Nekada poznati vanjskopolitički novinar, urednik, predavač, autor nekoliko knjiga o kriznim točkama, ratovima i izazovima međunarodnih odnosa Hido Biščević, potom cijenjeni diplomat s bogatom nacionalnom i međunarodnom diplomatskom karijerom, koju i danas nastavlja kao hrvatski veleposlanik u Beogradu - u još je jednoj "specijalnoj misiji", kako sam kaže, jer su ga ?često zapadale najteže zadaće?. Nedavno je objavio knjigu pod intrigantnim naslovom "Huligani, harlekini i ludisti". Ni podnaslov nije manje intrigantan, "Zapisi s ruševina međunarodnog poretka". 

Riječ je o seriji političkih zapisa, analiza, diplomatskih svjedočenja ili predavanja u rasponu od 2014. godine do sredine ove godine, a autor putuje kroz te godine, i dijelom doslovce kao autentični svjedok i sugovornik, dijelom kao vrsni analitičar, upućuje na ono što se doista može smatrati epohalnim, povijesnim neuspjehom najvažnijih sudionika međunarodnih odnosa nakon devedesetih godina. 

Drugim riječima, autor naglašava i potkrepljuje činjenicu da je svijet propustio, moguće po prvi puta u povijesti međunarodnih odnosa, uspostaviti jedan zajednički, jedinstveni sustav svjetske sigurnosti i suradnje upravo nakon devedesetih godina i da se, trideset godina kasnije, cijeli poredak urušio, do nepopravljivosti u predvidivoj budućnosti, s ukrajinskom bojišnicom kao ajstrašnijom potvrdom tog užasavajućeg neuspjeha. 

Biščević je u tih trideset godina bio u prigodi "iz prve ruke" svjedočiti i o ishodišnim nadama, gotovo euforiji s početka devedesetih, radeći u Moskvi kao hrvatski veleposlanik i prateći tadašnje, danas nezamislive pokušaje umrežavanja Zapada i Rusije, ali i kasnije sve brojnije primjere udaljavanja, razlaza, zaoštravanja, u krugu koji je početne nade zatvorio u otvoreno ratno stanje dvaju vojnih, političkih, pa čak i civilizacijsko-kulturoloških suparnika. U ekskluzivnom razgovoru za Glas Istre govori o detaljima ispisanim u knjizi, o razgovoru sa stvarnim autorom "perestrojke" Aleksandrom Jakovljevim, koji se, u tom razgovoru u moskovskom kazalištu "Na Taganke", nada u demokratsku preobrazbu Rusije, u kojoj ?na žalost uvijek vlada Vladar, a ne zakon?. Ispisuje autor i priču o razgovoru s predsjednikom ruske Dume krajem devedesetih, koji u žaru novih nada u "zajednički svijet" izlaže projekt željezničke pruge preko Aljaske u znak konačnog povezivanja Rusije i Amerike, da bi sve završilo današnjim nadmetanjem za ovladavanjem Arktikom.

U još jednom primjeru, kroz predavanje u bečkoj Diplomatskoj akademiji, iznosi paralele između stanja svijeta 1938. i današnjih odnosa. Zapanjujuća je i gotovo nevjerojatna priča o posljednjoj europskoj prašumi na poljsko-bjeloruskoj granici gdje je, usred duboke džungle, izgrađena dača za negdašnje sovjetske vođe, u kojoj je, u suludim obratima povijesti, potpisan dokument o raspadu Sovjetskog saveza i u kojoj su, trideset godina kasnije, u današnjim okolnostima, ruski i ukrajinski predstavnici po prvi put sjeli zajedno nakon ruske invazije, u prvom - neuspješnom naravno - pokušaju traženja političkog rješenja. Doista, gotovo nevjerojatna niska izvornih svjedočenja i sjećanja. Sve u potvrdu osnovne teze: u trideset godina svijet je upropastio jedinstvenu povijesnu prigodu. Mir je ponovo zamijenio rat. Zbližavanje je zamijenjeno udaljavanjem. Suradnja je završila u ukrajinskim rovovima.

Na mnogo načina, gotovo je nevjerojatno u kojoj mjeri je autor anticipirao, predvidio sve što se dogodilo s početkom ruske invazije na Ukrajinu. Imao je, naravno, "sreću" da je u vrijeme aneksije Krima 2014. godine radio upravo u Ukrajini kao dužnosnik OESS-a, ali kaže: "Nikako ne mogu biti sretan da sam već tada osjetio kamo stvari idu". I dodaje da je ovo, zapravo "jedna tužna, sumorna knjiga" drago mi je da sam je napisao, ali ne ponosim se onime o čemu ona svjedoči - koga mogu radovati izvješća s golgote??. Doista, o golgoti je riječ, o zapisima koji svjedoče kako je u samo trideset godina svijet zatvorio krug od nade do straha.

- Kada se pročita Vaša knjiga ostaje gorak osjećaj onoga što na mnogo mjesta spominjete, osjećaj da je već prevladala apatija, da je "reality" nadjačao ratove, da je pobijedila "geopolitika duhovne praznine" kako nazivate jedno poglavlje. Jesmo li doista došli do te točke?

- Proširimo pogled? U trideset godina, koje su trebale donijeti posve novi svijet, bez nadmetanja i ratova, porušeno je više gradova, diljem svijeta, nego li ikada dosad u povijesti svijeta. One opsade gradova u srednjovjekovnim ratovima dinastija i carstava doimaju se kao "dječje igre" s kulama u pijesku, Prvi i Drugi svjetski rat, sa svim svojim užasima, uglavnom su vojevani po rovovima i ledinama, ako isključimo Dresden ili naš Zadar. Ali, sve je to neusporedivo s brojem porušenih i razaranih gradova u ovih trideset godina koje su, rekoh, trebale poroditi novi svijet. Zamislite, u Drugom ratu nije rušen Pariz, nije bombardiran Prag? a pogledajte "legacy" ovih trideset godina; Vukovar, Sarajevo, Allepo, Sanna, sad Mariupolj, Herson, bombardiranje Kijeva i ostalih ukrajinskih gradove!? To je naprosto zastrašujuće: Dvadeset i prvo stoljeće, vrijeme najvećeg napretka u svim oblastima ljudskog znanja i najveće okrutnosti, koje nadmašuju Srednji vijek! Ne samo da su, dakle, propuštene šanse koje su se otvorile padom Zida, komunizma i blokovskog svijeta, nego je na kraju tog kruga sve vraćeno u svojevrsni Srednji vijek! Zastrašujuće, doista.

Ali, vraćam se vašem pitanju: još je strašnija ravnodušnost kojom svijet promatra vlastito urušavanje! Jer, kako kažete, "reality" je nadjačao ratove. Zamor nadjačava strahote. Pitanja rata i mira, sudbine naroda? Sve se pretvara u neku vrstu igara na društvenim mrežama. Medijima i urednicima leš starice u Mariupolju, nakon početnog "bait-click" mamca užasom, ili čak lažnom suosjećajnošću, vrlo brzo padne u istu razinu kao i Kim Kardashian. Ravnodušnost i sebičnost kao da bi uskoro mogli početi tražiti novog Chamberlainea, koji će, prekriženih nogu da se bolje vide ljubičasto-žute pruge na čarapama, u nekakvom "reality showu" objašnjavati neobjašnjivo.

- U knjizi najveći dio zapisa i razmatranja posvećujete povijesnoj sudbini Srednje Europe - na toj pozadini, u jednom tekstu, izvorno napisanom 2014. godine, kao da ste najavili sve ovo što se danas događa u Ukrajini? 

- Dakle, imao sam tu "sreću" da sam u nekoliko navrata boravio u Ukrajini, da sam za OESS tamo radio upravo u vrijeme aneksije Krima, da sam upravljao promatračkom misijom, da sam razgovarao s ukrajinskim političarima, novinarima, intelektualcima, običnim ljudima? Već s Krimom je bilo jasno o čemu je riječ i što bi moglo uslijediti. Još ranije, Abhazija i Južna Osetija pozvonile su na uzbunu. Krim je bio znak da Rusija neće dopustiti NATO na Crnom moru, jer Baltik je već "otišao" i zatvaranje ruskog "heartlanda" bio bi, po njima, nenadoknadivi geostrateški gubitak. Zašto? Zato što se sigurnost Rusije ne promatra u kontekstu uključivanja, pridruživanja, suglasja s vrijednostima demokracije, nego isključivo u zemljopisnim pojmovima, crtama podjele, zonama utjecaja. Rusija po naslijeđu svoje povijesti živi isključivo u narativu "ovo je moje, ovo je tvoje".

-Dakle, moglo se već tada, govorimo o 2014. godini, predvidjeti što slijedi?

- Moglo se već 2008. godine, jer svakom ozbiljnom analitičaru bilo je jasno, ili barem naslutivo, da Južna Osetija i Abhazija, nisu izolirani slučajevi i da nisu dio nekog šireg scenarija, plana. U širem smislu, promatrao sam Ukrajinu i u kontekstu početne etape urušavanja međunarodnog poretka - gledajte, ako je postajalo sve jasnije da umire multilateralizam, da dolazi do militarizacije vanjskopolitičkih agendi, ako je postajalo sve jasnije da se širi jaz između Zapada i Rusije, da u Rusiji jača revanšizam u odnosu na ono što je Moskva počela tumačiti kao "poniženje devedesetih", ako se jasno uočavala preobrazba izvornog modela kooperativnosti u otvorenu konfrontaciju? ako sve to vidite kao novu panoramu Europe, tada se sve svodilo na jednostavno pitanje: gdje će doći do sudara, koja je najvažnija bojišnica. Dodajte tomu, u široj slici, "arapska proljeća", dodajte Majdan? Moskva zaključuje da unipolarni "zapadni svijet", u njihovoj interpretaciji Amerika, želi potpunu globalnu prevlast i nametanje liberalne demokracije kao dominantnog društvenog modela. Činjenica je da nema nijednog dokaza o napadačkim planovima Zapada u pogledu sigurnosti i cjelovitosti same Rusije. Ali, nešto povijesnog narativa o Rusiji kao "samodostatnoj civilizaciji", nešto sjećanja na Napoleona i Hitlera, nešto mješavine nepromjenjivog ključnog načela ruske vanjske i državne politike - načelo teritorijalnosti kao ključa svega! - nešto revanšizma i nešto gotovo mističnih doktrina o povijesnoj ulozi Rusije u otporu "sotonskoj zapadnoj civilizaciji" koja ima jedini cilj uništiti Rusiju? I eto mješavine koja je zapalila ne samo Ukrajinu, već i cjelokupni svjetski poredak. Čitali ste Aleksandra Dugina i "Četvrtu teoriju" kad prihvatite logiku da su na Zapadu osmišljeni i nacizam i komunizam i liberalizam, ideologije koje su, po toj zavjereničkoj teoriji, smišljane upravo da bi uništavale Rusiju, eto vam "četvrte teorije": osvete. I eto vam pozadine svega što se dogodilo i događa u Ukrajini.

- Na jednom mjestu, čini mi se dosta hrabro, da ne kažem gotovo provokativno, spominjete mogućnost da Zapad počne tražiti "ukrajinskog Adenauera" - otkud ta metafora?

- Da bih pojasnio, dodajem još nešto prethodnom odgovoru. Dodajem neporecivu povijesno-političku činjenicu da je gotovo cjelokupna politička povijest Europe obilježena nadmetanjem, borbom za prevlašću velikih europskih sila nad Srednjom Europom i čak, šire, cijelim "Međuprostorom" od Baltika preko Srednje Europe, do Jadrana, Balkana, sve do Kavkaza. Uključujući i Ukrajinu, naravno. Narodi i države tog "Međuprostora", "Zwischenrauma" - dva su engleska autora čak objavila knjigu o ratovima za "Betweenness" - nesporno su kroz stoljeća bili izloženi pritiscima, osvajanjima, priključenjima interesnim zonama zapadnih ili istočnih carstava ili, kasnije, vojno-političkih blokova. Ne treba ići u detalje: Austro-Ugarska, Rusija, Engleska, Francuska, čak i Otomansko carstvo? nema europske sile koja nije pokušala preuzeti ili prigrabiti taj prostor ili njegove dijelove pod svoju vlast. Na toj se pozadini danas odvija i ukrajinska drama. Otuda i ta provokativna metafora o kancelaru Adenaueru.

Naime, paradigmatski, mnogo toga čemu danas svjedočimo u Ukrajini pokazuje se kao obnovljena borba za prevlašću nad dijelovima tog "Međuprostora", budući je jedan dio bivših sovjetskih republika, stekavši nezavisnost, de facto ostao u strategijskom vakuumu između Rusije i Zapada. Ta je niska zemalja, od Ukrajine, Moldavije, čak i dijela Zapadnog Balkana, pa sve do Kavkaza, danas izložena borbi za prevlast Zapada ili Rusije. Na mnogo načina kao replika zbivanja nakon Drugog svjetskog rata - prije rata, većina tih zemalja ?pripadala? je zapadnom svijetu, sve dok 1945. Zapad ne počinje osjećati zabrinutost zbog sovjetske "creeping annexation" tih zemalja, kroz postavljanje vazalskih komunističkih režima i uspostavu Varšavskog pakta. Kad je na taj prostor pala Željezna zavjesa, one su, jednostavno rečeno, nasilno "premještene" sa Zapada pod rusku sferu interesa, na Istok. Zatim, skraćujem ta desetljeća, slijede politike roll back, containment i tek u sedamdesetima, detante: tri formule odnosa Zapada s Rusijom.

- Povijest nas uči da Zapad nije pomogao ni Mađarskoj, ni Češkoj?

Na toj pozadini, samo da dodam, glede današnje reakcije Zapada, Ukrajina je danas jedinstveni primjer - jer, Zapad nije izašao na pomoć ni u Mađarskoj 1956., ni u Pragu 1968. Devedesete, pad Zida i slom Sovjetskog saveza otvara tim zemljama prigodu da se "vrate" na Zapad. "Kišobran kooperativnog svijeta", kakvom smo se nadali u tom vremenu "kraja povijesti" i priželjkivanog jedinstvenog svijeta "od Vancouvera do Vladivostoka", nudio im je sigurnosno utočište. Dio zemalja iz tog "Međuprostora" propustio je prigodu, iz različitih razloga: stvaranje separatističkih entiteta kao u Moldaviji, unutarnje podjele oko odnosa spram Istoka i Zapada? Ukrajina je, na žalost, poligon na kojemu se silom pokušava vratiti ono što je silom oteto nakon 1945. godine, u izravnoj potvrdi da su načelo ovladavanja teritorijem i načelo ograničenog suvereniteta konstanta, bez obzira na mijene od carizma do komunizma ili hibridne demokracije. 

- Gdje je tu Adenauer? 

- Vraćam se na kancelara - kad je ta bitka za prevlast nad "Međuprostorom" zahvatila čak i poraženu Njemačku, podijeljenu na interesne zone, kancelar odbacuje sovjetsku ponudu: zamjena teritorijalne cjelovitosti za vojnu neutralnost. Koliko sličnosti s današnjim scenarijima u Ukrajini! Nije li upravo to bila ishodišna ruska ponuda?! Jedino nitko nije mogao znati koliko je vjerodostojna, tako da je Zapad stajao pred istom dvojbom kao i u slučaju onodobnog Staljinovog upućivanja triju nota u State Department: odbiti, vjerovati, biti prevaren?? Muke i dvojbe rješava sam Adenauer odabirom Zapada i NATO-a, Njemačka definitivno odustaje od načela teritorijalnosti kao poluge njene stoljetne težnje da bude velika sila, okreće se gospodarstvu, razvitku i demokraciji i postaje vodeća svjetska sila. Adenauer je odabrao Zapad pod cijenu podjele - pola stoljeća kasnije, došlo je ujedinjenje. Te su dvojbe, naravno, nemjerljivo teške i, dodao bih, nije na ikome izvan Ukrajine da sugerira ili ne daj Bože pokuša nametnuti ukrajinske odabire u ovim strašnim okolnostima. 

- No, to su još, čini mi se, bila vremena ozbiljnih, vjerodostojnih, strategijski mislećih političara? A Vi danas govorite o svijetu kojim su ovladali huligani, harlekini i ludisti? Tko su oni? 

Iskreno, ne vjerujem da ljudima treba prevoditi tu metaforičnu tipologiju na današnjoj međunarodnoj, ali i na nacionalnim političkim pozornicama. Ne treba puno, dovoljno je razborito i trezveno promatrati. Recimo, povratak militaristički obojene i opremljene vanjske politike koja obnavlja politiku sile ili politiku prijetnji uporabe sile u stvarnom životu, kako je zabilježeno u knjizi: što da miroljubiv čovjek radi kad na njega u kakvoj mračnoj slijepoj ulici krene kakva skupina huligana? Eto vam srži dvojbe pred kojima stoji Europska unija! Harlekini? jedva da treba objašnjavati: predsjednici vladaju tweetovima, odluke se mijenjaju u frizerskim salonima, na važnim konferencijama sjede diplomati u šarenim čarapama, institucije su gurnute u stranu? Konačno, ludisti - Ned Ludd je u 19. stoljeću bio predvodnik pobune engleskih tkalaca, vjerujući da će industrijska revolucija uništiti bijednu radničku klasu, pa su razbijali tkalačke stanove, u nekoj vrsti bijesa koji se danas iskazuje kao populizam, koji na razne načine odjekuje današnjim parlamentima, prepunima raznih samozvanih "propovjednika ispod murve", kako ih je davno opisao veliki Veselko Tenžera, sveznadari bez znanja, grla bez mudrosti. Diplomatska misija ograničava me i sputava, ali siguran sam da će po toj matrici svatko moći svrstati bilo kojeg od današnjih političara u jednu od tih skupina. 

Povezane vijesti

• Više od 9.000 mrtvih od početka sukoba u Ukrajini
• Fischer kritizirao sankcije nametnute Rusiji zbog Ukrajine
• Ukrajinski veleposlanik Nj. E. Vasilj Kirilič u nastupnom posjetu Puli