PRIJETI LI EUROPI NOVI RAT NA JUŽNIM GRANICAMA? Grčka i Turska sve jasnije potežu za oružjem u borbi za eksploatacijom prirodnog plina na Mediteranu

EPA

Prije nekoliko tjedana, u smirivanje strasti Turske da zauzme morske granice za koje smatra da im pripadaju uključila se i američka Šesta flota. Da je situacija gotovo izmakla kontroli pokazuje i najnovija izjava glavnog tajnika NATO saveza Jansa Stoltenberga o „razmatranju mjera“ za sprječavanje sukoba među zemljama članicama

Na jugu Europe opet se zvecka oružjem. Prije nekoliko dana na morskim prostranstvima istočnog Sredozemlja došlo je do „bliskog susreta“ ratnih brodova Grčke i Turske čija je namjera bila zaštita neusklađenih pomorskih granica dvaju države, ali i šire regije. Grčka je odmah dobila podršku Francuske koja je na mjesto događaja poslala brodove svoje ratne mornarice što pokazuje da nije izvjesno kako ni oružane razmirice između saveznika u NATO paktu nisu isključene.

"Istražujem mogućnosti razvoja NATO mehanizama za sprječavanje incidenata i nesreća, niz mehanizama dekonflikcije. Činjenica da se tamo nalazi puno brodova, puno vojne moći u prilično ograničenom području, već to je razlog za brigu", rekao je Stoltenberg na posljednjem sastanku ministara obrane zapadne vojne alijanse u Njemačkoj.

Istodobno, njemačka diplomacija kao predsjedavajuća Europske unije pokušava zaštiti interese svojih članica, Grčke i Cipra, ali tako da ne razljuti previše Ankaru koja bi mogla i pokrenuti oružani sukob i poslati milijune migranata smještenih u turskim kampovima na zapad. Uglavnom, preko Grčke i njezine razvedene obale.

Problem granica na moru u Sredozemlju, u koji su uz Grčku, Tursku, Cipar i okupirani dio „turskog Cipra“ koji nije član EU, uključeni Egipat i Libija star je stotinu godina. Pomorske granice nisu, po stajalištu današnje Turske pravično još dogovorene nakon raspada Otomanskog carstva, što je uzrok sukoba. A povod je vađenje prirodnog plina iz Sredozemnog mora kod istočnog Cipra što ga je Turska već započela sa četiri bušotine i zaštitila ratnim brodovljem.

Svaka od uključenih država ima svoj pogled na granice, a dogovori Grčke i Egipta, odnosno Turske i Libije po tom pitanju proturječni su i vode u nove sukobe. Svaka država u regiji vlastiti obalni pojas mjeri drukčijim mjerilom – pa sukobi nisu isključeni sve do velike međunarodne konferencije na kojoj bi se dogovorile, a koju u trenutačnoj situaciji nitko niti ne spominje. Ali, govori se, ponajviše s turske strane, o nepravdi jer su svi otoci u Egejskom moru pripali Grčkoj, iako su bili pod vlašću Carigrada. Problem je prvi puta eskalirao još 1996. godine kada su pripadnici turske vojske iskrcani na nenaseljeni grčki otok, ali ta vojna agresije nije polučila uspjeh.

Štoviše, 2000. godine Europska unija potvrdila je granice i pomorska prava Grčke, ali Turska to nije prihvatila i već godinama traži da se one promijene.

Ozbiljnost situacije dokazuje vijest kako NATO pakt sad gasi vatru i nastoji da se ne ponovi sukobljavanje ratnih brodova Grčke i Turske, dok su Francuska i Italija u znak podrške Grcima održale manevre svojih flotila na tom zapaljivom terenu.

Sukobi u kojima turski predsjednik Reyep Tayip Erdogan traži način da pokaže tursku silu i vojnu moć imaju uzrokovani su i okupacijom sjevernog dijela Cipra 1974. godine, ispred čije se obale upravo obavljaju probna bušenja u potrazi za prirodnim plinom. Podršku Cipru pružile su i Sjedinjene Američke Države ukidanjem embarga na kupnju njihovog oružja, ali i slanjem ratnih brodova. Na spornom terenu djeluje i američka tvrtka Exxon Mobile.

Spor star stotinu godinu započeo se dodatno komplicirati „Memorandumom o razumijevanju“ Ankare s Libijom gdje se navodi kako bi Turska mogla ekonomski eksploatirati Mediteran od Krete do Cipra. Nakon toga, ovog mjeseca potpisan je sporazum Grčke i Egipta – kojom te države traže ista prava. Važno je spomenuti i dogovor Grčke, Cipra i Izraela o izgradnji plinovoda koji zaobilazi Tursku – što dodatno predočuje složenost prilika na istočnom Sredozemlju.

Stvoren je i Plinski forum za istočno Sredozemlje (EMGF) čije su članice Grčka, Cipar, Izrael, Egipat, Italija, Jordan, Ujedinjeni Arapski Emirati i Palestina, ali ne i Turska. Ankara ga je nazvala „antiturskim forumom“ i najavila tužbu za zaštitu svojih interesa pred Međunarodnim sudom u Haagu.

Sklapanje „antiturskog sporazuma“ Grčke i Egipta u kolovozu ove godine objasnio je za medijsku kuću Deutsche Welle stručnjak za Bliski istok Stephan Roll iz berlinske zaklade „Znanost i politika“.

„Sporazum koji je sada potpisan u direktnoj je vezi sa sporazumom o Ekskluzivnoj ekonomskoj zoni koji su Turska i Libija potpisale u studenome 2019. godine. Grčka i Egipat su u tome vidjeli veliku povredu svojih interesa. Ja ne znam u kojoj mjeri je sporazum između Atene i Kaira savršeno dogovoren. Ali na kraju krajeva cilj je bio da se Turskoj postave granice,“ kaže njemački ekspert i objašnjava kako nije riječ samo o pravu na korištenje nalazišta nafte i plina, nego i o politici u kojoj Turska podržava oponente egipatskoj vladi.

„Sigurno je da se prije svega radi o nalazištima nafte. Za Egipat je veoma važno da dođe do njih. Energetska strategija Egipta ima za cilj veliki izvoz nafte. Međutim, spor s Turskom je mnogo, mnogo dublji. On potječe još od vojnog puča 2013. godine u Egiptu, koji je bio usmjeren protiv tada vladajućeg Muslimanskog bratstva. Kairo zamjera Turskoj da podržava Muslimansko bratstvo, što je djelomično točno. Mnogi kadrovi Muslimanskog bratstva su u egzilu u Turskoj. Egipatsko vodstvo se u velikoj mjeri osjeća ugroženim od strane Turske i optužuje ju da planira kontra-puč“, ističe Stephan Roll.

Dodatni „začin“ sudjelovanje je Turske u građanskom ratu u Libiji gdje Ankara podržava vladu u Tripoliju – pomogla im je i angažiranjem plaćenika – dok Kairo podržava pobunjenog generala Haftara.

Analitičari ističu da se veći vojni sukobi u istočnom Sredozemlju ne mogu očekivati, ali kako su moguće povremene čarke i nadigravanja svih uključenih strana. Na pitanje tko bi mogao dovesti sve strane za stol i dogovoriti sporazum o morskim granicama i iskorištavanju prirodnih bogatstava podmorja različita su mišljenja.

U igri su Sjedinjene Države, ali nije jasna politika Washingtona prema ratu u Libiji. Teško im je podržati Egipat kojeg podržava Rusija i kupac je ruskog naoružanja, ali i Tursku koja pokušava postati velesila i također kupuje oružje od Moskve iako je dio NATO saveza. Europska unija nije jedinstvena u politici prema Turskoj – Francuska i Italija otvoreno podržavaju Grčku, dok Njemačka nema ni interesa ni utjecaja u toj eksplozivnoj regiji južne Europe i Bliskog Istoka. Njemačka kancelarka Angela Merkel spriječila je jednu vojnu čarku turske i grčke ratne mornarice ovog ljeta telefonskim razgovorom s Erdoganom, ali doima se kao da je to vrhunac utjecaja Berlina da se uključi u konačni dogovor na južnim granicama Europe.