EU je bolesnik, iz dana u dan sve teži, članice vuku svaka na svoju stranu ne mareći za solidarnost. Čemu takva Unija? Da europski birokrati žive u balonu? Tko je bolje od Krleže opisao urušavanje jednog sustava, što je bio neminovni proces koji se nije mogao spriječiti?

Je li Europska unija, nakon svega što se događalo oko koronavirusa, mrtva? Hoće li Donald Trump, koji je podcijenio opasnost, a sada tvrdi da je odlično što će samo 100.000 Amerikanaca umrijeti, izgubiti izbore? Je li Kina lagala o broju slučajeva? Što se događalo u Rusiji koja nije javno iznosila podatke o širenju epidemije? Hoće li Viktor Orban i dalje zadržati elemente diktature?

Sve su to pitanja koja će se postavljati čim virus posustane i život se koliko-toliko vrati u normalu. A onda će na red doći i pitanje kakva je sudbina hrvatskog premijera Andreja Plenkovića i njegove ekipe, prije svega onog dijela zaduženog za gospodarstvo. Ako se ministar zdravstva Vili Beroš pozicionirao kao sposoban i stručan, ministar gospodarstva Darko Horvat je dokazao da nije na razini koju bi jedan takav ministar trebao imati. Davor Božinović je po običaju svoj dio posla obavio sjajno, kao i ministar obrane Damir Krstičević, ali je dojam da je cijeli Plenkovićev tim djelovao nekako neodlučan s hitnim gospodarskim mjerama. Po Račanovom principu - odlučno, možda.

Razočarani Talijani

Kakva je sudbina zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića nakon što su Zagrepčani najvećim dijelom bili prepušteni sami sebi? Što će biti sa županima, poput onog sisačkog, koji su se pokazali krajnje nedoraslim za funkciju koju obavljaju.

Europska priča je ovaj put potonula. Razočaranje se širi Italijom, skidaju se europske zastave i stavljaju kineske i ruske, jer su Kinezi i Rusi barem poslali pomoć. EU se pokazala kao inertni stroj, a nova predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen lošom organizatoricom kojoj su događaji uzeli uzde iz ruku. Ništa nije funkcioniralo kako treba, Italija i Španjolska ostale su prepuštene same sebi, mjere koje su bile donesene došle su prekasno. A bile su i loše. Ovakva Europa, birokratizirana i bez snage da u izvanrednim okolnostima pomogne svojim građanima, malo kome treba.

Hrvatsko predsjedanje Europskom unijom brzo je došlo u slijepu ulicu. Video konferencije nisu donijele nikakvog rezultata, europski povjerenici su se izgubili. Umjesto akcije, vidjela se inertnost sustava koji bi mogao usmrtiti ideju ujedinjene Europe.

Primjer je to i Zagreba. Kada jedan grad doživi takvu katastrofu u ovakvim okolnostima, najmanje što bi se moglo očekivati je hitna akcija europskih birokrata. Nije se dogodilo ništa, osim što su susjedi i neke europske zemlje poslale pomoć u ograničenim okolnostima za takve prilike. Ono što se dogodilo Zagrebu možda se niti jednom gradu nije dogodilo u takvoj mjeri, ni za vrijeme strašnih epidemija kuge ili španjolske gripe. Potres usred najvećih prijetnji epidemije. A Europa je to prespavala.

Kod naših susjeda Talijana Matteo Salvini upire, ovaj put opravdano, prst u Bruxelles. "Prvo ćemo pobijediti virus, a onda ćemo razmisliti o Europi. EU je trebalo 15 dana da odluči što činiti i kome i kako pomoći, ako uopće i bude pomagala, i to u izvanrednim okolnostima. Ljudi danas umiru od upale pluća, a sutra će možda umirati od neimaštine." Danas Salvinijeve riječi imaju opravdanje. EU je uspavani stroj, nešto poput NATO-a, koji više ne može odgovoriti na izazove vremena u kojem živimo. Plaće od 10.000 eura i više, nasuprot galopirajućoj krizi, svakako su privlačan adut za brojne birokrate, ali i tome mora doći kraj. EU danas djeluje kao Glembajevi koje je Miroslav krleža smjestio u vrijeme umiranja jednog sustava, što se naprosto nije moglo zaustaviti.

Dodatni potresi

Male su šanse da će Europska unija, kakva je sada, opstati. Nakon svega što se dogodilo u Italiji, sigurno slijedi velika inventura politike i gospodarstva. Jesu li njihovi političari bili nespremni nakon vijesti o virusu u Kini? Da, bili su nespremni i zato sada plaćaju veliki ceh. To će, kada sve bude gotovo, potaknuti lavinu rasprava, smjena, promjena. Salvini bi se mogao vratiti na velika vrata, a ako dođe do pitanja opstanka Italije u EU, Bruxelles može zatvoriti vrata. Zauvijek. Talijanski premijer Matteo Conte otišao je jučer u posjet papi Franji, koji dijeli zabrinutost za cijeli svijet, ali i za Italiju i Vatikan, koji su sada njegova druga domovina.

Još veći tektonski potresi mogu se očekivati u Trumpovoj Americi. Gotovo je nevjerojatno da zemlja tako napredne tehnologije dođe u situaciju da njihov predsjednik gotovo klaunovski (ne)kontrolira sadašnju krizu. Što je sve Trump izgovorio, od onoga da virus nije nikakva prijetnja, do toga da će do Uskrsa sve biti normalno, kao prije. Sada New York doslovno umire, svakih desetak minuta gasi se jedan život, a virus se nezaustavljivo širi zemljom. Samo 100.000 mrtvih idealni je scenarij koji zagovara Trump. Joe Biden, ako ništa drugo onda ozbiljan političar, u anketama je prestigao sadašnjeg predsjednika-amatera i bit će to velika opomena cijelom svijetu da se ne eksperimentira s takvima kao što je Trump.

Slijede li i dodatni potresi, poput onog da je Viktor Orban iskoristio koronavirus da zavlada svim porama u društvu? Elementi diktature osjećaju se i u drugim zemljama i sada je pitanje hoće li sve to biti zaboravljeno kada se pobijedi virus. Na temu praćenja mobitela građana priča i Plenkovićev ekspert za labudove, zaboravljajući da je u demokratskim sustavima parlament jedino mjesto gdje se takve odluke donose.

Poznati njemački ekonomist Volker Wieland kaže da će posljedice za sve ekonomije svijeta, koje će onda imati i politički aspekt, biti kobnije što duže bude trajalo potpuno zatvaranje društva i života. Teret se povećava s trajanjem krize. Prognozira i 20 posto pada u gospodarstvu, pa će po njemu posljedice za cijeli svijet biti mnogo teže nego nakon španjolske gripe.

Sve je više i slučajeva nasilja u obitelji u europskim državama, a u Francuskoj naglašavaju da izvanredno stanje narušava vladavinu zakona. Edouard Philippe pozvao je u pomoć bivšeg generalnog direktora nacionalne žandarmerije Richarda Lizureya da pomogne zemlji u trenutku najveće krize. Tek treba vidjeti kako će se provesti švedska vlast koja nije posezala za izvanrednim mjerama i gdje gospodarstvo bolje funkcionira.

Vladimir Putin prvo se hvalio da je virus zaobišao Rusiju, a sada su uvedene najstrože mjere. Kinezi tek trebaju precizno reći svjetskoj javnosti jesu li brojke o smrti u Wuhanu točne ili frizirane i što poduzimaju da se virus ponovo ne rasplamsa.

Bajne priče

Pitanja je bezbroj, a odgovora niotkud. Pa nema ni pravog odgovora jesu li potrebne maske. Svjetska zdravstvena organizacija sada tvrdi da ih ne treba nositi na ulici, Kinezi tvrde suprotno. Sve u svemu, caruju kontroverze, ljudi su u nedoumici i svatko ima svoj pogled na svijet.

A hoće li u Hrvatskoj, koju čekaju izbori, preživjeti ova Vlada? Vidjeli smo da je premijer ozbiljan, ali često ne previše odlučan. Ministri pak lutaju, pogotovo oni kojima je povjeren resor gospodarstva. HNS-ov ministar Štromar nakon zagrebačkog potresa tako se malo oglašavao da je pitanje postoji li još uvijek? Vili Beroš je dokazao da je liječnička struka kod nas na visini, koliko god smo se trudili pljuvati po njoj. Kod nas je primijenjena taktika koju su koristili i Kinezi i pritom uspješno suzbili epidemiju. Za razliku od mnogih europskih zemalja koje to nisu učinile, za razliku od EU-a koja uopće nije kontrolirala situaciju.

I ono najvažnije, ni u ovim se okolnostima Davor Bernardić nije pokazao kao lider velike stranke. Na njegove prijedloge ljudi odmahuju rukom, nitko ga ne uzima ozbiljno, čak mu i mediji daju minimalni prostor jer ocjenjuju da nema snagu koju bi trebao imati u ovakvim okolnostima. Tako, kako sada stoje stvari, HDZ i Plenković mogu dosta mirno čekati izbore. Ali do njih će proći mjeseci pa će se tek vidjeti koliko su hrvatski građani bili zadovoljni kako ih je Vlada vodila u krizi bez presedana.

Sigurno je samo to da ni Hrvati više neće previše vjerovati EU-u. One bajne priče, koje nam je znao pričati i Plenković, više neće nikoga privlačiti. EU je bolesnik, iz dana u dan sve teži, članice vuku svaka na svoju stranu ne mareći za solidarnost. Čemu takva Unija? Da europski birokrati žive u balonu? Tko je bolje od Krleže opisao urušavanje jednog sustava, što je bio neminovni proces koji se nije mogao spriječiti ni zadržati. Što bi u ovakvim okolnostima značio zagrebački samit o proširenju kada su i naši susjedi Srbi vidjeli da se na Bruxelles ne mogu osloniti. Fraze na koje smo navikli iz EU-a više nikada neće proći.

Svijet će pobijediti virus, ali sve, doslovno sve u svijetu čekaju novi, veliki izazovi. Stare integracije će pucati, nove se stvarati. Mnogi će sadašnji lideri zauvijek nestati s političke scene, dolazit će novi. Populizam će ponovo postati prijetnja.