mala švicarska - istarski tibet
"Novi" život na sjeveru poluotoka: Obnavljaju se kuće i grade nove u Vodicama, selu na granici sa Slovenijom
(Snimila Gordana Čalić Šverko / Glas Istre)
Mir, priroda, čisti planinski zrak, motivi su dolaska u Vodice, selo na Ćićariji u kojem se obnavljaju ruševne kuće, dograđuju i grade nove. Tepaju joj mala Švicarska, nazivaju istarskim Tibetom, a upravo u njenom sjeverozapadnom dijelu, uz samu granicu sa Slovenijom, netaknuta priroda možda i najviše dolazi do izražaja.
Ne čudi stoga što je pogranično selo smješteno na 661 metru nadmorske visine, na raskrižju cesta za Jelovice i Mune, važna prometna točka laniške općine, primamljiva destinacija za život.
- U Vodicama kao da je vrijeme stalo. Imamo sve blagodati civilizacije, ali ritam života usporen je baš kao nekada kada je život još bio život, kazao je Milan Ličen, pojašnjavajući zašto se sa suprugom iz Kopra preselio na njenu djedovinu u Vodice.
Stari ali ne zamire
- Prvo smo je uredili za vikend. U vrijeme pandemije koronavirusa došli smo u Vodice i tada sam odlučio, ne vraćam se više u civilizaciju, povjerio nam je naš sugovornik kojemu iz Vodica do radnog mjesta u Kopru treba svega dvadeset i pet minuta do pola sata. Do Kopra su, kazao je, 32 kilometra, do Kozine oko 25, do Buzeta gdje se mještani Vodica često snabdjevaju potrebnim namirnicama 23 kilometra, samo što se brže stigne u Kozinu jer je preko Jelovica i Podgorja bolja cesta.
Vodice su svojevremeno bile jedno od većih sela. Prema popisu iz 1910. godine u Vodicama je živjelo 590 stanovnika. Danas ih je petnaestak, većinom starije životne dobi, i još desetak redovnih vikendaša.
Otkako je u mirovini, 73-godišnji Radovan Žmak iz Umaga, češće je u Vodicama. Gotovo svaki vikend kada nema drugih obaveza. Sa sestrom Vesnom uredio je rodnu kuću njihove majke, a potom su kupili i okolne zgrade, i malo po malo, proteklih ih tridesetak godina obnavljali.
U djetinjstvu, s roditeljima su živjeli u Buzetu, a zimske praznike u pravilu provodili u Vodicama. Šezdesetih godina prošlog stoljeća snijeg je od prosinca do ožujka znao zamesti Ćićariju pa bi vlakom iz Buzeta došli u obližnje Podgorje, gdje bi ih did dočekao s konjima i vozom, ponekad i saonicama. Šteta, primijetio je, što zimi više nema snijega kao nekada. Ove je godine samo dva puta pao, jednom se zadržao desetak dana, a drugi je puta samo malo zabijelio prirodu.
Ljeti bi babi i didu koji su imali su krave, kasnije i ovce, pomagao kositi travu za sijenu, i tako je naučio seoske poslove. Svojevremeno je u Vodicama bilo više od tisuću ovaca, barem deset ovčara, danas je svega jedan s pet, šest ovaca, više za svoje potrebe.
- Did i baba radili su sir, skutu, prodavali janjce, a tako i ostali u selu. Glavni kupci dolazili su iz Trsta, ponajviše oni rodom iz Vodica koji su otišli živeti u Trst, ali i njihovi prijatelji. Kasnije su dolazili i kupci iz Rijeke, prisjetio se Radovan Žmak.
U zajedničkom obilasku Vodica zaustavili smo se kod Iztoka Ostana koji je prije četrdesetak godina došao iz Kopra u Vodice. - Imamo donje, srednje i gornje Vodice i međusobno se posjećujemo, našalili su se Milan i Radovan, a Iztok se nadovezao i rekao kako mogu biti zahvalni koroni, jer bili su "zatvoreni" u selu i morali su se povezati. Navečer bi se okupili, družili i pričali, a onda im je to prešlo u naviku. Selo je, kazao je Iztok, ponovo zaživjelo, dolaskom novih susjeda, ponajviše iz Kopra i Rijeke.
Promjena oličja
Zahvaljujući Iztoku, Vodice su promijenile svoje lice. O vlastitom trošku postavio je drvene klupice uz ceste i šetnice sjeverozapadnog dijela Ćićarije tako da na granici sa Slovenijom ima čak 58 klupica dobrodošlice. Za doprinos u poticanju razvoja civilnog društva, na prošlogodišnjoj svečanosti u povodu laniškog praznika, uručeno mu je prestižno općinsko priznanje. Klupice su u Vodicama, na cesti prema Jelovicama, prema Danama, na makadamskoj cesti prema Golcu, najstarijem prometnom pravcu koji je od 1848. godine spajao Istru sa Slovenijom, potom i na takozvanom Konjskom putu, tako da su tri sela Ćićarije povezana drvenim klupicama.
Sa suprugom Albertom, vitalni 72-godišnjak svakodnevno pješači, ona prohoda tri tisuće koraka dnevno, minimum je to protiv demencije. Iztokova je dnevna norma nešto veća, pet do šest tisuća koraka. Zadovoljan je ulaskom Hrvatske u schengenski prostor. Uvođenje eura umnogome mu je je olakšalo život, da ne mora razmišljati da li je uoči odlaska u Buzet ili Rijeku promijenio kune.
Nedavno su se iz Vodnjana u Vodice doselili supružnici Minka i Slavko Brana. Tražili su pogodnu lokaciju na različitim mjestima, ali nekako sve ih je vodilo u Vodice.
- Svi su nas jako lijepo prihvatili, izašli nam u susret, u svakoj prilici u kojoj je trebalo, čak koju su oni vidjeli, mi nismo ni trebali tražiti pomoć. To mi se jako svidjelo. Suprug je umirovljen iz Javne ustanove Natura Histrica. Cijeli život je radio u prirodi za prirodu, a ja sam agronom pa je život u Vodicama, u prirodi, bio logičan izbor za oboje, prenijela je Minka Brana.
Selom dominira Znanstveno-edukacijski centar Speleo kuća, uređen i opremljen preko EU projekata, uz Istarsku županiju kao vodećeg partnera, a koji je prije osam godina u cijelosti otvorio svoja vrata. Stara škola u Vodicama adaptirana je u moderno zdanje namjenjeno za znanstvene, istraživačke, edukacijske i turističke svrhe.
Staza ljekovitog bilja
U prizemlju je uređen prezentacijski prostor Muzej krša. Laniška općina u suradnji s Naturom Histricom u to je vrijeme na tri kilometra dugoj dionici stare ceste Vodice - Dane, otvorila i poučnu stazu ljekovitog bilja. Na stazi je deset velikih edukacijskih tabela s opisima 30 karakterističnih vrsta ljekovitog bilja. Bila je to prva edukacijska staza takve vrste u Istri koja obrađuje ljekovito bilje. Područje u okolici Vodica izuzetno je bogato ljekovitim biljem, postoji tradicija njegova korištenja i interes da se ta znanja sačuvaju, rekao nam je prilikom otvaranja staze Slavko Brana. Vjerojatno ni ne sluteći da će ikada živjeti u Vodicama.
Uz granicu sa Slovenijom, sve je više izletnika, planinara, biciklista, motorista... Lani su otvoreni novi prekogranični planinarski putovi na Ćićariji, planinarski put 130 Vodice - Velika vrata, i put 131 Vodice - Ribnik s odvojkom u pravcu Ostriča. Na svega četrdesetak kilometara od urbanih centara Trsta i Rijeke, doista je u punom smislu te riječi, moguće uživati u bespućima netaknute prirode.
Sve vodi u Vodice
Nedavno su se iz Vodnjana u Vodice doselili supružnici Minka i Slavko Brana. Tražili su pogodnu lokaciju na različitim mjestima, ali nekako sve ih je vodilo u Vodice.
- Svi su nas jako lijepo prihvatili, izašli nam u susret, u svakoj prilici u kojoj je trebalo, čak koju su oni vidjeli, mi nismo ni trebali tražiti pomoć. To mi se jako svidjelo. Suprug je umirovljen iz Javne ustanove Natura Histrica. Cijeli život je radio u prirodi za prirodu, a ja sam agronom pa je život u Vodicama, u prirodi, bio logičan izbor za oboje, prenijela je Minka Brana.
Povezane vijesti
- Edukacija o šumama u Speleo kući Vodice: RAZVIJANJE ŠUMSKE PEDAGOGIJE U ISTRI
- ODZVONILO ORONULIM KUĆAMA PO SELIMA Na Ćićariji će vlasnici morati ukloniti ruševne objekte, ogluše li se na "zapovijed", lokalna će vlast će to učiniti na njihov trošak
- Štromar najavljuje natječaj za energetsku obnovu obiteljskih kuća
Podijeli: Facebook Twiter
