimo dijelu društva koje uživa u materijalnom obilju, tehnološkim dostignućima i otkrićima, najbolje ocrtanom kroz električne aute i solarne panele koji su subvencionirani iz proračuna, kao i dijelu tog istog društva gdje sugrađani nemaju jedan kvalitetan obrok, nemaju pristup internetu za učenje i informiranje ili nemaju mogućnost pravovremenog liječenja raka. Ključni trenutak je odvajanje dijela društva i stvaranje paralelnih društava, gdje pojedinci na jednom kraju, nekad zbog osobnih razloga, a češće zbog strukturnih, ispadaju iz tog društva, gdje oni i njihove obitelji zaostaju i pate. Taj osobni razlog bi bio, naprimjer, raspad obitelji, teška bolest, gubitak zaposlenja i financijski problemi, problemi s mentalnim zdravljem, upadanje u ovisnosti o alkoholu, drogama, kocki, a strukturni razlozi bi bili duboke ekonomske krize i državno subvencioniranje bogatih kako bi održali svoje bogatstvo, loši zakoni i loše javne politike koje pogoduju bogatijima i privilegiranijima, obrazovanijima, umreženijima i onima koji žive u središtima društvenog života, velikim gradovima.

- Je li okidač za nečije siromaštvo odnos pojedinca prema materijalnome, ili društveno okruženje? Na koji način u identičnom društvenom okruženju neke osobe postanu dio te statistike, a druge ipak izbjegnu siromaštvo?

- Znamo da je siromaštvo rezultat jednog dinamičnog odnosa pojedinca i okruženja, društva, politike i nikada nije "ili – ili" jer bismo time pojedincima oduzeli moć da sami mijenjaju svoje odluke i ponašanje, a s druge strane, okruženje je to koje doprinosi koliko će osoba moći utjecati na svoje odluke, hoće li doista svi imati pristup obrazovanju. Naprimjer, u Hrvatskoj je obrazovanje svima zajamčeno, ali u praksi nije jednako ostvarivo ako imamo djecu koja nemaju uvjete za putovanja na dodatne, izvannastavne aktivnosti jer ovise o prijevozu koji ide samo jednom dnevno, ili u vrijeme korone, kada nisu svi imali niti pristup računalima za praćenje nastave i izvršavanje svojih obaveza, kao i hoće li doista svi u jednom društvu imati mogućnost pristupa novcu odnosno kreditima i hoće li osoba imati podršku u nekim kriznim fazama života. U tome će se društva razlikovati; neki će stavljati veći naglasak na individualne odluke, ponašanja i stavove, a time i na uspjeh ili neuspjeh isključivo na pojedinca, a drugi će veći naglasak staviti na društveno okruženje. Nikada ne smijemo zaboraviti da u tim okidačima važnu ulogu ima i obiteljsko nasljeđe. Tamo gdje su velike društvene razlike, djeca su često osuđena na životne uvjete svojih roditelja i trebaju proći generacije za izlazak iz siromaštva.

- Koje su skupine našeg društva trenutno najčešće pogođene siromaštvom? Jesu li to osobe bez riješenog stambenog pitanja, umirovljenici…?

- Već godinama imamo slične brojke - oko 20 posto stanovništva je u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti. To znači da ili nemaju dovoljno novaca, bilo da rade za niske plaće ili ovise o sustavima socijalne skrbi, žive u kućanstvima koja su materijalno deprivirana odnosno koja si ne mogu priuštiti adekvatno grijanje ili hlađenje, ne mogu si priuštiti tjedan dana godišnjeg odmora izvan kuće, ne mogu podmiriti neočekivani financijski izdatak i kasne s plaćanjem kredita, režija i slično. Često žive u kućanstvima gdje su nezaposleni i tu se izdvajaju kućanstva s djecom i starijim osobama, osobe s invaliditetom, samohrani roditelji, obitelji s troje i više djece, osobe koje žive kao podstanari, kao i osobe nižeg obrazovanja. Oni su najčešće skupine pogođene siromaštvom. Gotovo polovica naših primatelja socijalnih naknada su samci, bilo da nisu nikada bili u braku ili da su udovci i udovice. Neki zbog svoje dobi i smanjenih prihoda, poput starijih, ili djece koja ovise o prihodima svojih roditelja, ili oni koji ovise o kretanju cijena nekretnina na slobodnom tržištu poput podstanara. Slabije obrazovani koji nemaju mogućnosti zauzimanja bolje plaćenih mjesta i uvjeta rada, uvijek su u riziku od siromaštva jer njihov položaj ovisi o brojnim vanjskim čimbenicima na koje oni slabo ili nikako ne mogu utjecati. Zato je u području socijalne politike nužna intervencija države koja ispravlja te nepravde i daje nove šanse. Već godinama zagovaramo gradnju javno najamnih socijalnih stanova koji bi pomogli u rješavanju stambenih problema koji su goruće pitanje u Hrvatskoj, a tu se traži suradnja države i lokalnih vlasti.

- Promatrajući te društvene skupine, gdje je realno najveći prostor za porast siromaštva?

- Ako promatramo protekle tri godine obilježene pandemijom i inflacijom u svim područjima, vidimo da su sve navedene skupine u opasnosti. Umjesto vidljivosti ekstremnog siromaštva koje je djelomično zaustavljeno raznim državnim subvencijskim mjerama u području podmirivanja režijskih troškova i potpora u prehrani za najsiromašnije putem Caritasa i Crvenog križa, mislim da ćemo više svjedočiti o padu kvalitete života građana, poput kupovine hrane slabije kvalitete, propuštenim prilikama za promjene stila života, odustajanjima od nekih planova poput kraćih godišnjih ili odmora izvan kuće, obnove kuće ili stana, kupnje robe ili novijeg automobila, upisa fakulteta ili udaljenije srednje škole, jer će obitelji morati štedjeti. Dakle, vidljiv će biti pad kvalitete života nižeg srednjeg i srednjeg sloja, a najsiromašniji će dodatno patiti ako ovise isključivo o sustavu socijalne skrbi jer naknade za siromašne nisu pratile inflacijske stope, iako nam je to jedna od mjera predviđena Strategijom borbe protiv siromaštva. Djecu bih istaknuo kao najveće žrtve kriza jer isključivo ovise o roditeljima, a iako se siromašni roditelji odriču svega radi dobrobiti svoje djece, u ovim situacijama djeca iz tih obitelji nemaju iste obrazovne šanse, žive okruženi stalnim razgovorima o problemima preživljavanja umjesto da kao njihovi vršnjaci razmišljaju koji će fakultet upisati, na koje će putovanje otići i što će kreativno napraviti za sebe i druge.

- U kojoj je županiji stanje najalarmantnije?

- U Hrvatskoj Državni zavod za statistiku prikuplja podatke na razini Republike Hrvatske te na nižim prostornim razinama gdje je Hrvatska podijeljena na četiri prostorne statističke jedinice -Panonsku, Sjevernu i Jadransku Hrvatsku te Grad Zagreb. Ti podaci za Panonsku Hrvatsku u 2021. iznosili su čak 28,6 posto, za Jadransku Hrvatsku 19,9 posto, Sjevernu Hrvatsku 19,8 posto, a za Grad Zagreb 13,3 posto. To znači da je gotovo svaka treća ili četvrta osoba u Slavoniji u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti, a u Zagrebu svaka osma osoba. Jedan je to od razloga velikih migracija iz svih dijelova Hrvatske u Zagreb. Velike su razlike i unutar svake od tih regija pa će veći gradovi opet imati niže stope siromaštva od manjih mjesta udaljenih nekoliko minuta vožnje automobilom što dovodi do iseljavanja iz ruralnih područja, praznih kuća i škola.

- Siromaštvo je stanje koje u nekom životnom periodu može pogoditi svakog čovjeka. Koliko su ljudi toga svjesni?

- Izbjegavamo razmišljati o našem siromaštvu jer nam stvara veliku tjeskobu, čak i kod osoba koje su materijalno osigurane, osobito ako naše razmišljanje polazi od pretpostavke da ne možemo upravljati ili da nemamo kontrolu nad događajima koji dovode do siromaštva. U razgovoru sa siromašnima često dođemo to te teme jer nam govore: "Razvod braka može biti jako bolan, a možete u tom trenutku ostati i bez posla, možda se i razbolite. I to sve u jednom danu, ruši vam se cijeli svijet, a vi nemate više svoju obitelj, kuću, posao, nemate zdravlje, sami ste". Siromaštvo je bolno jer ono udaljava ljude, smanjuje njihove kontakte s drugima jer su im preskupa druženja u kafićima i restoranima, a manje i organiziraju prijateljska ili poslovna druženja. Siromašna djeca nam kažu kako im je teško kada ne mogu organizirati rođendane za prijatelje, a to dovodi da ih i druga djeca ne pozivaju, tako raste taj krug izolacije i marginalizacije.

- Koliko je siromaštvo, kao i brojne druge pojave, stigmatizirano?

- Postoje univerzalno prisutne stigme poput onih koje se odnose na spol, težinu, mentalne i fizičke bolesti, kao i brojna druga obilježja koja pojedinca ili grupu čine po nečemu različitim od društvenih normi poput materijalnog siromaštva, a jedna od definicija kaže da je to znak ili obilježje koje nekoga čini "manje vrijednim" od većine, dok drugi navode kako stigmatizirani imaju ili se smatra da imaju neko obilježje koje utječe na njihov socijalni identitet u socijalnom kontekstu. Zato o stigmi često govorimo kao o socijalnoj konstrukciji jer uvelike ovisi o kontekstu, kulturi i duhu vremena. Stigmatiziranjem drugih podižemo vlastito samopoštovanje, pruža nam osjećaj kontrole, smanjuje napetost koja se javlja uslijed percipiranja prijetnje vlastitoj dobrobiti ili svijesti o vlastitoj opasnosti od siromaštva. Sklonost kategorizaciji drugih siromašnih kao "manje vrijednih" ima svoju društvenu ulogu jer nam omogućava da zaključujemo o nečijem karakteru i budućem ponašanju da bismo otklonili stvarnu ili percipiranu prijetnju svojoj sigurnosti, vrijednostima i slično. Zato ćemo čuti izjave za siromašne da su neradnici jer imaju star auto i lošu odjeću, za razliku od ostalih koji svojim materijalnim statusom pokazuju uspjeh u poslu skupim autom ili odjećom. Posljedice stigmatizacije vode marginalizaciji, segregaciji, predrasudama, stereotipima, dehumanizaciji i averziji i dovodi u pitanje samu njihovu ljudskost te ih zakida za temeljna ljudska prava.

- Stigmatiziraju li djeca?

- Neka istraživanje govore kako djeca često preuzimaju sklonost predrasudama i stereotipima od vlastitih roditelja, ali da se s njima ne rađaju, što bi u konačnici značilo da živimo u društvu koje se teško može oduprijeti stigmatizaciji. U ovom smislu se javlja jedan veliki problem poznat pod "samoispunjavajuće proročanstvo" koji ističe da se ljudi zbog stvaranja vlastitih uvjerenja o nekoj osobi prema njoj ponašaju u skladu s tim uvjerenjima kako bi ih opravdali. Ona je opasnost i za pomažuće profesije jer se prema siromašnima mogu ponašati kao o onima koji će odbiti obrazovanje – pa zašto im ga onda ponuditi neku prekvalifikaciju, kao o onima koji ionako ne brinu o stanovanju – pa zašto im ponuditi kvalitetniji stan ili graditi javno najamne, kao o onima koji ne znaju dobro hrvatski jezik – pa zašto im onda ponuditi neki posao u kojem je važan govor i tako dalje. Oni koji su stigmatizirani često govore kako je to utjecalo na njihovo samopoštovanje i motivaciju. Istraživanja pokazuju da čak i kratkotrajno iskustvo stigmatiziranja može ostaviti dugoročne štetne posljedice, posebno na pojedince koji su osjetljivi i ranjivi.

- Jesmo li još uvijek na zadnjem mjestu u Europskoj uniji po pitanju izdvajanja za socijalnu skrb?

- O tome koliko će novaca vlasti ulagati u različite funkcije socijalne zaštite govori o nizu pitanja poput gospodarskog stanja države, promjena u razini potražnje za određenim naknadama poput pada iznosa za naknada za nezaposlene kada je visoka stopa zaposlenosti, demografskog razvoja i fokusa političkih reforme u pogledu socijalne zaštite. U cijeloj EU najveća stopa rasta rashoda za naknade socijalne zaštite u razdoblju od 2010. do 2020. zabilježena je za stanovanje i socijalnu isključenost, gdje su rashodi u prosjeku rasli za 3,4 posto godišnje, kao i za funkcije nezaposlenosti, obitelji i djece te bolesti i zdravstvene skrbi. Neke zemlje su odlučile ozbiljnije pozabaviti se stanovanjem i socijalnom isključenosti, poput Italije koja je povećala izdatke za gotovo 30 posto, a Malta bilježi najveći rast za funkciju nezaposlenosti. Grčka je godinama primjer zemlje gdje se malo ulaže ili čak dolazi do pada ulaganja što je odraz njihovih političkih problema. Na razini Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike nema velikih promjena; najveći iznos proračuna odlazi u mirovinski sustav, gotovo 84 posto sredstava za isplate mirovina uz kontinuirani rast izdvajanja, a sve ostalo je isto već godinama, bilo da je riječ o doplatcima za djecu ili drugim naknadama, uz neznatne promjene vezane uz EU financiranje. Ako gledamo na mikro-razini Hrvatskog zavoda za socijalni rad, dolazi do smanjenja proračuna do 2025. godine i to za 40 milijuna eura jer se očekuje nastavak smanjenja korisnika zajamčene minimalne naknade i smanjivanje iznosa za ugrožene kupce energenata.

- Uslijed inflacije i višemjesečnog rasta cijena namirnica, energenata i usluga koje svakodnevno koristimo, čini se da će veće osiromašenje biti neizbježno. U kojoj mjeri očekujete porast tih brojki?

- Siromašni kažu da štede tamo gdje mogu kako bi se suočili s inflacijom, bilo da kupuju po sniženjima ili si uskraćuju neke usluge, smanjuju grijanje, ne kupuju odjeću ili je također kupuju na sniženjima, djecu ne šalju na izlete i rođendane. I to je moguće kod dobara i usluga kod kojih postoji mogućnost utjecanja na konačnu cijenu. Postoje usluge koje su nužne i gdje osobe ne mogu utjecati poput cijena najma stana, obrazovnih usluga za djecu ili cijene nekih nužnih lijekova. U tim strašnim štednjama će stradati ne samo materijalni položaj, nego i socijalni. Siromašni će se još manje družiti, imat će manje prilika za poslovanje ili bolje osjećanje, možda neće kupiti neki lijek koji im je nužan, a osobito se bojim za zdravlje djece u takvim obiteljima; djeca koja će gledati, uspoređivati i osjećati bijes jer ne mogu sudjelovati u normalnim životnim aktivnostima svojih vršnjaka.

- Postoje li neke realno provedive mjere koje pojedinac ili obitelj mogu donijeti, da se, da tako kažemo, održe iznad vode, u materijalnom smislu?

- Kratkoročno su to mjere odustajanja odnosno štednje, a dugoročno je to ulaganje u rani i predškolski odgoj te obrazovanje djece. Postoji nekoliko pozitivnih pomaka: povećali smo broj djece koja pohađaju vrtiće, a nadam se da će brzo zaživjeti i program cjelodnevne škole kako bismo ulovili korak s drugim obrazovnim sustavima u Europi. Nakon niza godina zagovaranja osigurana je prehrana za sve učenike osnovnih škola, ali i dalje nemamo plan za srednjoškolce. U Europi trenutno postoji snažna želja da se riješi dječje siromaštvo i nadam se da će kroz Europsko jamstvo za djecu, koje u prvi plan stavlja djecu u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, biti osigurano da svako dijete ima pravo na osnovne usluge, bez obzira na obiteljsko nasljeđe.

- Može li se siromaštvo prevenirati?

- Jako je puno čimbenika koji utječu na siromaštvo tako da ne postoji jednoznačan odgovor ili formula. Mislim da moramo raditi u svim smjerovima: obrazovnim, socijalnim, zdravstvenim, komunalnim ako doista želimo utjecati na siromaštvo i to tako da utječemo na stavove i mišljenja pojedinaca, ali i mijenjamo politike i zakone. Naprimjer, možemo poticati ustrajanje u obrazovanju i završetak kvalitetnih škola koje omogućavaju pristojne plaće ili napredak u karijeri tako što ćemo osigurati dovoljan broj stipendija učenicima i studentima te u školama raditi na socijalnim i emocionalnim vještinama. Možemo omogućiti kupnju ili javni najam dobrog stana koji ima komunalnu i socijalnu infrastrukturu i gdje siromašni neće biti izolirani nego će imati sve usluge u svojoj zajednici. Tu je i više ciljanih programa za prevenciju bolesti i mentalnog zdravlja kako bismo pravovremeno pomogli u rješavanju zdravstvenih problema.

- Koliko je danas, u vremenu konzumerizma, jaz između bogatih i siromašnih dodatno izražen?

- Čini mi se da je on na vrhuncu i to se vidi u sve većem broju privatnih škola i fakulteta i želji bogatih da se socijalno izoliraju od ostatka stanovništva. Vidi se i po prepunim skupim restoranima u kojima postoje liste čekanja, kao i najnovijim automobilima na našim cestama koji stoje kao dvosobni stanovi u Zagrebu, kao i gotovo 50.000 praznih stanova u Zagrebu kupljenih "za svaki slučaj", kao dodatno nekretninsko ulaganje, dok s druge strane sve veći broj podstanara izvještava kako nisu u mogućnosti platiti jednosobne stanove s najamninama u iznosu od jedne minimalne plaće. Jaz je vidljiv i u političkom i gospodarskom svijetu gdje vidimo ponavljanje istih prezimena koja dominiraju u vodećim javnim i privatnim tvrtkama i političkim strankama, što nam govori o reprodukciji elita i nasljeđivanju društvenog utjecaja. Jaz je vidljiv i u medijima gdje često vlasnici velikih tvrtki komentiraju čak i socijalnu politiku i kritiziraju sve mjere kao nepotrebne i skupe i na taj način dodatno urušavaju društvenu solidarnost. Taj socijalni jaz će se preliti i na naše ceste jer znamo da visoke socijalne razlike rezultiraju povećanim kriminalnim aktivnostima, ako odlučnije ne krenemo u smanjivanje razlike. Nedavno sam grupu poduzetnika pitao u kakvom društvu žele živjeti: u društvu gdje novce troše na osiguranje za svoju djecu i kamere za svoje vile ili gdje slobodno hodaju s djecom bez straha za svoju budućnost. Čini mi se kako im moji argumenti nisu najbolje "sjeli" jer nisu bili zainteresirani za dublji razgovor. Nadam se da će me vrijeme demantirati, o njihovoj je budućnosti riječ, jer Hrvatska ima povijest solidarnosti bogatih sa siromašnima, bilo da je riječ o gradnji zakladnih bolnica, stambenih naselja ili fakulteta.

- Koje bi mjere u ovom trenutku bilo presudno donijeti da siromaštvo u Hrvatskoj više ne ide uzlaznom putanjom?

- To sigurno neće biti još jedna nacionalna strategija, osobito ne ona koja ne uključuje legitimne predstavnike civilnog društva. Volio bih da se stvari rješavaju kao što je to bilo s Pelješkim mostom: prepoznao se problem, osigurala su se sredstva i projekt je dovršen. I to građevinski projekt u vrijednosti od tri godine izdvajanja za sve dječje doplatke u Hrvatskoj koji su u Hrvatskoj na sramotnoj niskoj razini. Mislim da djeca vrijede više nego bilo koji građevinski projekt. Mi imamo nekoliko stotina nacionalnih politika i potrebno je samo krenuti provoditi konkretne projekte bez odgađanja, napokon povezati različite sustave koji desetljećima funkcioniraju odvojeno poput zdravstva, socijalne skrbi, obrazovanja i zapošljavanja.

- Povećavaju se redovi ispred pučkih kuhinja diljem zemlje. Je li to naša budućnost?

- Postojanje pučkih kuhinja govori o nekoliko stvari; prvo je da imamo ljude koji ne mogu podmiriti temeljne ljudske potrebe i da trebaju pomoć drugih te da, s druge strane, postoje osobe i organizacije koje su im spremne pomoći. I tamo postoje ljudi s tisućama jedinstvenih osobnih priča i niti jedna nije ista. U istom redu će se pronaći umirovljenica koja je radila cijeli život, ali je ovršena radi nekog člana obitelji i sada preživljava uz pomoć drugih, kao i osoba koja ne zna upravljati financijama i ne može zbog svog stanja zadržati niti jedan posao. Krize, kao što su pandemijska i inflacijska, dodatno pojačavaju te razlike i sve će više u isti "red" dovesti ove, na prvi pogled različite, društvene skupine.

Povezane vijesti

• Mladi izlazak iz siromaštva vide u obrazovanju i odlasku u inozemstvo
• Pogoršava se ekstremno siromaštvo u Ujedinjenom Kraljevstvu - studija
• Svaka peta osoba u Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva. Posebna opasnost vreba jednu skupinu