Kao da su prošla tri života

(Duško MARUŠIĆ ČIČI)

Dok se neki i dalje hvale aktivnim društvenim životom, stalno ističući da pri tome paze na sve epidemiološke mjere, ali da ipak nisu izdržali a da ne skoknu do Trsta po pravu Nutellu i parmezan, drugima se život svodi na relaciji posao kuća, a pošto sada sve više ljudi radi od kuće, na relaciji kuća-kuća i brzo do butige, mrkata i malo "provjetrit" pluća.

No, zato "priča" ne nedostaje no sada su one skroz drukčije u odnosu na ranije. Sada su glavne priče tko ima "ono", tko je u izolaciji, i kada je tko vidio onoga tko je možda u izolaciji jer ga je susjeda od kunjada od treće zrmane s bakine strane po stricu vidjela u butigi od punice od treće sestrične od prvog susjeda od navodno zaraženog.

Dok su se prije takvi "povjerljivi" izvori odnosili uglavnom na ljubavne priče i dogodovštine u gradu sa sedam brežuljaka i još brojnim šumicama, sada se sve svodi na jedno. Pozitivno ili negativno. Vjerojatno je i drugdje tako.

Na ulicama i po šetnicama mogu se vidjeti oni koji iznimno revno paze na distancu i sve ostalo, i oni koji se ponašaju kao da je sve normalno. Gradska jezgra sve praznija, šetnice, plaže, šume i druga područja za rekreaciju sve puniji, a broj cjelogodišnjih kupača stalno raste. Važno je ipak sačuvati imunitet.

"Tko zna kakav će nam biti prosinac, hoće li se situacija smiriti, hoće li biti fritula i koncerata kao ranijih godina", pitala se jedna penzićka, dok unuk brine o tome hoće li i gdje ove godine biti klizalište. Kako se sve promijenilo od lanjskog adventa, Giardina, kućica, mnoštva zbivanja - kolikogod tada neki kritizirali da ne valja zbog prometa, ovo, ono - većina ljudi vratila bi se u lanjski prosinac s tadašnjim "problemima". Kao da su prošla tri života, a ne desetak mjeseci. Tada je virus bio tek pojam iz biologije, za one koji nisu bježali sa sata.