Tko posjeduje more?
Bitka za talijanske plaže otvorila sukob građana, koncesionara, vojske i mafije
(Unsplash)
Na velikom dijelu gotovo 8.000 kilometara duge talijanske obale do mora se ne može jednostavno doći, spustiti ručnik i otvoriti vlastiti suncobran. Najprivlačnije dijelove pješčanih plaža zauzeli su privatni klubovi, poznati kao bagni ili lidosi, dok su građanima često preostali udaljeni, stjenoviti ili zapušteni komadi obale bez zahoda, tuševa i spasilaca, piše The Guardian.
Protiv takvog sustava sve se glasnije bune aktivisti, gradonačelnici i građanske udruge. Njihova borba nije usmjerena samo protiv unosnog turističkog poslovanja. Na pojedinim dijelovima obale nailaze i na interese vojske, političkih moćnika i organiziranog kriminala.
Italija ima oko 30.000 privatnih kupališta, a prema podacima organizacije za zaštitu okoliša Legambiente, koncesionari zauzimaju oko 43 posto pješčane obale. U pojedinim turističkim mjestima njihov je udio znatno veći.
U Forte dei Marmiju privatni sadržaji zauzimaju oko 94 posto obale, u Pietrasanti gotovo 99 posto, a u Camaioreu više od 98 posto. U gradiću Gatteo a Mare donedavno nije postojala nijedna slobodna plaža. Nakon negodovanja javnosti građanima je ostavljeno desetak metara od ukupno približno 700 metara obale.
Na privatnim plažama pijesak se uređuje svakoga jutra, suncobrani i ležaljke postavljeni su u savršene redove, a gostima su na raspolaganju barovi, restorani, sportski tereni, parkirališta, pa čak i bazeni. Cijene ovise o položaju. U Milano Marittimi suncobran i dvije ležaljke stoje oko 30 eura u stražnjim redovima, dok se mjesto uz more može platiti i 60 eura.
Slobodne plaže uglavnom izgledaju sasvim drukčije. Često se nalaze uz ušća, stijene ili manje privlačne dijelove obale, a nerijetko nemaju ni kante za smeće. Privatni koncesionari upravo zapuštenost javnih plaža koriste kao argument u svoju korist, tvrdeći da njihov sustav jamči red, čistoću i sigurnost.
Gradonačelnik koji ruši ograde
Jedno od središta borbe za slobodan pristup moru nalazi se u Bacoliju, gradu na sjeverozapadnom rubu Napuljskog zaljeva. Gradonačelnik Josi Gerardo Della Ragione postao je poznat diljem Italije zbog uklanjanja nezakonitih objekata, ograda, bodljikave žice i zaključanih prolaza kojima je građanima bio onemogućen dolazak do plaža.
Pristup pojedinim dijelovima obale godinama je bio moguć samo kroz privatne komplekse. Posjetitelji su morali pozvoniti na portafon, nakon čega bi vlasnik odlučio hoće li im otvoriti vrata. Della Ragione takav sustav opisuje kao klijentelistički poredak u kojem pristup javnom dobru ovisi o poznanstvima i osobnim vezama.
Problem je osobito izražen na području Napulja. U Kampaniji je pod koncesijama oko 70 posto plaža, dok je u samom Napulju taj udio dosegnuo približno 95 posto.
Prema riječima gradonačelnika Bacolija, dio privatnih klubova godinama je djelovao prema obrascu koji bi se mogao opisati kao legalizirana uzurpacija. Operateri bi zauzeli dio plaže bez dopuštenja, na kraju sezone platili kaznu, a dugotrajno nezakonito korištenje poslije bi im pomoglo da učvrste svoj položaj.
Na plaži Casevecchie gradske su vlasti morale poslati bagere kako bi uklonile bespravno izgrađena skladišta. Tijekom jedne takve akcije radnicima je, prema gradonačelnikovim riječima, prišao muškarac s motornom pilom.
Della Ragione se protiv nezakonitosti bori već gotovo dva desetljeća. Nakon što je javno progovarao o nepravilnostima u lokalnoj vlasti, trgovina njegove obitelji bila je meta podmetnutog požara. Unatoč prijetnjama, 2015. godine izabran je za gradonačelnika sa samo 28 godina, a na vlast se vratio 2019.
Plaže mafije i vojske
Dio vrijednog obalnog zemljišta u Bacoliju svojedobno je završio u rukama Camorre. Među takvim nekretninama bila je i Villa Ferretti, građevina iz 19. stoljeća uz rimske ostatke u zaljevu Pozzuoli.
Vila je pripadala obitelji povezanoj s poznatim klanom Camorre, koja je zatvorila javni pristup obližnjoj plaži. Talijanske protumafijaške vlasti zaplijenile su nekretninu 1995. godine, a poslije je predana gradu. Plaža je ponovno otvorena građanima, vrt je pretvoren u javni park, a u kompleksu je uređen i prostor za predstave na otvorenom.
Gradonačelnik sada pokušava proširiti isti model na druge dijelove obale, no pritom se ne sukobljava samo s privatnim poduzetnicima.
Velike površine plaže Miseno koriste klubovi talijanske mornarice, zrakoplovstva, kopnene vojske, obalne straže i financijske policije. Ukupno zauzimaju oko 100.000 četvornih metara obale.
Ti prostori formalno pripadaju vojnim ustanovama, ali na njima se ne održavaju vježbe niti obuka. Riječ je o kupalištima s ležaljkama, restoranima, parkiralištima i drugim turističkim sadržajima.
Zahvaljujući subvencioniranim cijenama, suncobran ili ležaljka u vojnim klubovima stoje oko tri eura, uz besplatno parkiranje. U običnim privatnim kupalištima isti se sadržaj naplaćuje između sedam i deset eura. Lokalni ugostitelji zbog toga tvrde da su izloženi nelojalnoj konkurenciji.
Sud otvorio godinama zaključanu plažu
Aktivisti udruge Mare Libero već godinama organiziraju prosvjede, okupljanja i simbolična zauzimanja dijelova obale na kojima je građanima ograničen pristup.
Jedna od njihovih najvećih pobjeda ostvarena je na plaži Donn’Anna pokraj Napulja. Ulaz na nju bio je zaključan još od 1999. godine, a građani su mogli proći samo ako bi im upravitelj susjednog privatnog kupališta otvorio vrata.
Od ukupno 4.490 četvornih metara plaže samo je 290 četvornih metara bilo namijenjeno slobodnom korištenju. Aktivisti su pokrenuli sudski postupak tvrdeći da zaključana vrata krše pravo građana na pristup obali. Regionalni upravni sud Kampanije u veljači 2026. presudio je u njihovu korist, nakon čega je plaža ponovno postala dostupna svima.
Mare Libero sada isti ishod želi postići i na drugim dijelovima talijanske obale. Za njegove članove to nije samo pitanje besplatnog kupanja, nego građanskih prava, zaštite okoliša i pravednijeg korištenja javnog prostora.
Posao vrijedan milijarde eura
Današnji sustav koncesija počeo se razvijati početkom 20. stoljeća, kada je država poduzetnicima iznajmljivala manje dijelove pijeska za kioske, prodaju pića i najam stolica.
S procvatom masovnog turizma nakon 1960-ih ti su se skromni objekti postupno pretvarali u velika odmarališta. Uz barove i svlačionice pojavili su se restorani, bazeni, sportski tereni, parkirališta i prostori za vjenčanja, rođendane i druge proslave.
Koncesije su se desetljećima uglavnom automatski produljivale. Do 2020. godine najniža godišnja naknada za kupalište iznosila je samo 364 eura. Talijanska država od koncesija je godišnje prikupljala oko 102 milijuna eura, dok se ukupna vrijednost te industrije procjenjivala na sedam do osam milijardi eura.
Prosječna godišnja dobit jednog kupališta procijenjena je na približno 260.000 eura. Pojedini veliki kompleksi u samo jednoj večeri, organizirajući vjenčanje ili drugu proslavu, mogu zaraditi više nego što državi plate za cijelu godinu korištenja plaže.
Italija je u međuvremenu povećala najnižu koncesijsku naknadu na nešto više od 3.200 eura. Kupališta plaćaju PDV od 22 posto i porez na nekretnine, iako nisu vlasnici zemljišta kojim upravljaju.
Dugogodišnji spor s Europskom unijom
Europska unija još je 2006. godine zatražila da se koncesije dodjeljuju na ograničeno vrijeme, kroz otvorene, transparentne i nediskriminirajuće natječaje. Italija, međutim, već dva desetljeća odgađa punu primjenu tih pravila.
Rokovi su najprije produljivani do 2012., zatim do 2015. i 2020. godine, a vlada Lige i Pokreta pet zvjezdica 2018. pokušala je postojeće stanje zadržati sve do 2033.
Predstavnici koncesionara traže da budući natječaji obuhvate naknadu za ulaganja u objekte te prednost za poduzetnike koji već imaju iskustvo u upravljanju plažama.
Aktivisti odgovaraju da bi takva pravila praktički jamčila pobjedu dosadašnjim korisnicima. Budući da je tržište desetljećima bilo zatvoreno, gotovo nitko osim postojećih koncesionara ne može dokazati potrebno iskustvo.
Red i sigurnost ili privatizacija javnog dobra
Branitelji sadašnjeg sustava upozoravaju da privatna kupališta osiguravaju spasioce, zahode, tuševe, čišćenje i nadzor. Tvrde i da organizirana kupališta mogu pomoći u zaštiti osjetljive obale od pretjeranog broja posjetitelja.
To je pitanje postalo još važnije zbog prekomjernog turizma, požara, onečišćenja, erozije i sve snažnijih vremenskih ekstrema. Na jednoj od najpoznatijih sardinskih plaža lokalne su vlasti, primjerice, uvele naplatu ulaza i ograničenje broja ljudi i vozila kako bi sačuvale osjetljivi prostor.
Protivnici privatizacije ne osporavaju potrebu za uređenjem i zaštitom obale, ali smatraju da se to ne smije pretvoriti u izgovor za isključivanje građana. Plaže su, ističu, javno dobro, a ne produžetak privatnog hotela, restorana ili kluba.
Spor ima i snažnu političku dimenziju. Talijanska ljevica pitanje plaža promatra kroz pravo na javni prostor i društvenu jednakost, dok desnica koncesionare smatra važnim dijelom turističke industrije. Turizam čini gotovo desetinu talijanskog gospodarstva, pa se rijetko koja vlada želi otvoreno sukobiti s dobro organiziranim vlasnicima kupališta.
Istodobno, mnogim Talijanima privatni lidosi nisu samo posao, nego dio obiteljskog života. Generacije gostiju desetljećima iznajmljuju isti suncobran, na istome mjestu i kod istog upravitelja. Ondje susreću iste susjede i prijatelje, zbog čega uređena kupališta doživljavaju kao svoj ljetni dom.
Upravo zato borba za talijanske plaže nije jednostavan sukob između građana i poduzetnika. U njoj se sudaraju tradicija, milijarde eura, politički interesi, zaštita okoliša i temeljno pitanje komu pripada obala.
Za aktiviste je odgovor jasan – more i plaža moraju biti dostupni svima. No način na koji će Italija provesti buduće natječaje pokazat će hoće li se obala doista otvoriti građanima ili će stari koncesionari samo dobiti nove ugovore.
