Rok trajanja

D. BAŠIĆ-PALKOVIĆ

Bilo je teško protekle subote probiti se do sindikalnih referendumskih štandova, strateški raspoređenih kod ribarnice i fontane, na kojima su se prikupljali potpisi protiv rada do 67. Gužva, morao si čekati u redu kao da dijele srdelu. Penzioneri su propuštali mlađe koji su žurili na posao. Građani su iskazali solidarnost. Protiv rada do 67. jednako je stalo i mladima i penzionerima, iako se posljednjih ovo pitanje uopće ne tiče. Prikupljeno je više od 600 tisuća potpisa, više nego dovoljno za raspisivanje referenduma.

Zanimljivi su, međutim, argumenti kojima se rukovodi Vlada pri dokazivanju vlastitog stava o tome zbog čega bi čovjek trebao raditi nakon što i službeno, statistički, poslije 65. postane starac. Osim nedovoljnog rasta gospodarstva, isplatu penzija priječe pad nataliteta, iseljavanje mladih, sve dulji životni vijek. Moderna medicina produžila je rok trajanja ljudskog organizma, no još uvijek ne može osigurati kvalitetu života ljudima koji su zagazili u šezdesete jednaku onoj kakvu imaju tridesetogodišnjaci.

Pretpostavimo, recimo, da ljudi doista službeno rade do 67. godine. Koliko će tih staraca, jer službeno su starci od 65., hitro i čilo obavljati svoje radne zadatke, a koliko vremena provoditi na bolovanju zbog kostobolje, išijasa i ostalih boljki? Država želi prebaciti lopticu na poslodavce koji bi trebali financirati ta bolovanja, no nakon 42 dana ona padaju na teret države. Koja nema novca za penzije. Pa će morati pronaći gotovinu za bolovanje. Druga je, puno vjerojatnija mogućnost, da stari radnici dobije šup kartu jer poslodavcu treba netko tko će raditi, a ne bolovati. Pa će ti šutnuti radnici, ustvari socijalni slučajevi, opet pasti na teret države.

Ali logika Vlade ustvari je prozaična: produljiti radni vijek toliko dugo da korisnik uopće ne doživi penziju. Koja se onda neće morati isplaćivati. Time će se elegantno, bez utrošene lipe, riješiti manjak u mirovinskom fondu. Samo treba pričekati da starcima istekne rok trajanja.