U srpnju ove godine, dok je u Ukrajini rat bjesnio svom snagom, a Gaza bila poprište brutalnog sukoba Izraela i Hamasa, Europska unija na dnevni je red ubrzano ponovo stavila temu proširenja, koja je i medijski postala vruća tema. Tako je, između ostaloga, povjerenica Unije za proširenje, Slovenka Marta Kos, poručila da je proširenje EU-a najveći europski mirovni projekt, upozorivši pritom da neke vanjske sile pokušavaju spriječiti europsko proširenje, s jasnim aluzijama na Rusiju. U međuvremenu, negdje u svibnju, deset zemalja na Jadranskom i Jonskom moru te u svom zaleđu objaviloje zajedničku deklaraciju u kojoj je navelo kako je važno da Zapadni Balkan postane dijelom Europske unije zbog "mira, sigurnosti, stabilnosti i prosperiteta".

Geopolitički refleks

Koji su temeljni razlozi tako naglog zaokreta u svezi s proširenjem, koliko je tu ruska agresija na Ukrajinu ključan faktor - upitali smo Vladimira Milinovića, medijskog stručnjaka, političkog komentatora i konzultantnta iz INMS-a (Ideje novih medijskih strategija).

- Agresija na Ukrajinu potpuno je promijenila paradigmu europskog kontinenta, i to ne samo u smislu sigurnosne arhitekture nego i identitetskog samorazumijevanja Europske unije. Sve ono što je prije bilo postavljeno kao tehnički proces, uvjetovan ispunjavanjem kriterija i birokratskih faza, odjednom je postalo pitanje opstanka EU-a kao i vojno relevantne unije, što ona nikada prije nije planirala biti. Bruxelles je shvatio da iza granica Unije nije neutralni prostor između "nas" i "njih", nego aktivna linija obrane političkog i civilizacijskog modela Zapada.

Ubrzanje procesa proširenja nije sentimentalni čin solidarnosti, nego racionalan odgovor na promijenjene strateške okolnosti. Rat je vratio geopolitiku u fokus, a s njom i spoznaju da institucionalna praznina na Balkanu, u istočnoj Europi i na Crnom moru - ne ostaje prazna. Ondje kamo EU ne dođe s investicijama, normama i sigurnosnim jamstvima, ulaze drugi - Rusija, Kina, Turska, čak i zaljevski akteri.

Proširenje je stoga postalo novi instrument obrane europske sfere utjecaja. Istodobno, ono ima i unutarnju funkciju: EU pokušava ponovno definirati vlastitu relevantnost, jer shvaća da u multipolarnom svijetu ne može biti samo trgovački blok, nego mora postati politička sila. Takva "nova faza proširenja" zapravo je geopolitički refleks - obrambeni i integracijski u isto vrijeme. U tome su Europi na neobičan način pomogle okolnosti - Trumpov "poguranac", teška škola tarifa i dogovora s Rusijom zapravo su stvorili EU kao vojno-politički blok.

O proširenju Europske unije svakodnevno slušamo različita tumačenja, analize i komentare, pa je u medijima nedavno odjeknula i vijest da bi se nove države mogle pridružiti EU-u bez punog prava glasa. Što bi to zapravo značilo, koliko je ta opcija uopće realno izvediva, koji su dobri (ako ih ima), a koji loši aspekti takve mogućnosti o kakvoj se sad naveliko govori...?

- Ideja "članstva bez punog prava glasa" u biti je priznanje da je Unija došla do svojih institucionalnih granica. Bruxelles zna da je politički nemoguće nastaviti proširenje prema starom modelu jer bi to zahtijevalo jednoglasnost o svakoj odluci, promjene ugovora i novu raspodjelu moći. Zato se sad traži prijelazni oblik, svojevrsna "geopolitička čekaonica", gdje bi kandidati formalno bili dio europske obitelji, ali bez prava da utječu na ključne odluke.

Takav model ima svoje logične argumente. On bi, primjerice, mogao ubrzati integraciju Ukrajine, Moldavije ili Zapadnog Balkana - a da EU ne mora odmah mijenjati svoje unutarnje procedure. To bi dalo i jasnu političku poruku: "Vi ste već unutra, samo još ne sjedite za glavnim stolom." No istodobno bi to stvorilo i novu vrstu hijerarhije, u kojoj postoje "punopravni" i "ograničeno suvereni" članovi, što dugoročno može proizvesti frustracije i nove podjele. Međutim, to je vjerojatno realnost, jer Europi ne trebaju nove minijaturne članice koje bi vetom blokirale kapitalne odluke, nego geopolitička sigurnost koju su u stanju platiti kohezijskim fondovima.

Zagovornici takve opcije tvrde kako će to ubrzati proces pridruživanja Uniji, odnosno da će omogućiti zemljama koje su najbliže cilju, poput Crne Gore, Albanije, Ukrajine i Moldavije, da iskoriste prednosti članstva u EU-u i bez prava veta, no što je sa zemljama zapadnog Balkana, koje deklarativno imaju podršku Bruxellesa, a u praksi sve traje sporo i predugo?

- Zapadni Balkan je već godinama talac dvostruke nesigurnosti - s jedne strane nesigurnosti Bruxellesa da ga primi, a s druge nesigurnosti samih tih država da zaista žele ući. U mnogima od njih, osobito u BiH i Srbiji, europske integracije više nisu strateški konsenzus, nego ritualna fraza za međunarodnu publiku. Političke elite su naučile da "europski put" može trajati beskonačno, jer se na njemu može živjeti vrlo dobro - uz vanjsku podršku, a bez stvarne transformacije društva.

Istodobno, i Unija je umorna. Nakon valova proširenja 2004. i 2007., dobila je dovoljno unutarnjih pukotina da danas svaku novu integraciju gleda s nelagodom. Istina je da Ukrajina, Moldavija i Gruzija imaju drukčiju dinamiku - one su postale simboli otpora ruskom imperijalizmu, pa ih EU doživljava kao političku nužnost, a ne kao administrativnu dilemu. No Balkan više ne nosi tu simboličnu težinu: on nije obrambeni zid, nego siva zona kompromisa, klijentelizma i zamrznutih konflikata.

U konačnici, Bruxelles zna da proširenje bez unutarnje reforme Unije nije održivo, a Balkan zna da bez unutarnje reforme svojih društava nema smisla ni ulaziti. Problem je što obje strane o tome šute i glume entuzijazam. Zato se i stvara paradoks - dok se Ukrajini otvaraju vrata zbog sigurnosnih razloga, Balkan se pretvara u "vječitog kandidata" koji više nikome nije hitan, ni u Bruxellesu ni u vlastitim prijestolnicama.

Favoriti za ulazak

Što očekivati kad se radi o proširenju EU-a na BiH? Što očekivati kad se radi o proširenju EU-a na Crnu Goru, Makedoniju, Kosovo i konačno na Srbiju, kao najveću državu u regiji? Tko od njih ima najveće šanse ulaska u EU, a tko najveće probleme oko ulaska u EU? Vaš završni komentar?

- Iskreno, ne vjerujem da će Europska unija ikada više provesti veliko proširenje u klasičnom smislu. Mogući su tek iznimni slučajevi, i to pod snažnim vanjskopolitičkim pritiskom, a ne kao rezultat uredne birokratske procedure. Mislim da samo dvije zemlje imaju realnu, iako neizvjesnu, šansu: Ukrajina te Bosna i Hercegovina.

Ukrajina zato što je postala geopolitički simbol opstanka Europe - ne kao kandidatkinja, nego kao žrtva. Ako dođe do dogovora Trump-Putin, Europa će je morati integrirati bar djelomično, kako bi pokazala da ima političku snagu. To neće biti integracija u punom smislu, više nešto poput specijalnog statusa s pristupom fondovima i sigurnosnim mehanizmima.

Bosna i Hercegovina pak ima jedinstvenu priliku upravo zato što je u središtu američkog interesa. Ako je Washington uspio "disciplinirati" Dodikov politički krug, kao što izgleda da jest, onda će EU Bosnu požuriti unutra. To bi bio politički čin, a ne administrativni.

Ostali kandidati su u stagnaciji. Crna Gora predugo je bila "model učenik" da bi ostala vjerodostojna - promjene vlasti razotkrile su dubinu klijentelizma i proruske strukture. Sjeverna Makedonija je žrtva cinizma vlastitih susjeda: nakon što je promijenila ime, nije dobila ništa. Time je i narušena ideja političkog kompromisa na Balkanu, jer je kooperativna strana - Skoplje - temeljito ponižena. Kosovo i Srbija ostaju u začaranom krugu - Bruxelles se pretvara da vodi dijalog, a Beograd se pretvara da ga želi. Osobno bih volio da Albanija uđe u EU, ali ne vidim u ovom trenutku logiku toga da EU stvarno i potpuno "apsorbira" temeljito depopuliranu državu pod snažnim utjecajem transnacionalnih mreža moći. Moldaviji je bliža zajednica s Rumunjskom nego ulazak u EU kao najsiromašnijoj europskoj državi.

Zato će biti zanimljivo gledati kako EU širi svoj sigurnosni pojas, ali bez stvarnog proširenja. To će biti Unija koncentričnih krugova, s različitim stupnjevima pristupa i moći, a ne jedinstveni politički prostor. Ironično, to je kraj stare, raspjevane vizije Europe - i početak Europe kao vojno-političkog bloka po mjeri interesa. To će biti spasonosno za Ukrajinu i Bosnu, ako uspiju ući, a ostatak će Zapadnog Balkana na ovaj ili onaj način doći pod "kišobran" Ankare kao omiljene regionalne sile sadašnje američke administracije.

Povezane vijesti

• Seljaci i ribari očekivali puno od EU-a, dobili malo
• Varufakis: Ne možemo se vratiti na drahmu
• Plenković protiv ideje da nove članice EU nemaju pravo odlučivanja: "Kao da stojiš ispred dok su drugi unutra"