Tamo gdje sam ja nema smrti

krizanteme

Pulska tržnica i štandovi puni cvijeća. Bliže se Svi sveti.

Miris krizantema i sjećanje na majku, vrtne krizanteme, njezinu bojazan hoće li će se otvoriti kada ih bude nosila na groblje.

Kupnja velikih bijelih, tzv. bala uz ove vrtne. Paljenje dušica na Dušni dan. Stavljanje ulja u čaše. Dvije trećine vode, trećina ulja i vječni strah hoće li dušica plivati ili će trebati raditi novo pluteno postolje. Pluto koje se izrađivalo od kore hrasta plutnjaka iznad šijanskog kamenoloma. Via Bradamante.

Miris krizantema i majčin glas "u oven škabelinu mi je roba za špita a u oven drugen roba za funera" (u ovoj ladici mi je roba za bolnicu a u ovoj drugoj za pogreb). Boljele su me njene riječi. Nisam ih tada željela slušati.

Jednog dana zvuk telefona: "Majka vam je u bolnici. Očekuje se najgore". Uznemirenost, izgubljenost, tuga, robotizirane radnje. Otvaranje ladice i donošenje robe na patologiju. Sve spremno, uredno, kupljeno grobno mjesto. Od malih nogu se razgovaralo o smrti, pokapanju. S vremenom sam shvatila da je majka smrt prihvaćala kao dio života.

Čim se rodimo, počinjemo umirati. Čemu onda strah od smrti? Citirat ću Schopenhauera:"Svaki naš udisaj štiti od smrti koja neprestano prijeti…Konačno, smrt mora pobijediti jer nam je već rođenjem postala sudbina koja se igra nama kao plijenom dok ga ne proguta. Ipak, želimo živjeti dugo i ispunjeno, makar s puno briga; to je kao s balonima od sapunice koji puhanjem postaju sve veći i lete sve više, a ipak će se sasvim sigurno rasprsnuti."

Što sve radimo zbog straha od smrti koja je neminovna? Stavljamo li godine života pred kvalitetu života? Imamo li smisao života? Živimo li život ispunjeno? To su samo neka od pitanja koja si svakodnevno većina od nas postavlja, zaboravljajući pri tome da je glavna svrha našeg života - život. Jer tamo gdje sam ja nema smrti, a tamo gdje je smrt nema mene.