O Daytonu 30 godina kasnije: "Izvorni grijeh" OHR-a je nejasan početni mandat

(Snimio Tomislav Miletić/Pixsell)

Daytonski sporazum danas bi bio u cijelosti proveden a BiH stabilna država da je međunarodna zajednica istu odlučnost kakvu je 1996. godine pokazala u provedbi njegova vojnog dijela primijenila i u provedbi civilnih aspekata, ocjena je koju su 30 godina kasnije dala dvojica bivših važnih diplomata angažirana u OHR-u.

Valentin Inzko, bivši visoki predstavnik u BiH koji je na toj dužnosti bio najduže odnosno punih 12 godina sve do 2021. te bivši njemački diplomat Michael Steiner, prvi zamjenik visokog predstavnika Carla Bildta u mandatu od siječnja 1996. do srpnja 1997. godine danas kažu da je u provedbi civilnog odnosno političkog dijela sporazuma kojim je 1995. godine okončan rat u BiH nedostajao jasan mandat kakvoga su dobili zapovjednici tadašnjih Implementacijskih snaga (IFOR) pod zastavom NATO-a koje su predvodili Amerikanci i u čijem je sastavu bilo 60 tisuća teško naoružanih vojnika.

"Nama su tada generali jasno rekli: bude li nam se netko suprotstavio odmah ćemo pucati. I svi su to znali. I zato nije ni bilo potrebe da se puca", kazao je Steiner koji je ponovo stigao u Sarajevo kako bi sudjelovao na panelu posvećenom 30. obljetnici Daytonskog sporazuma organiziranom u okviru History Festa.

Primarni cilj Daytonskog sporazuma, kako podsjeća, jeste bio zaustaviti rat a Bill Clinton u reizbornoj godini nije želio da se u SAD vraćaju vreće s tijelima vojnika pa su pripadnicima IFOR-a praktično dane odriješene ruke.

No kada su Steiner i Bildt stigli u Sarajevo 1996. godine, nešto prije vojnika NATO-a, ne samo da nisu imali jake i jasne ovlasti nego nisu imali ni ured.

"Velika pogreška i izvorni grijeh Daytona je bio to što je civilno-politička pitanja postavio kao drugorazredna", kaže Steiner pojašnjavajući kako su on i Bildt poslani u BiH u nejasnu misiju nadziranja stanja i "pomaganja" u provedbi Daytonskog sporazuma. U takvoj situaciji nisu imali ovlasti čak ni spriječiti masovnu paljevinu kuća i zgrada u okolici Sarajeva kada su Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik praktično natjerali Srbe iz sarajevskih predgrađa koja su pripala Federaciji BiH da se odsele odnosno napuste svoje domove i pri tom sve unište.

Steiner ne krije koliko su u tadašnjem OHR-u bili frustrirani ovom pozicijom a ona se promijenila tek 1997. godine kada je na zasjedanju Vijeća za provedbu mira u BiH (PIC) u Bonnu donesena odluka kojom je visoki predstavnik "naoružan" izvršnim odnosno tzv. bonskim ovlastima čime je dobio mogućnost nametanja odluka i smjene izabranih dužnosnika.

Steiner pojašnjava kako je to bilo nužno ne bi li se koliko-toliko ispravila druga velika pogreška koju je međunarodna zajednica počinila u BiH odlučivši da se prvi poslijeratni izbori provedu već u jesen 1996. godine umjesto da se to odgodi za najmanje tri godine dok se stanje ne stabilizira.

Na tim su izborima pobijedile stranke koje su i započele te vodile rat pa su mandat da vode BiH dobili gotovo isti ljudi. Steiner kaže kako je to rezultat činjenice da su oni svojim biračima govorili kako ih jedino oni mogu zaštiti od "onih drugih" a ljudi traumatizirani ratom i ustrašeni u to su povjerovali.

"Bonske su ovlasti apsolutno došle prekasno", suglasan je Valentin Inzko koji je na sarajevskom skupu sudjelovao posredstvom video-veze.

Kaže kako bi se i u njegovoj Austriji odnosno Njemačkoj dogodilo slično da su izbori organizirani neposredno nakon Drugog svjetskog rata odnosno da bi na njima pobijedili nacisti unatoč vojnom porazu.

Ovako su nakon prvih izbora organiziranih u Austriji po porazu nacizma između 80 do 90 posto ministara i zastupnika u parlamentu bile osobe koje su preživjele Dachau. "Zamislite da su u vlasti u BiH nakon rata bile njegove žrtve a ne nacionalistički političari", kaže Inzko nudeći taj hipotetski scenarij.

Steiner pak kaže da unatoč brojnim razočarenjima postoji bar jedna stvar na koju je ponosan: to što je i bez jasnog mandata OHR uz potporu OESS-a osigurao da se sada pravomoćno osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić 1996. godine ne može natjecati na izborima.

No tvrdi kako su i njega i Bildta po zapadnim glavnim gradovima zbog toga gledali sumnjičavo pitajući ih je li to baš demokratski.

Bonske su ovlasti kasnije intenzivno koristili drugi visoki predstavnici poput Paddyja Ashdowna no štetu i zastoj prije toga bilo je teško nadoknaditi a kada je 2009. godine na čelo OHR-a došao Inzko odnos međunarodne zajednice naglo se promijenio pa on nije ni imao priliku nametati odluke i smjenjivati dužnosnike jer je prevladala procjena kako domaćim političarima treba dati priliku da sami pokažu kako su u stanju rješavati probleme. I tada je uslijedilo 12 godina opće stagnacije.

Inzko danas kaže kako posebice žali jer je baš kad je on došao u BiH donesena odluka da strani suci i tužitelji odu iako su, kako tvrdi, uradili "fantastičan posao" prikupivši brojne dokaze o korupciji povezanoj s politikom.

"To je bila strašna greška", kaže Inzko dodajući da su kompetentni strani suci i tužitelji očevidno bili velika smetnja političarima u BiH.

Upozorio je da je od tada na pozornici jasan scenarij po mojemu stranke pokušavaju "ugurati" svoje ljude u pravosudni sustav ali i u Ustavni sud BiH.

"Od svake institucije u BiH pokušavaju napraviti Dom naroda", kaže Inzko aludirajući na zloporabu brojnih mehanizama zaštite vitalnog nacionalnog interesa.

Steiner i Inzko suglasni su kako je u sadašnjem trenutku nemoguće ukloniti OHR jer bi nastupila neravnoteža u BiH a imaju i poruku važnu zbog rata u Ukrajini.

Bez vojnog preokreta na terenu 1995. kada je intervenirao NATO, a snage bosanskih Srba bile pred porazom dok je pozicija Slobodana Miloševića bila značajno oslabljena pregovori u Daytonu ne bi imali ni najmanje šanse za uspjeh.

"Toliko o moći diplomacije", kaže Steiner.