Na svjetskoj pozornici pojavljuje se mnogo kazališnih likova. Najviše je onih karikaturnih, neobrazovanih i polupismenih malograđanina, znanstvenih laika bez razvijene sposobnosti kritičkog razmišljanja (koje je potkrijepljeno pravim činjenicama, a ne samo urođenim političkim dogmama).

Ti likovi prave su karikature, mogu se pojaviti iz različitih životnih i obiteljskih pozadina, iako su im svima određene karakteristike zajedničke. Na primjer, vjerojatno je posljednja knjiga koju su pročitali bila lektira u osnovnoj školi, te vjerojatno dane provode slijepo gutajući komercijalan televizijski sadržaj u stanu gdje još žive sa svojim roditeljima.

Upravo takvi, svojevoljno-neobrazovani, inertni članovi naše malograđanštine jedan su od kapitalnih razloga iza monstruoziteta suvremenog konzumerističkog društva. Bio to Teksas ili Lijepa naša, lični profil opisanog pojedinca je isti, iako dolaze u različitim pakiranjima. Svuda su oko nas.

U današnjem zapadnom svijetu u kojem vlada parlamentarna demokracija, te u sve liberalnijem (i morbidnijem) 21. stoljeću, novije generacije su odgajane s insinuacijom da imaju pravo na vlastito mišljenje (što i imaju), te da je isto to njihovo mišljenje validno, bilo ono potkrijepljeno čvrstim znanstvenim ili statističkim činjenicama (što i nije). Rastemo u svijetu gdje ne postoji samo jedna istina, već diplomatski uzimamo u obzir netočno vjerovanje da ih postoji više, da svašta može biti točno, ovisi iz kojeg se kuta gleda na datu situaciju. Rastemo u svijetu gdje svaki mali čovjek, koji je odrastao u koktelu demokracije i neokapitalizma, misli da ima pravo na glasno izricanje (i provođenje) vlastite istine, te da je svi oko njega imaju dužnost poštivati i ne opovrgavati.

Međutim, onda se postavlja pitanje - kako postupiti u situaciji u kojoj zaista postoji jedna jedina, objektivna istina, a da ne znamo koja je to od njih milijun? Budući da se trenutno čitav svijet nalazi u situaciji upravo te prirode, na temelju specifičnosti epidemije unutar njihovih granica, pojedine države uvode razna nova pravila.

Tako je Republika Slovenija od nedavno uvela pokušaj još jedne mjere za suzbijanje virusa, a riječ je o policijskom satu. Policijski sat predstavlja zabranu kretanja građana na javnom prostoru, u periodu od 21 sat uvečer do 6 sati ujutro. Budući da je ova mjera evidentno drastična, poglavito zbog njezine ekskluzivnosti i univerzalnosti, sasvim je shvatljivo da će o njoj svaka društvena skupina imati različite subjektivne dojmove, kao i za sve ostalo što se manifestira u javnom prostoru. Ipak, kao samosvjesni i obrazovani ljudi, koji ne spadaju u ranije spomenute polupismene karikature, moramo se zapitati ima li u ovako objektivnoj situaciji uopće prostora za subjektivnost. U krajnjem slučaju, ono što prstom upire u odgovor da nema, jest činjenica da kazne slovenske policije za kršenje novouvedene mjere iznose i do četiri tisuće eura. Ukoliko je građanima nedostajalo poslušnosti, taj faktor zasigurno ih je zaključao u sigurnost njihovih domova.

Apsurdno je što se ljude može natjerati na poštivanje zadanih mjera sigurnosti tek kad se u pitanje uvede novac. Ipak, za današnji svijet to je razumljivo, budući da je novac jedan od tek nekoliko aspekata preživljavanja koji nam je pak svima zajednički (kao i dišni sustav kojeg svi imamo i koji može biti zahvaćen koronavirusom).

Među stanovnicima slovenske prijestolnice može se osjetiti zadah općeg straha i zbunjenosti, jednako kao što bi se to osjetilo u svakom gradu u kojem je uveden policijski sat. Međutim, opće je poznato da je Slovenija dosta specifična balkanska zemlja, ako se ona više uopće može tako nazvati. Od svih pripadnica bivše države, ona je jedna od onih koji najviše forsiraju provođenje zapadnoeuropske politike. Dok ona prednjači u ovom aspektu, možemo reći da je Hrvatska na drugom mjestu. Razlika je u tome što Slovenci u određenim aspektima zaista ispunjavaju zapadnoeuropske kriterije, dok ih mi već gotovo čitavo desetljeće očajnički pokušavamo ostvariti, uporno ne uspijevajući u iskorjenjivanju vlastitog seljaštva i okorjelog balkanizma (besramna krađa, korupcija i opća dihotomija u odnosu između politike koja bi trebala djelovati za dobrobit građana, te građana samih).

Slovenci su u odbacivanju balkanske primitivne prirode pravi prvaci, te se to može primijetiti u svakom aspektu njihove svakodnevnice, pa tako i u obliku poštivanja novouvedenog univerzalnog pravila, kao što je aktualni policijski sat. Ukoliko se ovih dana nađete u Ljubljani, te se nalazite na javnom prostoru u zabranjeno doba noći, ne samo da ćete dobiti kaznu, već ćete naići na poglede neodobravanja i prijezira od vaših sugrađana. Ako ništa drugo, barem Slovenci imaju dosta disciplinirane moralne vertikale i drže se zadanih sigurnosnih mjera, te isto to očekuju i od svojih sustanovnika.

Povezane vijesti

• Puljanka je primjer uništavanja poduzeća
• Pršo: Kome se pogoduje i zašto se šuti?
• Otvorena obnovljena Puljankina trgovina u Faverijskoj