Dvadeset i druga sezona Kazališta Ulysses sinoć je počela na Brijunima, usprkos svim onim problemima i nedaćama koje prate ovo kazalište od samog početka, od onog dana kada su Rade Šerbedžija i Borislav Vujčić, u proljeće 2001. pokrenuli projekt koji je opstao bez obzira na stalnu nestašicu novca, političku (ne)podobnost, pandemiju i čega sve nije bilo što se do sada svalilo na leđa Ulyssesa.

Sve je kao i uvijek, kultna terasa spremna da se na njoj vode žustre rasprave, derutni hoteli Jurina i Franina u kojima bi teško bili zadovoljni i skauti iz pedesetih godina prošlog stoljeća, tvrđava Minor na Malom Brijunu koja će i ovo ljeto ugostiti sjajne glumce i pružiti nezaboravan doživljaj kazališta pod zvijezdama.

I Ulyssesova trojka, Rade Šerbedžija, Lenka Udovički i Duško Ljuština u punoj su formi. Veliki glumac, najveći na ovim područjima, stigao je iz Amerike, Lenka je nedavno u Beogradu postavila predstavu "Tramvaj zvan čežnja", ili kako su to u Beogradskom dramskom kazalištu nazvali "Tramvaj zvani želja", koja je i ovogodišnja premijera na Brijunima. Neuništivi Ljuština, bez kojega svega toga ne bi bilo, nekim čudesnim entuzijazmom drži sve konce u rukama, od najma brodova od Hrvatske vojske do brige za VIP goste koji dolaze u goste glumcima.

Iskrcaš se na Malom Brijunu i - predstava počinje (snimio: Dejan ŠTIFANIĆ)

A od tog "VIP" tretmana nema ništa pa je tako profesor dr. Bojan Biočina, naš proslavljeni kardiokirurg, za kratkog boravka na Brijunima doslovno spavao na rasklopnom ležaju, kakve više nemaju ni rashodovane hrvatske bolnice za noćnog dežurstva liječnika.

Po dvadeset i drugi put jasno je da bi Brijuni, da nema Ulyssesa, zapušteni kakvi već jesu, živjeli samo na staroj slavi predivne prirode i toplog mora. Glumci i umjetnici donijeli su novi život otočju, svaka je sezona nešto posebno i Brijuni, ako već nemaju bar donekle uređene objekte, ceste i kakvu-takvu turističku ponudu - osim što imaju eksplozivno visoke cijene za ono što nude - imaju bar vrhunsko kazalište. A priča o zapuštenim Brijunima je tako duga i dosadna da je nema smisla ni ponavljati. Bar da oni koji vode Nacionalni park imaju malo više razumijevanja za ono što je u ovom času na otočju najbolje, a to je baš Ulysses.

Po dvadeset i drugi put Rade Šerbedžija bit će Kralj Lear. Od originalne podjele Ulysses nije izračunao koliko se glumaca izredalo u toj kultnoj predstavi, ali jedino je Rade ostao. Nitko drugi nije izdržao.

- Kao redateljica izuzetno sam sretna što ponovno igramo "Kralja Leara", a kao žena strepim jer to je velik napor, "pobijediti" tu tvrđavu, igrati na pet različitih pozornica. To je kao da se igraju tri predstave u jednoj večeri, kaže Lenka Udovički, a Šerbedžija dodaje: "Lenka mi je uspjela zabraniti da nosim u onoj zadnjoj sceni Kordeliju na leđima. Bila je to velika borba i pristao sam zbog ovih mojih problema s kičmom, ali ne dam da mi izbaci scenu kada prevrnem onaj stol od sto kila. Jer uživam kada muškarci poslije toga u pauzi idu i probaju dignuti stol sa zemlje, ali ne mogu."

Glumačke probe (foto: Arhiva)

Šerbedžija se prisjeća, a imao je tada trideset i šest godina, dok je igrao u Dramskom kazalištu, kada mu je Kosta Spajić, njegov učitelj i naš najveći režiser kojeg smo imali poslije Gavelle, došao i rekao, "mali, radimo Kralja Leara". Ulogu je namijenio Radi.

- Odgovorio sam mu, profesore, pa kako ću ja igrati Kralja Leara. Ma, igrat ćeš Kralja Leara. Ne, ne mogu, nemam ja glas, godine za to. Ma daj, bedak jedan, ajde razmisli, rekao mi je Spajić.

Drugi dan Šerbedžija je došao svom profesoru i rekao, "oprostite, ali ne mogu". Spajić se nije dao smesti, "znaš kaj, ja ću ti napraviti filmsku masku pa ćeš ti u jednom trenutku strgnuti tu masku. Jer kada Kralj Lear poludi, onda ostane mlado lice, jer svako ludilo je mlado". Opet je odgovor glasio, "ne mogu profesore, ne mogu". "A ti si bedak", ponovio je sjajni Kosta, a Šerbedžija dodao, "pa ne mogu ja igrati Kralja Leara kada je u istom kazalištu veliki Fabijan Šovagović, Bogom dan kao Kralj Lear".

I tako je Kralj Lear postao Šova, nevjerojatni i neponovljivi. Ali nije bilo sreće, umor zbog drugih obaveza je učinio svoje, pa je Šovagović na premijeri Kordeliju zamijenio s Ofelijom. Sav očajan bacio je poslije predstave plašt i promrmljao, "ne mogu ja više glumiti". Kažu, bilo je tu neke kraljevske learovske pozicije, iako je Šova za tu ulogu bio najbolji u tom trenutku.

- Tako se to dešava u teatru. Kada smo mi osnivali Ulysses, Lenka je došla s idejom da radimo Kralja Leara. Ja sam tada imao pedeset i pet godina, što su pristojne godine da igram Leara. Šova je imao manje kada mu je Kosta ponudio ulogu. Imao sam u sebi dovoljno razloga da igram Kralja Leara, dovoljno trauma, iskustva, neke gorčine, razmišljanja gdje odlazi taj cijeli svijet, kaže Šerbedžija.

I tako je nastala predstava koja oduševljava publiku sve ove godine.

- Ja sam se te godine vratio na pozornicu nakon što jedanaest godina nisam igrao na svom jeziku. Možda to publika nije osjetila, ali ja sam osjetio. Iako smo imali dobru predstavu, rekao sam sebi, još mi fali neke zrelosti. I neke snage prema vlastitom jeziku, prijevodu koji je Vladimir Gerić sjajno napravio. Kako su godine prolazile taj Lear je u meni rastao i sjećam se jednom kada je Darko Gašparović, naš poznati dramaturg iz Rijeke, došao gledati predstavu i rekao, "dobar si, Rade, dobar, ali volio bih te gledati kada uhvatiš osamdesetu".

I, kaže Šerbedžija, ima tu nečega, neke tajne. "Ja sada ima problem s desnim kukom, imam problem s kičmom i više ne moram glumiti da šepam." Ima, kaže, nečega u tom starenju s ulogom.

- Pa kada me pitaju kako je to dvadeset i dvije godine igrati jednu te istu ulogu, mogu samo osjetiti neko bogatstvo pravog teatra. A to je bilo vrijeme Koste Spajića i Dubrovačkih ljetnih igara. Kao mladi glumac gledao sam božanstvene kreacije mog profesora Izeta Hajdarhodžića koji je igrao nenadmašnog Skupa i Dunda Maroja. I te su predstave bile na repertoaru godinama, tako da je Izet preko dvadeset godina igrao Skupa. Ali, dvadeset i nešto godina igrati neku ulogu je i jedna lijepa tradicija u teatru, bogatstvo jedne kulture.

Ostaje i ono što Šerbedžija ne govori, a to je nevjerojatan entuzijazam da se Kralj Lear očuva na tvrđavi Minor, jer bez tog entuzijazma cijele Ulyssesove ekipe ne bi bilo ni te predstave, ni mnogih drugih koje je ovo sjajno kazalište igralo pod vedrim nebom. Treba zaista entuzijazam da se ostane i opstane na Brijunima u uvjetima koje Ulysses ima, s malo novca, da se uopće preživi sezona, sa svim onim problemima koji se redaju od prvog do posljednjeg dana kada su na otoku glumci, redatelji, glazbenici. Meryl Streep kaže, "sve što glumac posjeduje je njegovo srce. To je mjesto na kojem se traži nadahnuće". A na Brijunima tog nadahnuća ima napretek.

Povezane vijesti

• Zvjezdana noć, raspoloženi pjevači i zadovoljna publika
• Novak Đoković posjetio Kazalište Ulysses
• Tema koja je aktualna tisućljećima