Intelektualka i aktivistica Svetlana Slapšak u INK-u
Nada je najslađa ali potrebna laž
Svetlana Slapšak u razgovoru sa Leom Rafoltom (Foto: INK)
U Istarskom narodnom kazalištu održana je u subotu navečer tribina, razgovor s istaknutom intelektualkom - profesoricom, književnicom, prevoditeljicom, aktivistkinjom – Svetlanom Slapšak, s kojom je popričao Leo Rafolt, a bilo je i par pitanja iz publike.
Njen aktivizam krenuo je tako što je s nekih 14 godina pogledala Ejzenštejnovu »Oklopnjaču Potemkin« koja ju se jako dojmila pa je za prijateljicu svoje mame napisala tekst o Oktobarskoj revoluciji zbog čega je ova skoro izbačena iz tadašnje komunističke partije.
Povlaštena »opozicija«
- Tako sam shvatila da nisam na pravoj strani i tamo sam i ostala, kroz smijeh je objasnila Slapšak koja je s 20 godina doživjela sve ono što se događalo 1968. nakon čega jako puno ljudi nije bilo isto kao prije, uključujući nju.
Obilježio ju je i rad s izbjeglicama, kako je napomenuo Rafolt, ne samo u smislu humanosti nego i stvaranja jer je napisala knjižicu na osnovu teksta rezolucije Ujedinjenih naroda koja se tiče prava djece, posebno prava djece u ratu. Knjiga je prevedena na više jezika, uključujući romski i bila dijeljena u osnovnim školama u Sloveniji, a radi se o tome da su kroz nju jednostavnim jezikom djeci objašnjena njihova prava na temelju rezolucije UN-a.
- Kada to čitam danas i mislim na palestinsku djecu, zastane mi u grlu, kaže Slapšak.
Mirovni aktivizam obilježio je njen život, bila je članica proturatne skupine Šutnja ubija na temelju čega je dobila nagradu Barbara Goldsmith, to joj je na neki način pomoglo da dobije slovensko državljanstvo koje su joj nekoliko puta odbili, iako je imala preporuku nekoliko ministarstava dok nije stigao jedan brzojav iz Francuske, pa je dobila državljanstvo, iako je jutro prije dobila obavijest da ga ne može dobiti.
Često je naglašavala disidentsku opoziciju, spominjući da je to čak povlaštena pozicija, iako postoji opasnost da se ostane usamljenim kao što se i ona danas još uvijek osjeća usamljenom. Zbog rata se iz Beograda preselila u Ljubljanu nakon što je s mužem živjela 15 godina između ova dva grada.
- Iz Srbije sam otišla kao netko etiketiran s mnogim prijetnjama, kao netko tko mrzi sve srpsko. Kada sam došla u Ljubljanu, našla sam se u situaciji da sam bila samo »neka Srpkinja«, ničeg slavnog nije u tome bilo, bila sam ponovno omražena, ali zato što sam Srpkinja. Situacija je bila potpuno blesava, ali to je bilo jedno dobro iskustvo jer vam se čini da ste strašno važni, a onda vam se sve to sruši i tada nije loše pogledati u sebe i vidjeti gdje si i što si, kaže Slapšak.
Nije ona pisala, kako je napomenuo Rafolt, samo o teškim pričama već se u mnogim knjigama vraća na svoju privatnu povijest pa je tako napisala i knjigu »Kupusari« nakon što je čitala slijepom profesoru Milanu Budimiru koji je u sarajevskoj gimnaziji matematiku učio Gavrila Principa. Oslijepio je nakon što je zatvoren u austrijskom logoru kao socijalist i Jugoslaven. Zbog zdravlja tri puta tjedno jeo je kupus pa je Slapšak krenula proučavati povijest kupusa što joj je bilo itekako zanimljivo jer je između ostalog vezan za seksualnost, sterilnost i plodnost.
Mitologija ili miturgija
Rafolt se osvrnuo i na to da je Slapšak mnoge prijatelje izgubila zbog vlastite tvrdoglavosti filologa, iako ona kaže da je jako daleko iza pravih filologa objasnivši da se bavi etimologijom koja je disciplina u koja se nevjerojatno lako i jednostavno ispadne glup, a zahtijeva nevjerojatno znanje fonetike, povijesne fonetike i disciplina za koje jako malo ljudi uopće znaju da postoje. Napominje da ono čime se ona bavi nije prava etimologija nego ju zanima povijesna semantika. Zbog toga se posvađala s redakcijom Mladine zato što je inzistirala da se piše postumno a ne posthumno, što su na koncu prihvatili.
Također umjesto mitologije ona koristi pojam miturgija, a u razlici između roda i spola dodaje naziv soj.
- Rod i spol su isključivi, svi su vezani s proizvođenjem jedne grupe i smrde na nacionalizam. Soj u biologiji označava bakterije koje žive zajedno koje nisu nastale jedna od druge, ali su grupe bakterija koje su se okupile. Soj podrazumijeva vrstu koja nije zavisna niti od spola, niti spolnosti, obitelji, grupe, to nije genetički pojam nego je to netko tko se izdvaja nečim u nekoj grupi. Posebno na Balkanu soj označava grupu koja nije povezana krvlju, kaže Slapšak. Miturgija je pak aktivnost pričanja, pripovijedanja koja nije obilježena nijednom religijom ali jest mnogim vjerovanjima koja nisu važna za priču, to je izrada priče, rad na mitu i priči.
Osvrnula se i na to da se u školama više ne uče klasični jezici iako, kaže, kada treba pronaći novi pojam za nešto, traži se upravo u klasičnim jezicima.
Angažirano kazalište
Ona podsjeća da je zbog rukopisa i ikona koji su u 15. stoljeću prenošeni s istoka u Italiju tu nastala nešto sto se naziva renesansa.
- Ti rukopisi i ikone doveli su do oslobođenja od crkvene dogme, do prikazivanja golog ljudskog tijela, do ideja o čitanju i demokraciji, stvari su prodrle zahvaljujući izbjeglicama, nikom drugom. Danas odbijanje da razumijemo migrante, da se s njima družimo, da tražimo ljude, da im jednostavno pomognemo, to nerazumijevanje, odbijanje... Ništa ne može tako odvratno kao taj period Europe zadnjih desetak godina kada se odbija učenje i otkrivanje novog, odbija suradnja s drugima i učenje. Polovica djela Aristotela ne bi bila dostupna danas da nije preveden na arapski«, istaknula je ona.
Govorila je i o kulturnom kolonijalizmu, o pojmu demokracije kao takve, ali i kazalištu koje mora biti angažirano jer jedino takvo kazalište ima smisla. Iz publike je stiglo nekoliko pitanja pa se prisjetila kako je upoznala Danila Kiša, a govorila je i o nadi.
- Nada je najslađa laž. Nada ne smije umrijeti, a ironija mora biti dio nade, kaže Slapšak. Na pitanje kako mlade potaknuti na aktivizam, odgovara da ih treba pustiti da se dobro iškolaju, da se u njima razvije kritičnost pa bi zbog toga trebalo osnovati i debatne klubove.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
