Migranti su izazvali brojne podjele u europskim društvima koje se osjećaju i danas, iako je epidemija Covida pomela te teme s dnevnog reda. Bar za sada. U pet godina malo se toga promijenilo, problem nije riješen, a niti su uzroci migracija otklonjeni

Kada je prije pet godina počeo prvi veći val migracije stanovnika afričkih i azijskih zemalja u Europu malo tko je slutio da će to postati gotovo nerješiv problem. I u Hrvatskoj su svi bili zatečeni kada je 30. rujna 2015. godine već broj migranata koji su prešli hrvatsku granicu u potrazi za boljim životom koji je vodio na Zapad premašio 88.000. Već koji dan kasnije, 14. listopada broj migranata koji su ušli u Hrvatsku iznosio je 174.000, da bi 20. listopada bio 204.000. Činilo se da nitko i ništa to neće moći zaustaviti.

Bila je to balkanska ruta, u kojoj je Hrvatska bila samo međustanica. Ali, vlada nije bila spremna za tako nešto, pa je čak došlo i do međudržavnog spora kada su hrvatski policajci prepratili migrante prema Mađarskoj, bez dogovora sa mađarskom vladom. Mađari su reagirali oštro, ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto je javno poručio da se o migrantskoj krizi neće razgovarati jer su odnosi dvije države loši. Ni tadašnji premijer Zoran Milanović nije štedio susjede i trebalo je proći mnogo vremena i promjena još nekoliko političkih garnitura da se odnosi sa Budimpeštom normaliziraju.

Odgovorna Merkel

Sve je tada bilo u rukama ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića, kojem su za vrat puhali i drugi susjedi, od Srba do Slovenaca i Austrijanaca, svi nezadovoljni kako se Hrvatska ponaša. A cilj je Banskih dvora bio prije svega da se po pristojno humanim uvjetima u takvim prilikama, kažimo to tako, migrante s jedne granice preveze do druge i da ih što manje ostane u Hrvatskoj. Pokazalo se, kao što je to slučaj i danas, da malo tko želi ostati u Hrvatskoj koja po standardu, nažalost, sliči na zemlje odakle su pobjegli glavom bez obzira.

Sve se odvijalo na granici Srbije i Hrvatske i kasnije Hrvatske i Slovenije, a kada je izbila opasnost o otvaranju južne rute Hrvatska je energično reagirala i zatvorila je, bojeći se posljedica za turizam. Tadašnji ministar Ostojić, usprkos brojnim kritikama, efikasno je vodio višemjesečnu akciju koja je zatekla nespremne i mnoge veće i značajnije europske države, poput Njemačke.

Te, 2015. godine kancelarka Angela Merkel izrekla je rečenicu sa kojom će je pamtiti povijest. ”Uspjet ćemo”. Bilo je to u vrijeme kada je u Njemačku ušlo na stotine tisuća migranata, prije svega popustljivim stavom koji je kancelarka imala u početku krize. Nije teško objasniti ponašanje gospođe Merkel, odrasle u istočnoj Njemačkoj, sa svim teretom koji je kao osoba nove generacije i nove Njemačke nosila sa sobom. Osjećala je odgovornost da nešto učini za ljude koji nisu vidjeli perspektivu nastavka života u svojim zemljama kroz koje je prohujao ratni vihor, revolucije i nesreće svih vrsta. Većina onih koji su u Njemačkoj potražili novi dom bili su iz Sirije, Sjeverne Afrike, Iraka, Afganistana, a Merkel im je dopustila da uđu u zemlju. Samo te 2015. zahtjev za dodjelu azila podnijelo je milijun ljudi, dok je savezni ministar vanjskih poslova Thomas de Maiziere govorio da događaji izmiču kontroli.

Divljanje desnice

Merkel se našla pod rafalom optužbi što nije zatvorila granice, dok je Viktor Orban gotovo odmah učinio. Redale su se katastrofe za katastrofom, ljudi su se utapali u Sredozemlju u grčevitom pokušaju da se dočepaju talijanskog juga, davili u hladnjačama kojima su ih prevozili za velike novce krijumčari ljudima. Iz dana u dan novine su bile pune naslova koji su upozoravali na strašne tragedije nesretnih migranata.

Dok su jedni kritizirali Angelu Merkel, drugi su je hvalili do neba. ”Time” ju je proglasio osobom godine, a onda se u Koelnu, u novogodišnjoj noći dogodio strašan događaj. Migranti su seksualno napali žene, njemačka desnica je podivljala i godinu dana kasnije na stranačkom kongresu Merkel je priznala da se tako nešto iz 2015. ne može, ne treba i ne smije više dogoditi. Balkanska ruta bila je već gotovo zatvorena, a mnoge europske države podigle su prepreke, od žice do zidova, da migranti ne bi mogli lako doći do Zapada.

Danas, brojke ne idu u prilog politici koju je u početku vodila Merkel. Svega svaki drugi migrant je dobio posao u Njemačkoj, a kada je izbila koronakriza bili su prvi na listi za otkaze. Doseljenici su i na samom vrhu kada se govori o kriminalu i počinjenim prijestupima, a prednjače mladi ljudi. Većina onih koji su se doselili u Njemačku nisu naučili njemački jezik, ne žele se vratiti, ali ne žele ni prihvatiti običaje zemlje domaćina.

Migranti su izazvali brojne podjele u europskim društvima koje se osjećaju i danas, iako je epidemija Covida pomela te teme s dnevnog reda. Bar za sada. Jesu li Nijemci uspjeli, kao što je poručila Merkel, ili nisu, tek predstoji da se ocijeni.

”Bila je strašna pogreška što se 2015. pozivalo ljude u Njemačku”, rekla je bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, što je izazvalo užarene odnose Hrvatske i Njemačke u to vrijeme. ”Hrvatska kao vanjska granica EU ne može dopustiti ilegalne prelaske, ali je naš prvenstveni cilj apsolutno štititi nacionalne interese, zaštititi stanovništvo s naše strane granice”, tvrdila je Grabar-Kitarović, dok su se hrvatski mediji raspisali kako je Hrvatska predziđe EU. A, predziđe kao predziđe, uvijek ostaje neka vrsta periferije, pa i danas, toliko godina kasnije i dalje nismo dio Schengena, već glumimo to predgrađe.

Rigorozna politika

Bilo kako bilo, Merkel je povukla ručnu kočnicu, Kolinda joj je poslije dolazila i u posjet dok nije otišla u zaborav, a njemačka kancelarka bitno je promijenila i politiku EU prema izbjeglicama. Uz podršku konzervativnih europskih premijera, među kojima i Austrijanca Sebastiana Kurza, formirana je nova europska politika prema izbjeglicama koja je mnogo rigoroznija od onoga što je Merkel promovirala 2015. Dugo se vremena EU pouzdala u Tursku da će zaustaviti izbjeglice na putu prema Zapadu, a Erdogan je to vješto koristio da bi došao do europskog novca. Politika mrkve i batine izmjenjivala se na obje strane, dok su tisuće imigranata u neljudskim uvjetima po logorima čekalo što će biti s njima. Često im je sudbina bila strašnija nego što se moglo uopće pretpostaviti, a EU se pokazala kao maćeha i umjesto da ih zaštiti izložila ih dodatnom nasilju. Uzalud su aktivisti za ljudska prava, pa i oni iz Hrvatske vapili za 'otvorenom Europom', dok je policija na granicama bila sve surovija. Što se događalo na hrvatskim granicama prema Srbiji i BiH nikada do kraja nećemo saznati. Naša je strana tvrdila da su hrvatski policajci krajnje korektni, dok su strani mediji objavljivali fotografije pretučenih, uz svjedočanstva da su im oduzimani mobiteli i novac na granici sa Hrvatskom.

I u ovom času gotovo 10.000 ljudi čeka u BiH što će biti s njima. Ne treba govoriti u kakvim uvjetima žive, a nitko zaista ne zna ni što ih čeka. Gotovo je sigurno da će minimalni broj njih uspjeti dohvatiti Zapad, dok druge čeka krajnje neizvjesnost ili povratak na 'mjesto zločina', u matične države odakle su pobjegli. Ni drugdje nije bolje, pogotovo ne na granicama Turske ili Grčke.

Postao je to problem bez rješenja. Ljudi kampiraju na željezničkim stanicama velikih gradova, od 100.000 onih koji su nekako uspjeli doći do zapadne Europe umrlih je sve više. Umiru od bolesti, gladi, iscrpljenosti od svega što su prošli.

Borba za život

Prepucavaju se i članice EU, pa talijanski premijer Matteo Renzi prijeti da će migrantima dati schengenske putovnice da mogu otići iz Italije u bilo koju drugu europsku državu. Europske zemlje se nekako mogu složiti oko tranzita migranata, ali ih nitko ne želi primiti. Uzalud apeli Bruxellesa, kada treba poštivati dogovoreno svi se prave gluhi. Turska je prihvatila 1,7 milijuna izbjeglica, bogata Europa mnogo manje, ali to nisu usporedbe koje bi mogle pomoći da se problem riješi. Ljudi iz Sirije, Pakistana, Irana, Afganistana, Iraka, Libije naprosto nemaju nikakvu perspektivu ni u Turskoj, ni u europskim državama. Postoje brojne prepreke, od kulturoloških i religijskih, a sve opet završava na nesretnom novcu kojeg je sve manje i za stanovnike europskih država, da se o migrantima ni ne govori. A korona je problem samo stavila pod tepih. Vijesti o bolesnima i umrlima od strašnog virusa zamijenile su one o nesreći migranata, ali ne zadugo. Nije isključeno kada će krenuti novi val, jer će i zaraza dodatno natjerati migrante da potraže sigurna mjesta za život. A njih više nema, pogotovo ne u ekonomski ranjenoj Europi.

U svemu tome Hrvatska se dobro drži, osluškuje što se događa u susjednoj državi i više surađuje s Austrijom i Slovenijom. Svakodnevno ipak mnogi uspiju proći granicu i granične policajce da bi tumarali Hrvatskom i tražili način da odu iz nje. I oko toga ima raznih priča i susreta s migrantima koji nisu uvijek blagonakloni prema domaćinima. U nemilosrdnoj borbi za život migranti su sve više spremni na sve. U pet godina malo se toga promijenilo, problem nije riješen, a niti su uzroci migracija otklonjeni.

Povezane vijesti

• Nepregledne kolone izbjeglica ulaze preko Bapske
• Više od 1.000 migranata čeka na ulaz u Hrvatsku
• U Hrvatsku ušlo 223.935 migranata