TROFEJNI PULSKI AUTOMOBILIST

MARIO DELMORO Autoutrke je vozio pune 42 godine. Počeo je na parkiralištu iza pulske tržnice, a završio na legendarnoj stazi gdje mu je priređen spektakularan oproštaj. "TAMO SAMO JEDINI ODVOZIO 30 UTRKA BEZ PREKIDA"

Došao je direktor utrke Branko Bašić s otvorenim kabrioletom u kojem su dovezli moju suprugu, a ja nisam znao što se događa. Kazali su mi da sjednem u taj kabriolet da pozdravim publiku da me svi vide. To je za mene bio nezaboravan događaj

| Autor: Erika FILIPLIĆ
Mario Delmoro - višestruki prvak u automobilizmu

Mario Delmoro - višestruki prvak u automobilizmu


Mario Delmoro poznati je istarski automobilist. Ljubav prema automobilizmu gaji oduvijek. Veliki uzor bio mu je njegov pokojni brat koji je svoje znanje o automobilima prenio na njega. Od natjecanja oprostio se na 30. Buzetskim danima, ali i dalje se aktivno bavi automobilizmom, i to sudac i kao savjetnik generacijama novog doba u automobilizmu.

- Gdje se rodila strast i ljubav prema automobilizmu?

- Nisam imao niti šest godina kada sam prvi put sjeo za motor. Moj pokojni brat bio je automehaničar. Uz njega sam bio non-stop, pratio ga kako radi oko automobila, učio od njega. Tada su se vozile moto-trke po rivi, po cijeloj Puli. Pa se 1961. godine održala moto-trka na kojoj je sudjelovao moj brat kao natjecatelj, a ja sam tada prodavao ulaznice, nisam još vozio. Nakon nekoliko godina počele su auto-utrke i upravo na parkiralištu iza tržnice u Puli započela je moja karijera. Famozni Istarski rally. Tu sam započeo s Fićom. Oduvijek sam volio taj sport i gajio strast za tim. Shvatio sam da mi leži taj sport, jer sam pobijedio ne samo u svojoj klasi, već i u ostalima. A 1972. godine bio je sastanak automoto društva kod pošte, raspravljali smo tko bi vozio kružne utrke koje su započele u Zagrebu. Ja sam se javio i tako je sve krenulo!, kazao je.

foto

- Prvo vozilo s kojim ste se natjecali bilo je Fićo. Kako je bilo na prvoj utrci?

- Fićo je bilo početno vozilo. Nije se niti moglo voziti jače automobile bez posebne licence. Da bi prešao u veću klasu morao si biti među prva tri u Jugoslaviji da bi dobio licencu voziti jači automobil, takvo je bilo pravilo. Zatim su počele brdske i kružne utrke. Onda je bilo više kružnih nego brdskih utrki. Kružne utrke održavale su se u Srbiji, te u Požegi i Zagrebu. Moja prva utrka u Zagrebu bila je 1971. godine u klasi do 850 kubika, s vozilom koje je bilo polu Abarth i cestovni. Bio je malo brži. Kad je krenula utrka jednom vozaču ispred mene vozilo je ispustilo ulje, ja to nisam primijetio te mi je poprskalo prednje staklo. Uključio sam brisače i u istom trenutku prošao preko lokve vode. Stakla su mi se zamaglila isprljala i nisam stigao vidjeti zavoj koji je bio pod kutom od 90. Znao sam da se bliži zavoj, ali bilo je prekasno kad sam ispred sebe ugledao banderu. Udario sam s lijevim dijelom vozila u nju, no srećom nije bilo velike štete na vozilu pa sam uspio nastaviti dalje vožnju. Uspio sam napraviti rekord staze i u najjačoj klasi. Čak sam bio brži i od vozača BMW-a 2002. I tako sam dobio nagradu, a u svojoj kategoriji stigao četvrti.

- Jeste li imali veliku konkurenciju?

- Tada je bila jako velika konkurencija, a ne kao danas da ih je u jednoj klasi samo tri. Sada je lakše! U ono vrijeme u mojoj klasi minimum je bio 35 natjecatelja. Svaka staza je imala svoju propusnu moć koliko može automobila podnijeti. Na primjer, na Grobniku je moglo voziti 31 automobil i nijedan više od toga. Bilo je zadovoljstvo i bilo je konkurencije, imao si puno motivacije. U većini slučajeva završavao sam uvijek među prvih četiri, pet.

- Je li u ono vrijeme bilo lako pronaći resurse za održavanje i odlaske na utrke?

- Krpalo se! Ja sam se u ono vrijeme puno odricao. Moji prijatelji su izlazili vani dok sam ja doma radio kako bi mogao zaraditi tadašnje dinare i imao za odlazak na utrke. Pomogao mi je mnogo auto-klub, današnji Pula-Rovinj. Oni su mi pomogli novčano. Jedino što je bilo lakše što se tada nisu kao danas plaćale startnine. I gorivo je bilo daleko jeftinije. Jednom u Beogradu, na famoznom Ušću gdje se vozilo i gdje sam uvijek završavao među prva četiri, dogodilo se da sam imao mali kvar na vozilu i završio sam šesti. A tada su se do šestog mjesta dobivale novčane nagrade. I s tim novcem kojeg sam dobio platio sam hotel za sebe i prijatelja, benzinu do Pule i odmah sljedeće nedjelje sam se vratio u Beograd s tim istim gorivom. To je bila ta razlika u cijenama goriva naspram danas.

foto

- Jeste li ikad imali straha da se dogodi neki veći incident?

- Straha nije bilo, brzo sam to prebrodio. Više je bilo tu adrenalina i uzbuđenja. Ali nikad nisam imao većih problema s time. Ako to voliš i ako misliš samo na stazu, onda nema toliko panike. Nikad nisam doživio neki veći strah ili stres u vožnji. U svim tim godinama jedini sam koji nisam nikada izletio van, uvijek sam završavao utrku do kraja.

- Koliko godina ste se aktivno bavili automobilizmom i odlaskom na utrke?

- Pune 42 godine sam se bavio time. Mogao sam još da nije bilo Buzeta. Jedini sam koji je u Buzetu svih 30 utrka vozio bez prekida. U Buzetu sam uvijek dolazio do prvog ili drugog mjesta. Onda sam na 30. Buzetu (manifestacija Buzetski dani) odlučio prestati voziti utrke. I tako je i bilo. Možda bih i bio nastavio da nisam to izjavio da mi je to zadnja vožnja. Buzećani su mi onda priredili veliki oproštaj. Priredili su mi veliko iznenađenje nakon završetka utrke. Došao je direktor utrke Branko Bašić s otvorenim kabrioletom u kojem su dovezli moju suprugu, a ja nisam znao što se događa. Kazali su mi da će ona voziti moj automobil za natrag, a ja da sjednem u taj kabriolet da pozdravim publiku da me svi vide. To je za mene bio nezaboravan događaj.

Jedini problem bio je taj što sam živio daleko u Puli, a sve utrke su se održavale u Beogradu, Kragujevcu, Kraljevu, Skoplju…Trebalo je doći do tamo. Nakon toga doći kući u Pulu i sljedeći dan otići na posao, to je bilo najteže. Zvali su me iz Crne Gore 1996. godine ako bih došao kao gost na utrku, mene jedinog iz Hrvatske. Kad sam došao tamo bilo mi je jako neugodno jer su se prema meni ponašali kao da je došao "bog". A da stvar bude bolja - pobijedio sam, a nije mi bilo bitno koji ću doći.

foto

- Automobili prije i sada?

- Nemaju veze jedan s drugim. Danas prevladava elektronika. S elektronikom se dobila snaga. A prije je trebalo sve u glavi smišljati što učiniti kako bi automobil bio što brži. Danas je lako. Marke vozila koje su se najviše vozile na utrkama, bilo je od Fiće, Fiata. Ja sam vozio Fiat Ritmo. Kasnije su u većim kategorijama bili BMW vozila. Ali da, velika je razlika onih prije vozila i danas. Bilo je zahtjevno napravit vozilo da ide brže i da istovremeno bude stabilno na krivinama, da ne klizi i da te "sluša" da ide gdje si ti zamislio.

- Jeste li imali posebnu ekipu oko sebe kao što danas imaju na utrkama spremne automehaničare, vulkanizere i slično?

- Ne, nisam imao. Ja bih si sedam dana prije pregledao sam auto. A prije samog natjecanja jedino što bi kontrolirao bio je tlak u gumama i gorivo, to je sve. Kvarova nisam imao nikad, dosta smo si pomagali međusobno. Bili smo prijatelji van staze. Danas toga nema. Budući da sam po stuci automehaničar, nije mi bilo teško pomoći drugima oko kvarova. Na taj način sam stekao puno prijateljstva na cijelom Balkanu gdje su se vozile utrke. Veliku podršku i pomoć imao sam od svoje sadašnje supruge. I što se tiče fizičke i psihičke podrške. Znala je po mom izrazu lica što se događa i kojeg sam raspoloženja, znala je uvijek to procijeniti kada što treba reći. Njezin zadatak bio je pregled tlaka u gumama i ništa više. Jedini sam bio koji je imao žensku pomoć.

foto

- Da li Vam nedostaju ta vremena?

- Pa, malo mi fale. Možda da još imam taj automobil kod kuće bi mi bilo jako teško gledat ga. Godine mi nisu problem, naprotiv! Onda mi je bilo lakše nego sada kad više ne vozim utrke. Bio je to drugi tempo života i onda kad se jednom stane sve se promijeni. Mnogo današnjih dečki koji se bave automobilizmom traže moj savjet i uvijek mi je drago podijeliti to s njima. Čak me neki znaju i zamoliti da se provozam s njima po stazi s običnim automobilom da im objasnim te neke putanje. Kao savjetnik samo pomogao Tomislavu Muhviću, koji je postao prvak Europe.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini