Otupili smo na loše vijesti. ŽIVIMO DOSADNU APOKALIPSU - piše New York Times

Živimo kroz dosadnu apokalipsu. Tako, slikovito, kultni "New York Times" opisuje ovu odlazeću godinu za kojom će malo tko žaliti. Omikron zamjenjuje Deltu, crna vijest za crnom viješću, a NYT konstatira da proživljavamo scene iz apokaliptičkih horora. I na samom kraju godine vijest da je sud u Velikoj Britaniji presudio da Julian Assange može biti izručen Americi.

Nema, naravno, Assange nikakve veze ni s Omikronom, ni sa serijom loših vijesti iz 2021., ali je njegova priča dovoljno traumatična i pokazuje kakav se tek apokaliptički horor prolazi kad se dirne u moć i moćnike. Amerika mu ne oprašta što je prčkao po tajnim dokumentima vezanim za ratove u Iraku i Afganistanu, koje je jedan za drugim najveća vojna sila na svijetu izgubila. Kada bi zaista bio izručen i osuđen, kazna bi iznosila 175 godina zatvora, samo zato što je upozorio na ono što smo kasnije i sami saznali, sa ili bez Assangea.

- Ovo je krajnje sramotan razvoj događaja koji ima alarmantne implikacije ne samo na Assangeovo mentalno zdravlje, već i na novinarstvo i slobodu medija diljem svijeta, napisala je Rebecca Vincent, koja je pratila suđenje u ime Reportera bez granica.

Zaboravljeni Navaljni

Assange je australski urednik i izdavač, osnivač WikiLeaksa. Saga je počela prije devet godina kada je pobjegao u veleposlanstvo Ekvadora u Londonu jer su mu natovarili i optužbe za seksualno zlostavljanje u Švedskoj. Tamo je ostao sedam godina i 2019. je izbačen i pritvoren o londonskom zatvoru Belmarsh. A prethodilo je što je 2010. godine počeo objavljivati diplomatske i vojne dosjee. Niti jedna administracija nije mu to oprostila, pa ni Bidenova. Svi se žele dočepati Assangea, do kraja uništiti WikiLeaks i osvetiti mu se, jer je procjena da je Americi učinio nepovratnu štetu. A radio je ono što novinari stalno rade, kopaju po dokumentima, u tankoj granici između istraživačkog novinarstva i, navodno, špijunaže. Assangeova igra bila je mnogo ozbiljnija, u nju su bili uvučeni mnogi, nije štedio ni svoje izvore. I završio je kako je završio.

U ovoj pandemijskoj godini zaboravljen je i Aleksej Navaljni, Rus koji je želio srušiti Vladimira Putina. Trune u ruskim kazamatima, ponekad je štrajkao glađu, a vremenom su se od njega ohladili i njegovi pobornici, shvativši da se protiv autoritarnog režima ništa ne može. Koja je to tek apokalipsa za čovjeka koji je bio ruski oporbeni vođa, aktivist, organizator protuvladinih demonstracija. The Wall Street Journal ga je opisao kao čovjeka kojeg se Putin najviše boji, prije osam godina gotovo je postao gradonačelnik Moskve, a onda se 2018. želio kandidirati za predsjednika države. U kolovozu 2020. je otrovan novičokom, izliječen u Berlinu, a optužio je izravno Putina da je naredio trovanje.

Na YouTubeu ga je pratilo šest milijuna ljudi, a objavljivao je dramatične reportaže o korupciji u Rusiji, jedinstvenu Rusiju nazivao "strankom lopova i lopova". Kada je objavio film u kojem je optužio Dmitrija Medvedeva za korupciju počeo je sudski progon, trovanje, povratak u Rusiju i kazamat. Uzalud su dizale glas udruge za ljudska prava, bez odjeka je reagirao Europski parlament i tražio da ga se pusti na slobodu. U godini koja odlazi dobio je i nagradu Saharov, ali i dalje sjedi u zatvoru u najgorim mogućim uvjetima.

Slučaj iz Kine

Apokalipsu je ove godine prolazila i kineska tenisačica Shuai Peng, prva koja je iz Kine došla do samog vrha u ovom sportu. Tenis joj je približio ujak kada je imala osam godina, a debitirala je na WTA turniru 2001. i od tada osvojila 25 naslova. Prije sedam godina bila je i prva kineska igračica koja je u parovima postala broj jedan u svijetu, osvojivši Wimbeldon i French Open. Bilo je dovoljno da na društvenim mrežama objavi nekoliko rečenica da je prije desetak godina bila žrtva seksualnog zlostavljanja od strane visokog dužnosnika KP Kine Zhang Gaolija da jednostavno nestane i nakon toga se kontrolirano pojavljuje, kada vlast smatra da je to potrebno. Bar kao dokaz da je živa. Njena sudbina, a ne samo njena, potakla je vlade nekoliko zemalja da diplomatski bojkotiraju predstojeće Zimske olimpijske igre u Pekingu.

Ova tri slučaja, nimalo povezana, pokazuju i svijet u kojem živimo i u kojem je pandemija samo dio muka koje imamo. Otupili smo na loše vijesti. Nije ni čudno što je baš u ovoj godini najpopularnija Netflixova serija bila "Igra lignje", kao ogledalo današnjeg društva. Malo tko uživa u životu, siromašni jer se bore kako preživjeti, a bogati jer im je sve dosadno. U toj južnokorejskoj seriji puno je i Assangea, i Navaljnih, pa i kineske sportašice. A u godini koja slijedi vidjet ćemo i nastavak.

Možda ipak ta 2021. bude i kraj samo i jedino crnih vijesti. Iako najave baš i nisu neke dobre. U udaljenom dijelu Australije smjestit će se crna kutija čovječanstva, veličine školskog autobusa, koja će zabilježiti što se s klimom događa u svijetu. Arhiva koja bi mogla koristiti onima ako zaista doživimo klimatsku apokalipsu i čovječanstvo bude uništeno. Ta Zemljina crna kutija u Tasmaniji opomena je i da ubuduće više slavimo život, a ne propadanje. Assange, Navaljni i Shui Peng počinili su manje greške od mnogih koji vuku poteze iz pozadine. Nažalost, oni pate, osuđeni, proganjani, zatvoreni, a oni koji vuku poteze koji nas vode zaista u apokalipsu gledaju na svijet kao u "Igri lignje".