TRAGEDIJA JEZIDA

Prvi genocid u 21. stoljeću svijet je zaboravio već nakon pet godina

| Autor: Portal NoviList.hr

Pet godina od tragedije Jezida se nitko više i ne sjeća, kao niti zločina genocida koje su nad njima počinili ISIL-ovci. A kada ih se netko i sjeti, prihvaća američku »verziju priče« u kojoj su glavni junaci (Kurdi) izostavljeni i prešućeni, dok si zasluge pripisuju oni (SAD) koji su dvojili o pružanju pomoći i u svakom slučaju reagirali kasno i nedostatno

Svjedoci smo kako se iznova bude bliskoistočni zli dusi; ratne sjekire su, po običaju, bile samo privremeno odložene, kako bi se dobro izbrusile za nove ratne igre. U Iraku je prije dva tjedna i to u samo pet dana, u prosvjedima protiv režima premijera Mahdija (godinu nakon što je preuzeo vlast), poginulo više od sto ljudi, a još uvijek traju i borbe s bojovnicima Islamske države Iraka. Istodobno, u iračkim gradovima sa šiitskom većinom, sukobljavaju se struje naklonjene i suprotstavljene Iranu, a u sjeni svih tih sukoba u koje su (ne)izravno upleteni i brojni, moćni »igrači« sa strane, složeni socijalni, politički, etnički i ini problemi se samo uvećavaju i usložnjavaju, ali bez izgleda na skoro rješenje.

Nedavno su turske vojne snage počele s velikom akcijom »čišćenja« na sjeveru Sirije, tvrdeći kako Kurdi koji tamo žive predstavljaju prijetnju njihovoj nacionalnoj sigurnosti, a u međuvremenu su američki vojnici napustili svoje položaje u tom području, jer Trump tvrdi (u dogovoru s Erdoganom), kako je već vrijeme da se SAD povuku iz ovih besmislenih ratova (za koje snose ne mali dio krivnje), posebice sada, kada je ISIL (navodno) definitivno poražen, islamisti i džihadisti potučeni, a njihov kalifat »zbrisan« s bliskoistočne mape svijeta. I tako su Kurdi, opet, po tko zna koji put izdani i izigrani od dojučerašnjih saveznika, iako su upravo oni iznijeli najveći teret rata s ISIL-om.

Naravno, to Trumpa ni malo ne uzbuđuje; arogantno tvrdi kako su Kurdi za »vojnu pomoć« bili dobro plaćeni, ali ovim neistinama dodaje i nove laži: prisvaja Amerikancima zasluge koje su na bojnom polju izvojevali Kurdi i stoga nikoga ne bi trebalo začuditi što se danas, a prošlo je samo pet godina od tragedija Jezida (kolovoz 2014. godine) nitko više i ne sjeća zločina genocida koje su nad njima počinili ISIL-ovci, a kada ih se netko i sjeti, prihvaća američku »verziju priče« u kojoj su glavi junaci (Kurdi) izostavljeni i prešućeni, dok si zasluge pripisuju oni (SAD) koji su dvojili o pružanju pomoći i u svakom slučaju reagirali kasno i nedostatno. A, o žrtvama, Jezidima (etnokonfesionalna grupa Kurda, s oko 1,5 milijuna pripadnika, pretežito nastanjena u u Iraku i Turskoj, dijelom i u Siriji, Iranu, Gruziji i Armeniji, konfesionalno zoroastrijanci s primjesama kršćanstva, judaizma i islama) nitko i ne govori, iako je Vijeće sigurnosti UN-a, Rezolucijom 2370, zločin prema njima označilo kao prvi genocid u 21. stoljeću.

Zakulisne igre

U svojoj knjizi »Sindžar«, Susan Shand nas podsjeća na ovu od svijeta zaboravljenu tragediju, odnosno na strašne zločine koje su počinili džihadisti, kada su počeli sustavno masakrirati velike skupine Jezida s jasnom nakanom njihova potpuna istrebljenja. Zapravo, duboka unutrašnjopolitička kriza i raspad Iraka bili su jedan od glavnih uzročnika ratnih uspjeha ISIL-a, a posljedično tomu i genocida nad Jezidima, koji su i od iračkog režima i od džihadista bili tretirani kao »strano« tijelo, te se nitko nije posebno uzbuđivao kada su svijet zasule strašne slike njihovih masovnih likvidacija.

Naime, kada je Maliki (2006. godine) došao na vlast u Iraku, a potom svoj mandat obnovio (2010. godine), dobar dio Iračana mu je poklonio povjerenje, jer je imao čistu prošlost i ugled nekorumpiranog političara, a i pripadao je šiitskom Dawu, tako da se činilo da se konačno »rodio« lider koji može, uz potporu većine početi rješavati brojne nacionalne probleme. Ali i njega su vlast i moć »povukle«, sve više je počeo ispoljavati megalomanske ambicije, sklonost korupciji i autoritarnosti. A, kada je iračka vojska, opterećena međusobnim generalskim sukobima, u lipnju 2014. godine doživjela pravu katastrofu, odnosno kada je 1500 pripadnika ISIL-a natjeralo u panični bijeg 60000 vladinih vojnika, Maliki je potpuno izgubio povjerenje birača. Samo zahvaljujući pomoći i akciji kurdskih pešmerga, ISIL-ovci su bili zaustavljeni u svom napredovanju. Nakon toga, prema sporazumu s Amerikancima, Bagdad je bio dužan dio tehnike i naoružanja kojeg su im isporučili, dostaviti Kurdima, ali pešmerge to nikada nisu dobili; oružje se putom negdje »zagubilo«, a novac od nelegalne preprodaje završio je u džepovima korumpiranih generala i političara. Tek kada je ISIL ovladao velikim teritorijem i zaprijetio daljnjim osvajanjima, Obama, suočen s gubitkom američkih pozicija na tom prostoru, odlučio je reagirati i tada se suočio s dugo prikrivanim podacima o ilegalnoj trgovini oružjem u Iraku u koju su vjerovatno bili umiješani i neki visoki poslovni i vojni predstavnici bivše, ali i njegove administracije. Američki je predsjednik, kada se ISIL uputio k Bagdadu i zaprijetio njegovim osvajanjem, uvjetovao iračku političku elitu da kao novog premijera podrže »njihovog« čovjeka Hajdara al Abdija, u suprotnom, ako parlament ne potvrdi taj izbor, neće bombardirati islamističke bojovnike.

I dok su se između Washingtona i Bagdada vodile zakulisne političke igre, u pozadini se odvijala prava drama i tragedija. Džihadisti su protjerali više od 300.000 Jezida iz njihovih domova; muškarce su brutalno, bez milosti ubijali, žene su zarobili i pretvorili u seksualno roblje, a djecu su nasilno regrutirali u svoje postrojbe. Zločini su dosegnuli takve razmjere, da su Amerikanci, »s terena« počeli dobivati sve više informacija o strahotama koje su preživljavali Jezidi, ali su ih primali s nevjericom. Jednostavno, bile su toliko užasavajuće da nitko u Washingtonu nije želio povjerovati u njihovu istinitost, tako da o nekakvoj vojnoj intervenciji nitko nije ni razmišljao.
Osim toga, Obama je nakon što je bio izabran za predsjednika države, biračkom tijelu, nakon neuspješnih vojnih intervencija u Afganistanu i Iraku, obećao da se SAD neće više upuštati u ratne avanture i da će postupno povlačiti vojnike sa bojišnica diljem svijeta, kući, u Ameriku.

Vapaji sa Sindžara

Međutim, Obama je, s druge strane inaugurirao svoju doktrinu o američkoj odgovornosti i zaštiti svih koji su ugroženi u svojim pravima, svjestan kako jedino SAD imaju realnu vojnu moć i snagu onemogućiti prijeteće humanitarne katastrofe diljem planete, pa onda i tako zločine koje su džihadisti (po)činili nad Jezidima. A, kada su Jezidi, njih oko 50.000, bili od strane snaga ISIL-a satjerani na goru Sindžar (gdje je po predanju njihov praotac Noa sa svojim splavom našao spas) i opkoljeni; kada su se našli u nemogućoj, gotovo bezizlaznoj situaciji: ili će svi biti poubijani, ako se predaju, ili će svi umrijeti od žeđi i gladi, ako se povuku u bespuća planinskih vrleti, svijet je ipak morao pokazati barem nekakvu zabrinutost i formalno reagirati. Iako Jezidi nisu bili naoružani, nisu bili ni naivni, svjesni kako nakon svega teško mogu od Amerike očekivati pomoć, ipak se nisu predavali i u toj »borbi« najviše su im pomogli mobiteli. Naime, tijekom američke vojne intervencije u Iraku, znatan broj Jezida služio je u njihovim redovima u funkciji tumača, a nakon nekog vremena dobar dio tih ljudi je dobio azil u SAD-u. Budući su radili za američku vojsku, Jezidi su ostvarili dobre veze u Pentagonu koje su nastavili »njegovati« i nakon dolaska u novu domovinu i upravo su se njima telefonski počeli obraćati opkoljeni sunarodnjaci sa Sindžara vapeći za pomoć. Naravno, oni su alarmirali i mobilizirali »ostatak« relativno dobro pozicionirane zajednice u SAD-u (ali i dijasporu diljem svijeta) i počeli su zajedničkim snagama vršiti pritisak na američku javnost i političku elitu da potakne Obaminu administraciju na konkretnu akciju. U tomu se posebno istaknuo Dakhil Shammo, zaposlenik kurdske redakcije Glasa Amerike koji je dodatno, svojevrsnim živim prijenosom sa Sindžara, dakako komunicirajući posredovanjem mobitela s ugroženim Jezidima, informirao svijet o tragediji svog malog naroda. Uz to, američki Jezidi su zasuli Ured za vjersku slobodu »svježim« informacijama s terena i nakon toga, Obami ovjenčanom Nobelovom nagradom za mir i nije preostalo drugo, već da se i sam uključi u rješavanje problema.

Ali, za to mu je trebalo pet dana, a masakr se za to vrijeme nesmiljenom žestinom nastavljao. Zapravo, tek nakon što je Ben Rhodes, savjetnik američkog predsjednika, primio delegaciju američkih Jezida, shvatili su se razmjeri strašne drame koja se na Sindžaru odigravala, tj. ako se odmah ne reagira, za tjedan dana svi Jezidi u obruču džihadista će biti pobijeni. Uostalom, o tomu je kasnije potresno svjedočila Nadja Murad, dobitnica Nobelove nagrade za mir 2018. godine i simbol jezidske patnje, koju su džihadisti zarobili i pretvorili u seksualnu robinju, ali im je na koncu uspjela pobjeći. Tek nakon toga, Obama se obratio javnosti riječima: »ISIL želi istrijebiti jezidsku zajednicu što je ravno genocidu; to se mora spriječiti«. Ali, nije rekao da se iza pomoći Jezidima, zapravo krije i planira, za Amerikance veća i važnija vojna akcija, zaustavljanja ISIL-ovog napredovanje prema Abrilu, glavnom gradu iračkog Kurdistana, gdje su SAD investirale ogromna materijalna i financijska sredstva, gdje se nalazio njihov veliki konzulat (koji je trebalo zaštititi) i gdje su imali nezanemarive vojne i strateške interese.

Tajni »koridor spasa«

Dakle, tek peti dan jezidske drame, Amerikanci su počeli zrakoplovima dopremati humanitarnu pomoć na goru Sindžar, ali ne i naoružanje, jer se oko toga vodila, između Washingtona i Bagdada, složena »šahovska« simultanka, u kojoj su Jezidi bili tek pijuni koje su obje strane bile spremne beskrupulozno žrtvovati zarad vlastitih interesa. Dok se Irak raspadao po šavovima, generali umjesto da ratuju na bojišnici, uključili su se u zakulisne političke igre, što na koncu više nisu mogli kontrolirati čak ni Amerikanci. Sve je to usporavalo efikasnost humanitarnih i odgađalo mogućnosti vojnih akcija, tako da je tek desetog dana jezidske kalvarije američka administracija osmislila plan njihove evakuacije i otvaranje humanitarnog kordona. Istina, u međuvremenu su Amerikanci počeli bombardirati islamističke položaje u Kurdistanu, ali bez nekog većeg efekta, a o terenskoj akciji i da su htjeli, nisu mogli razmišljati, jer im je nedostajao lokalni partner u borbi protiv džihadista.

Budući se Pentagon, zbog često konfuznih informacija s terena želio podrobno upoznati sa situacijom na Sindžaru, poslali su tamo svoje specijalne postrojbe Delta i vladinog eksperta Alana Dwyera da procijene stvarno stanje, utvrde konkretan broj prognanih Jezida, dogovore moduse evakuacije i slično. Ali, kada su »aterirali« na Sindžar, na svoje veliko iznenađenje, izuzev nekoliko slabo naoružanih jezidskih postrojbi tamo više nikoga nisu našli. Naime, trećeg dana genocida, u akciju spašavanja svoje »braće« opkoljene džihadistima, uključila se turska PKK (Kurdska radnička stranka), koju su Amerikanci zbog njene marksističke orijentacije stavili na popis terorističkih organizacija, koja je zajedno s Kurdima iz Sirije napala ISIL-ovce i nakon teških borbi (od 9. do 16. kolovoza) uspjeli su otvoriti »koridor spasa« i evakuirati preživjele Jezide na slobodni teritorij u Siriji, gdje su oformili izbjeglički logor Nouruz, u Kamišliju. Sve je to bilo rađeno u velikoj tajnosti, kako ih u akciji spašavanja ne bi omele turske, američke, sirijske ili iračke vojne postrojbe, ali zvuči gotovo nevjerovatno da su sve te akcije Amerikancima promakle »ispod radara«, tako da ipak čini kako su za sve znali, ali budući su akcijom spašavanja upravljali kurdski marksisti, odnosno »teroristi«, pustili su da sve ide svojim tokom i sa strane čekali na rasplet.

Po svršetku ovih akcija, Amerikanci su si pripisali zasluge za spašavanje Jezida; nisu mogli, niti željeli priznati zasluge turskih Kurda iz »terorističke« PKK-a i njihovog zapovjednika Murata Karayilana, jer su strahovali od osude vlastitog javnog mnijenja i manipulacija kojima su se (po)služili u cijeloj ovoj priči, gdje se tako (o)lako odlučivalo o sudbini jednog malog, ali ponosnog naroda. I danas, kada se nastavlja krvavi bliskoistočni sukob, bez ikakvih izgleda na brzo i mirno rješenje, SAD iznova okreću leđa Kurdima, narodu koji broji gotovo 40 milijuna ljudi, a koji nema svoju vlastitu državu, već živi raspršen po Turskoj, Siriji, Iraku i Iranu (i s velikom dijasporom) i sve dok se na relevantan način ne pristupi rješavanju kurdskog gordijevog čvora, na tim prostorima neće biti mira, jer Kurdima ne preostaje ništa drugo, već borba do kraja. Jednostavno rečeno, borba za puko nacionalno i egzistencijalno preživljavanje i opstanak.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini