Kraj ove godine prošao je u znaku bronce iz Katara, uvođenja eura i ulaska u Schengen. Ako je suditi po reakcijama Hrvata, ovo prvo izazvalo je pravu euforiju oduševljenja, vratilo optimizam i pokazalo da Hrvatska može 'disati zajedno'. Euro i Schengen, začudo, ne izazivaju slične reakcije, europska valuta zbog straha da će nas pogoditi novi tsunami poskupljenja, a Europa bez granica zbog toga što malo tko više ima novca za odlazak preko granice.

Nogomet je po tko zna koji put ujedinio Hrvate, pa su ovih mjesec dana svjetskog prvenstva svi disali zajedno, s istim željama i istom energijom. Oblačile su se kockice, nosile kape, šalovi, marame, šminkali obrazi, stari i mladi bili su jedinstveni u podršci našim dečkima. Infarktna završnica i penali sa Brazilom dugo će se pamtiti, a pokazalo se i u polufinalu s Argentinom da male zemlje, nažalost, u tom nogometnom svijetu moći i novca prolaze loše. To je današnji sport i realnost, ali treće mjesto na svijetu nevjerojatan je uspjeh.

Radišni i pametni i dalje odlaze

Jer, u čemu smo inače treći na svijetu? Imamo vrhunske znanstvenice i znanstvenike, liječnice i liječnike koji su otišli u svijet i mnogi od njih su u samom svjetskom vrhu, ali nažalost ne rade u Hrvatskoj. Imamo i vješte poslovne ljude koji su stekli bogatstvo, prije svega vlastitim radom i pameću, ali ni oni nisu u Hrvatskoj. Koliko god svaka administracija koja dođe u Banske dvore papagajski ponavlja da će učiniti sve da se sposobni i pametni, ali i radišni ljudi vrate u zemlju, događa se suprotno. Odlaze novi, a oni koji su otišli ni ne pomišljaju na povratak.

Nogometaši, od kojih su mnogi također 'otišli' i igraju za najveće svjetske klubove, vraćaju se na način da igraju za svoju reprezentaciju i postižu vrhunske rezultate. Kao i svi drugi hrvatski sportaši, nevjerojatno talentirani, kao da ih je Bog dotaknuo rukom.

I, onda opet hrvatski apsurd. Nogometaši nemaju stadion, mnogi vrhunski sportaši nemaju adekvatne uvjete za treninge. Dok traje euforija zbog bronce ili ona koja je bila nakon srebra u Rusiji, političari su punih usta obećanja o stadionu. Rade se planovi, ruši ona sprdnja u zagrebačkom Maksimiru, objavljuju makete budućih ljepotica i nakon toga se ne dogodi ništa.

Tako i sada, kada i Vlada i Grad Zagreb najavljuju pompozni projekt novog nacionalnog stadiona. Vlada koja nije uspjela organizirati izgradnju jedne jedine zamjenske kuće ljudima koji su prije tri godine ostali bez krova nakon potresa u Zagrebu i Vlada koja nije uspjela na Baniji pokrenuti obnovu, za koju je Europa dala novac. I Grad Zagreb koji nije sposoban organizirati prijevoz vreće smeća iz jednog mjesta do drugog. A sada bi gradili velebni stadion!

Nogometna priča po mnogočemu je i (ne) tipična hrvatska priča. Nekim slučajem se potrefilo da su hrvatski nogomet vodila dvojica vrsnih stručnjaka i agilnih ljudi, Zlatko Dalić i Marijan Kustić.

Suprotstavljanje raznim lobijima

Upornim radom obojica su postigli nemoguće, Dalić je izgradio momčad kojoj se divi cijeli svijet, a Kustić oživio HNS, koji je prije njega bio opterećen problemima koji su ga odveli u slijepu ulicu. Bilo je puno onih koji su im u tom poslu podmetali noge, lobija kojima nije bilo stalo da nogomet ujedini naciju. Začudo, uspjeli su se tim lobijima suprotstaviti, a tajna je u tome što nisu dopustili da se politika previše miješa u njihove poslove. Da se to dogodilo otišlo bi sve k vragu i prije srebra i poslije bronce.

Sada ćemo vidjeti mogu li Kustić i Dalić uspjeti i u nemogućem, a to je da Zagreb, Split, Rijeka, Osijek i brojni drugi dobiju nove stadione, bolje uvjete za stvaranje novih talenata. Ako im i to pođe za rukom, ostat će trajno zapamćeni, kao dokaz da se i u Hrvatskoj nešto može napraviti.

Za Andreja Plenkovića, što god netko o njemu mislio, a pogotovo o stranci na čijem je čelu, ovo je bila uspješna godina, baš zbog eura, Schengena, Pelješkog mosta. Nije to bila ni lagana godina, bilo je mnogo izazova, od pandemije do kaosa sa Fortenovom. Treba biti posve realan. Da nije bilo Plenkovića teško da bi ušli u Schengen. Sada predsjednik države Zoran Milanović baca drvlje i kamenje na Europsku uniju i one koji je vode, ali, iskreno, da nije bilo europskog novca i dalje bi se vozili preko BiH do Dubrovnika, ne bi bilo obnova škola, bolnica, izgradnje novih objekata. Možemo i o Ursuli von der Leyen ili Josepu Borrellu misliti što god želimo, ali bez EU bi bili na 'brdovitom Balkanu', na kojem danas vrije.

Politika nije umjetničko klizanje, već vrlo grubo i pragmatično zanimanje. Klaunovi poput Trumpa ili čudnovati likovi poput Orbana izazov su za politiku, u svijetu diktatora kao što je Vladimir Putin. Pogotovo je u takvom svijetu teško za male zemlje kao što je Hrvatska. Ali baš zbog toga zemlju trebaju voditi odgovorni ljudi, a činjenica je da smo u Plenkovićevom mandatu zaokružili naš europski put i postigli sve ciljeve koje smo imali. To se premijeru ne može osporiti, pa baš zbog toga je i tisuću pitanja zašto svoju efikasnu europsku politiku nije primijenio i na Hrvatskoj. Zašto je birao nesposobne ministre, zašto nas toliko muči korupcija, zašto Dalića i Kustića nema kada je riječ o obnovi, zdravstvu, pravosuđu, prosvjeti. Nemoguće je povjerovati da se nije moglo naći sposobnijih ljudi od Paladina, Beroša, Banožića i koga sve ne, čija imena nitko i ne pamti.

Sposobnosti umjesto podobnosti

Ako možemo u nogometu, što ne bi mogli i u zdravstvu. Ako je jedan Marijan Kustić, koji je također došao iz politike, na novom zadatku vješto maknuo politiku od sebe, što to ne bi mogli i oni koji vode bolnice, škole, stručne udruge, institute, HEP-ove, Plinare i što već ne. Jer, Hrvatska ne može dalje samo sa Kustićem, Dalićem, onima koji su nas postavili na vrh.

Hrvatska nije samo Zagreb gdje ljudi relativno dobro zarađuju, to je i opustošena Slavonija, siromašna Lika, mnoge regije gdje ljudi jedva spajaju kraj s krajem. Čemu se veseliti Schengenu kada mnogi nemaju ni za kavu u Trstu. Zašto bi netko bio oduševljen sa eurom, kada će umirovljenici uskoro dobiti par stotica europskog novca, ako i toliko.

Uspjeh jedne zemlje na svim planovima, bez obzira na politička vodstva, može se postići samo ako vlada jedinstvo oko najvažnijih stvari. A to je da se otvara put sposobnima, a ne podobnima. Da oni koji mogu, znaju i hoće trebaju preuzeti rizik da zemlja ide naprijed. Korupcije ima svugdje, ali ona ne smije ući u sve pore društva na način da zakoči svaku aktivnost. Lobija ima također svugdje, ali njihov utjecaj ne smije lomiti svaki napredak.

Sveto trojstvo sa kojim ulazimo u 2023. – nogomet, euro i Schengen – pokazuju da i Hrvatska može naprijed. Sporo i teško, ali ipak može.

Povezane vijesti

• HNS: U Azerbajdžan, Norvešku i na Maltu bez navijača!
• Osijek - Slaven Belupo 0:0
• Pjaca: Uvijek mi je čast igrati za reprezentaciju