Dayton je mrtav, živio Dayton. Tako, otprilike izgleda Daytonski sporazum dvadeset i pet godina poslije, iako je činjenica da je zaustavio rat i stvorio uvjete da BiH postane država koja će prevladati ratne rane i okrenuti se budućnosti. Danas je posve očito da taj sporazum, do kojeg se tako teško došlo i uz mnoge žrtve, ipak nije udario temelje modernoj državi kakva bi BiH trebala biti ako želi europsku budućnost.

Kada se Amerika uključi u rješavanje nekog problema uvijek prevladava pragmatičnost, a tako je bilo i u Daytonu. Kada su se lideri iz zemalja bivše Jugoslavije - Franjo Tuđman, Slobodan Milošević, Alija Izetbegović i njihovi suradnici, našli u vojnoj bazi Wright-Patterson u državi Ohio cilj je bio zaustaviti rat i osigurati temelje za mir. Konferencija je trajala puna tri tjedna, od 1. do 21. studenog 1995., a s američke strane su bili prisutni Richard Holbrooke i general Wesley Clark. Ono što je dogovoreno u Americi potpisano je u Parizu u Elizejskoj palači 14. prosinca 1995. godine, a Francuska je ostala čuvar originalnog Daytonskog sporazuma.

Mnogo toga oko izrade teksta nije ni do danas do kraja razjašnjeno. Sudionici skupa u Daytonu, među kojima je i dr. Mate Granić, svjedočili su tvrdim pregovorima u kojima je bilo svega i svačega, natezanja, podmetanja, kalkuliranja. U konačnici svi su ipak bili sretni da je nađeno neko rješenje i da će krvavi rat prestati. Nakon brojnih zločina koji nisu zaboravljeni, a neki nisu ni procesuirani do dana današnjeg.

Bosna i Hercegovina ipak nakon Daytona nije postala mjesto ugodnog života. Kao i kod svakog sporazuma na papiru, svatko ga je tumačio kako je njemu odgovaralo. Nikada nije preveden, niti ratificiran u parlamentu u BiH, a ovlašteni tumač ostao je Ured visokog predstavnika. Navodno je originalni primjerak i nestao iz Arhiva BiH. To bi možda bio i manji problem da Daytonski sporazum nije stvorio i probleme koji su ostali neriješeni do danas, pa se sada s velikim očekivanjem gleda na dolazak Joe Bidena u Bijelu kuću i hoće li se američka politika na Balkanu promijeniti.

Naime, Biden je jedan od rijetkih američkih političara koji izuzetno dobro poznaje prilike u ovom dijelu svijeta, bio je i u posjeti Sarajevu dok je bio potpredsjednik Amerike i nije nemoguće da će inzistirati na nekim promjenama sporazuma, prije svega onima koji su zacementirali Republiku Srpsku.

Dayton je omogućio i teritorijalne zamjene, s time da su Bošnjaci najviše dobili. Od onog trenutka kada je sporazum potpisan svatko je vukao na svoju stranu, ne mareći za činjenicu da je opstanak BiH moguć samo ako sva tri naroda u državi budu ravnopravna. Tako je došlo i do mnogih nelogičnosti, a jedna od najvećih je izborni sustav koji je omogućio da hrvatski predstavnik u Predsjedništvu postane Željko Komšić, kojeg definitivno nije izabrala hrvatska većina.

Nije to jedini apsurd, ima ih mnogo, pa Milorad Dodik svako malo maše upozorenjima da će Republika Srpska 'izaći' iz BiH. Sve to naravno ne vodi cilju da BiH postane demokratski uređena država, pa je sada trenutak za promjene koje mnogi očekuju. U tom je smislu govorio i američki veleposlanik u BiH Eric Nelson rekavši da sam sporazum nije kreiran za vječnost i da treba učiniti ključne korake prema budućnosti. Oglasio se i bivši američki predsjednik Bill Clinton rekavši da je uspostava mira u BiH, u suradnji s NATO-om bilo jedno od najvećih dostignuća njegove administracije. Konstatirao je da je ”tvrdokorni nacionalizam” priječio proteklih godina brži napredak zemlje i pozvao na ukidanje blokada. Tu se uvijek spomene ona čarobna riječ 'reforme', iako je svima jasno da ih u ovakvim okolnostima ne treba očekivati. Da se do cilja dođe sporazumom apelirao je i glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg, a slične su poruke ovih dana došle i od drugih europskih i svjetskih državnika.

A BiH danas sve je manje uopće država, da se o nekoj demokratskoj tvorevini i ne govori. Puno je razloga za to, prije svega u vođama koji su vodili zemlju nakon Daytona. Nije bilo ni volje, ni snage da se napravi iskorak iz ratnog mulja u državu koja bi osigurala ravnopravni status sva tri naroda i oko toga su uvijek počeli problemi. Ponekad su 'zajednički jezik' našli Srbi i Hrvati nasuprot Bošnjacima, a kombinacije su na tom planu bile brojne. Kada su Bošnjaci željeli preuzeti dominaciju u BiH to je izazvalo negodovanje ostalih, a sve je više bilo i sukoba između Hrvata i Bošnjaka. Srbi su vodili svoju politiku, bez obzira na Federaciju BiH i u takvim okolnostima zemlja nije mogla ići dalje. Mladi su se iseljavali, političke garniture prepirale, a pojedinci bogatili.

Europska unija kao po običaju nije se mogla nositi s tim okolnostima, a strani utjecaji bili su sve vidljiviji. Ruski u Republici Srpskoj, interes arapskih zemalja u dijelu pod kontrolom Bošnjaka, dok su Hrvati najčešće ostajali prepušteni sami sebi. Sa sve manjim utjecajem, pogotovo kada je u Predsjedništvo ušao Komšić. Sve se vratilo na staro, time da jedino nije bilo fizičkih sukoba.

Fraze su se čule na brojnim skupovima na kojima se govorilo o budućnosti BiH, a stanovnici te države nastavili su život u bijedi, bez radnih mjesta ili bilo kakve sigurnosti. Iako je Europa slala i šalje novac malo je projekata koji osiguravaju ljudima kvalitetniji život, a korupcija je rasprostranjena u cijeloj BiH. Jednostavno, nije dobro.

Ostaje sada pitanje može li se sve to za vrijeme Bidenovog predsjedništva promijeniti na bolje. Šanse, naravno, postoje pogotovo kada je sam Biden najavio da će obnoviti stare veze Amerike i Europe, a tu ni europski jugoistok neće biti zaobiđen. U Bidenovoj su ekipi iskusni diplomati koji dobro znaju i povijest BiH i sve ono što se događalo nakon Daytona. Neće biti lako, jer se u tom dijelu svijeta isprepliću mnogi interesi, od bogatih arapskih država do Kine i Rusije, a položaj BiH u ovom dijelu Europe naravno ne treba gledati ni izdvojeno.

Amerika će i dalje imati interes da Srbija i Kosovo nastave suradnju, pa nije nemoguće da se Bidenova administracija odluči na politiku mrkve i batine, što znači da će nekim akterima BiH priče popuštati, neke nagraditi, a neke kazniti.

Često se kaže da su Hrvati bili najveći gubitnici rata i poraća u BiH. Istina nije daleko. Danas ih je mnogo manje nego prije devedesetih godina prošlog stoljeća, žive na mnogo manjim područjima nego prije, a ni ekonomski više ni dio Hercegovine ne uživa u blagostanju. Mnogi naravno krive Dayton, neki nacionalne vođe, a kada je riječ o stranačkim opredjeljenjima Hrvati su ostali vjerni HDZ-u BiH. Svi se međutim osjećaju u premalom kaputu, a malo tko vidi mogućnost da zemlja opstane ako se ništa radikalnije ne promijeni. Visoki predstavnici su pokušali neke promjene izvesti i uz pomoć sile, ali se ubrzo sve vratilo na staro ili na gore.

Nacionalizam i dalje ima čvrste temelje u cijeloj BiH, a sve one priče o europeizaciji zastaju na 'granicama' koje kontroliraju nacionalne vođe. Sadašnja BiH uopće nema nikakve šanse ući u Europsku uniju i da europsku obitelj nije okupirala kriza i nepovjerenje prema proširenju, a sigurno se neće postići ni sporazum za približavanje NATO-u.

I, naravno, ono ključno pitanje – što dalje. Ako bude kao do sada to bi značilo životarenje od donacija, sve lošiji život građana što se vidjelo i u vrijeme Covid krize, natezanje nacionalnih stranaka i besperspektivnost države kao takve. Ali, za promjene treba mnogo hrabrosti i volje onih najmoćnijih, a sada je na iskušenju Washington koji bi trebao, kao domaćin Daytonu, pokazati da ima snagu za nove vjetrove u regiji. Realno, to nije za očekivati u tako dogledno vrijeme, kao što nije za očekivati da će Republika Srpska samo tako nestati ili da Bošnjaci neće vuči na svoju stranu.

Razjedinjeni hrvatski vrh, između Plenkovića i Milanovića, čini se da u pogledu BiH nema različitih dioptrija. Ako se zaista ne učine pretpostavke da se Hrvati mogu izboriti za ravnopravnost koju im garantira upravo Dayton, onda naravno da i ovaj sporazum dvadeset i pet godina poslije rata neće imati smisla.

Povezane vijesti

• Deseci tisuća ljudi na ulicama u Banjoj Luci, Dodika okrivljuju ga za smrt mladića Davida Dragičevića
• Zbog zastave otkazane konzultacije o Vijeću ministara
• Vrijeme je da se prekine s diskriminacijom Bošnjaka i Hrvata u RS-u