Đanijeve štorije: Uspomene iz Vile Idole - majstor Giovanni

Vila Idola

Početkom osamdesetih bio sam nekoliko godina zaposlenik u Vili Idoli, secesiskoj ljepotici koja je nekad bila aristokratska ladanjska kuća koju su pretvorili u «Dom za odrasle». Bilo je to nezaboravno iskustvo, ponajviše po osebujnim likovima koji su tamo živjeli. Više sam naučio o životu i ljudima u Vili Idoli nego kasnije u svim firmama u kojima sam poslije radio.

Bilo je tamo svakojakog svijeta: od mirnih gotovo nevidljivih, autista pa do svih vrsta šiznutih manijaka, bivših robijaša i profesionalnih »đabalebaroša«. Bilo je zapravo tek nešto malo penzića koji su poštenim radom otišli u zasluženu mirovinu i nezasluženo završili u ovakvoj ustanovi. Zanimljivo da i u takvoj sredini gdje ljudi žive u vrlo specifičnim uvjetima, okruženi ekstremnim situacijama, postoji neki ustaljeni ritam života koji unutar sebe stvara neka imaginarna pravila. Sama starost nije toliko u igri koliko sposobnost da se održiš na površini zbivanja.

Atmosfera je naizgled mirna, život se odvija između doručka, ručka i večere. Štićenici se usporeno kreću kao dremljive mačke, što od sedativa što, više, od puke lijenosti. Blaziranu situaciju ne bi narušilo ni spuštanje vanzemaljske letjelice u dvorište doma. Siguran sam da bi i to popratli bezvoljnom ravnodušnošću.

Najveći broj takvih štićenika, što će reći - pacijenata, imalo je zajedničko dvije stvari: prvo, vrlo zamršenu psihološku sliku zbog koje su svi digli ruke od njih, drugo: neutaživu, gotovo bezgraničnu ljubav prema soku od grožđa, što će reći - vinu.

U ciklusima, jednom mjesečno, odvijala se uvijek ista scena. Dobivši ostatak od penzije sve bi se zapili isti dan. Kolika je bila, nije ni čudo. Problem je bio u tome što neuroleptici i psihofarmaci koje su kljukali u kombinaciji s alkoholom naprosto čudesno djeluju. Lud postaje luđi do nesagledivih razmjera; pijan pijaniji i od samog pijanstva. Osoblje je već bilo izvježbano i spremno na destruktivne ispade, a na dan isplate penzija, jedna ambulantna kola već su čekala u dvorištu. Utrpali bi ih jedno desetak i pravac Psihijatrija, ovog puta zatvorenog tipa. Tamo bi bili nekoliko dana do potpunog otrežnjenja, potom bi se vratili u dom u jednoličnu apstinenciju čekajući novu isplatu, novo pijanstvo, ispad, pa opet Psihijatrija i tako u nedogled.

Giovanni je bio Talijan, omaleni čovjek i bio je rekorder po broju zatvaranja na psihijatriju jer nije ovisio isključivo od penzije. Bio je vrhunski majstor grebanja, uvijek bi od nekog nekako iskamčio lovu za piće. Npr. došao bi kod mene:

- Slusa ti, sporki ti je auto, je jako grdo za viditi, kako moze voziti tako sporki auto?

- Šta je tebe briga za moj auto?

- Ako mi das per due litre di vino ti ga operem.

Giovanni nije imao jasan vrijednosni sud o novcu jer ga je on zanimao samo kao platežno sredstvo koje se pretvara u vino.

- Ma koje dvije litre!? Za te pare ga odnesem u praonu.

- Un litro i po?

- Evo ti za litru, ali ne pričaj nikome o tome jer bi mogli oboje nagrabusiti.

Poslije nekoliko dana eto ti njega opet u ruci - nosi poveći odvijač.

- Hoce da kupi?

- Ma koji će mi vrag?! Imam toga pun ormar.

- Nemas ovaki velik i nov je, eko, per un litro di vino?

- Giovanni ti si lud, za te pare kupim dva ovakva.

- Mezzo litro.

- Evo ti za tri deca.

Jednom je došao do mene, a u naručju je držao štene.

- Šta ti je to Giovanni?

- Labrador, cistokrvni labrador ce da kupi?

- Labrador? Ako mene pitaš ovo je mješanac između vučjaka i jazavčara.

- Ti se ne razume u il cane, ovo ima pedigre, ecco per... cinque litri di vino.

Glasno sam se nasmijao. - Giovanni, Giovanni, zar ti ja ličim na budalu? Mama tog štenca imala je glavu u konzervi dok se nisu izredali svi psi u susjedstvu.

- Ako nece da kupis nemoj da me zafrkava - reče on i krene u potragu za naivcem kome će uvaliti tog više nego sumnjivog »labradora« a da ga je ipak našao saznao sam sutradan jer se pročulo da je Giovani na Psihijatriji.

Početkom proljeća, eto ti njega do mene;

- Skuzaj da te pita, ti znas da sam ja pitur?

- Otkud znam, ne ličiš mi na pitura.

- E kad sam bija giovenoto, nije bilo boljeg pitura od mene, lascia stare, ti predlozim una coza; per tre litre di vino al giorno ti piturivam appartamento.

Gledao sam ga sumnjičavo, a upravo sam se spremao na ličilačke radove, mislio sam, pomoć bi mi dobro došla.

- Ne znam Giovanni, nisam siguran u tebe, napit ćeš se pa ću mati samo problema, a i ne znam koliko snage imaš.

- Ja da nema forze? Guarda me, jos sam ja »un uomo in gamba«.

- Dobro, za dvije litre dnevno, pod uvjetom da ih piješ poslije posla, nikako dok radiš.

- Ma bene, bene.

U nedjelju ujutro Giovanni je došao na vrijeme i propisno obučen u vrlo stari i izblijedjeli molerski veštit, bilo je tamo boje još iz pedesetih godina.

- Mama mia che veliki zidovi!

- Šta si ti mislio to su Austrijanci zidali.

- A ima ti tako velike skale?

Donio sam mu visoke molerske škale, gledao je strop i stručno klimao glavom.

- Da me una spatula, treba da vidi kakav je plafon.

Počeo se penjati sporo i nesigurno, negdje do pola je stao i vratio se natrag.

- Šta je Giovanni? Nisi valjda već odustao?

- Ima kući vino? Da me due deci per bevi.

- A nismo se tako dogovorili.

- Sono due deci per forza, pokle radi kako makina.

Razmišljao sam, k vragu, neće mu valjda biti ništa od dva deca, odoh po vino.

Popio je naiskap i krenuo po ljestvama mnogo sigurnije, na vrhu je zajahao, i pokušao se kretati s njima ali ni makac, nije odustajao, što se više uspinjao ljestve su se sve više neprirodno naginjale, nije slutilo na dobro, dok sam vikao »Pazi!«, on je cijelom dužinom pao zajedno s ljestvama.

Zažmurio sam, mislio sam - gotov je - otvorih oči, sjedio je na podu.

Tada sam se uvjerio da je ona izreka: »Bog čuva malu djecu i pijance«, istinita.

Odvezao sam ga u ambulantu na pregled, imao je srećom samo lagano uganuće.

Poslije nekoliko dana eto ti opet Giovanija.

- Scusaj, ma ti meni nisi nis platio za onu žurnadu.

- Koju žurnadu? Pa nisi radio ni pet minuta!

- Sam dozivio acidente na delu, san zasluzio bar za pol litre.

- Evo ti za tri deca, rekoh rezignirano.

- Grazie, caro mio, kazao je majstor Giovanni, pravi majstor »zanata«.