Europa, ali i Hrvatska pripremaju se za masovne štrajkove

Protest radi plaća ispred bolnice Sveučilišnog koledža u Londonu - medicinske sestre pridružile se kolegama iz hitne pomoći (EPA/Neil Hall)

Više od milijun i pol ljudi izašlo je proteklih dana na ulice Pariza i drugih francuskih gradova kako bi izrazili nezadovoljstvo zbog mirovinske reforme predsjednika Emmanula Macrona. Njemački sindikat Verdi poveo je u štrajk zaposlenike nekoliko njemačkih zračnih luka nakon čega je nastao kaos u zračnom prostoru. Prizemljeni su zrakoplovi, a poslodavci su poveli dramatične pregovore oko povišenja plaća. U Velikoj Britaniji stalno izbijaju štrajkovi nezadovoljnih radnika zbog ekonomske situacije koja je znatno teža otkako je Britanija napustila europsku obitelj. Svuda se štrajka, a čak je i u Hrvatskoj najavljen štrajk liječnika koji bi krajem ožujka mogao paralizirati zdravstveni sustav.

"Margaret Macron, mi pobjeđujemo"

Štrajkovi su dio kulture građana Europe. Nedavno istraživanje Europskog sindikalnog instituta je pokazalo da se najviše štrajka u Španjolskoj, a slijede Francuska, Danska, Belgija i Finska. U Španjolskoj je u prosjeku izgubljeno najviše radnih sati zbog prosvjeda zaposlenih. Istovremeno, najmanje je štrajkova u Švicarskoj, ali i u Švedskoj i Portugalu. Ni Njemačka ne bilježi velik broj štrajkova jer se poslodavci relativno brzo nagode s nezadovoljnim radnicima, ali su u zadnje vrijeme imali mnogo više velikih prosvjeda.

Francuska je svakako specifičan primjer kada su štrajkovi u pitanju. Čim se ozbiljnije dirne u prava zaposlenih, pogotovo kada je riječ o njihovim mirovinama, Francuzi masovno izlaze na ulice. I predsjednik Macron je to doživio i nije mogao u prvom valu provesti najavljene reforme. Sada je odlučio po drugi put krenuti u reformu mirovinskog sustava, s prijedlogom da francuski radnici idu u mirovinu sa 64, a ne 62 godine. To je izazvalo silno nezadovoljstvo kod Francuza, pa su izašli na ulice, stali su vlakovi, škole su bile zatvorene, a bile su blokirane i isporuke iz rafinerija.

Macronova reforma izuzetno je nepopularna među Francuzima, čak 68 posto građana je protiv njegovih prijedloga koji su izazvali pobunu diljem zemlje. Ujedinila se desnica i ljevica, a najviše otpora dolazi od mladi ljudi koji su još daleko od mirovine. Macron ima argumente da sadašnji sustav mnogo košta i da bi mogao puknuti za četiri godine ako ne dođe do reforme. Sindikati su spremni na neke ustupke, ali tvrde da mirovinski sustav može o(p)stati kakav jest samo ako se porezi povećaju za superbogataše. Kada je 2019. Macronova vlada pokušala nešto slično, bunt je bio toliko jak da su morali od toga odustati. Sada se na ulicama pojavljuju i učitelji i radnici, nose goleme transparente na kojima je predsjednik prikazan s frizurom Margaret Thacher, uz natpis, "Margaret Macron, mi pobjeđujemo".

Mnogi u Europi izlaze na ulice sa zahtjevom za višim plaćama i boljim uvjetima rada. Kolektivno pregovaranje je preduvjet da se postignu ciljevi, a radnici su najbolje organizirani u Italiji, Francuskoj, Austriji, Belgiji i Švedskoj. Slovenija je negdje na sredini, dok je Hrvatska sasvim na dnu s Irskom, Češkom i Latvijom. Na samom europskom dnu su Bugari, Turci i Rumunji i tamo neorganizirani radnici najčešće kroz pregovaranje postignu uspjeh.

Plaće u privatnom i javnom sektoru

Štrajkovi su posljednjih mjeseci u Europi mnogo češći kako bi se ostvarile više plaće uslijed velikog skoka cijena. Pola milijuna radnika u Ujedinjenom Kraljevstvu prosvjedovali su protiv vladinog prijedloga zakona protiv štrajkova i vladinog odbijanja financiranja povećanja plaća u javnom sektoru. Britanci tvrde da nikad nisu lošije živjeli, pa posljednje iskazivanje nezadovoljstva podsjeća na sedamdesete godine prošlog stoljeća kada je val štrajkova blokirao Otok.

Kontrolori zračnog prometa u Španjolskoj također su štrajkali i to je bio prvi u nizu pet najavljenih štrajkova koji su blokirali zračni prostor i izazvali brojne teškoće. I u Nizozemskoj radnici javnog prijevoza krenuli su u petodnevni štrajk nezadovoljni prekidom pregovora s vladom oko novog kolektivnog ugovora. Grčki radnici u općinskim građevinskim službama također su u veljači obustavili rad i tražili veće plaće i kraj privatizacije. Grci sve teže žive zbog porasta troškova života tako da se mogu očekivati brojni štrajkovi ubuduće. I radnici u drugim europskim zemljama poput Italije, Mađarske i Portugala pokrenuli su štrajkove, jer cijene su već naveliko pretekle plaće. Nezadovoljni su i britanski profesori na prestižnim sveučilištima zbog radnih uvjeta i tvrde da su u Velikoj Britaniji troškovi života toliko visoki da više ni oni koji imaju solidne plaće ne mogu s njima preživjeti.

- Ljudi se bore spojiti kraj s krajem. U Britaniji mi to zovemo "krizom troškova života". Dok privatne firme mogu odlučivati da radnicima daju više plaće, u javnom sektoru vlada je ta koja donosi odluke. Uvijek je isti stav vlade da nema novca, a tako je i s vladom premijera Rishija Sunaka koja se nije istaknula u krizi posljednjih mjeseci. Mnogi se boje da će nezadovoljstvo kulminirati i izazvati nesagledive posljedice za britansku ekonomiju, kaže profesor David Fridman.

Svi se nadaju da će Europa izbjeći recesiju nakon što je dobro prebrodila zimu i probleme s energijom. Povjerenje potrošača u visoko razvijenim zemljama Europe se poboljšava, što znači da ima šanse da neće doći do krize koja će istjerati milijune radnika na ulice. Ali to je samo nada, jer cijene i dalje jurišaju prema gore, što itekako osjećaju i hrvatski potrošači. A kada probiju sve plafone, zaposlenima ništa ne preostaje nego da više plaće zatraže na ulici.

Zagrebačka Čistoća i hrvatski liječnici

Većina europskih zemalja štiti pravo na štrajk. U Albaniji je to ustavno pravo, a ako se ne postigne dogovor, rješava ga arbitraža. Austrija nema posebnog prava, dok je u Bugarskoj, na Cipru i u Češkoj pravo na štrajk ustavom zajamčeno. I velike europske države poput Francuske i Njemačke imaju u ustavu zapisano i zagarantirano pravo na štrajk. Talijani koji često izlaze na ulice također imaju ustavno pravo štrajkati, a u slučaju da ne može doći do sporazuma, sporove rješava neovisno tijelo. Štrajkovi se u nekim zemljama gdje su česti, kao u Italiji, najavljuju puno unaprijed, a dobri poznavatelji prilika u europskim državama predlažu da se ljudi prije putovanja raspitaju da li voze željeznice, rade li hoteli i što mogu očekivati ako je najavljen veći štrajk. Talijani imaju posebne stranice posvećene novostima o prekidu u prometu zbog štrajkova.

Sve češće na ulice izlaze radnici ogorčeni niskim zaradama koje ne prate inflaciju. Nedavno su štrajkali liječnici i medicinske sestre u Španjolskoj i Belgiji, a posebno je bio dramatičan prosvjed britanskih zdravstvenih radnika, najveći u sedamdeset i pet godina postojanja državne nacionalne zdravstvene službe. "Dosta je, štrajkamo jer mislimo da smo premalo plaćeni i podcijenjeni", rekao je dr. Louis Nebott, a slični tonovi sada se čuju i u Hrvatskoj. Uoči najavljenog mogućeg štrajka hrvatskih liječnika vidi se da su problemi gotovo identični kod nas kao i u drugim europskim državama. S tom razlikom da liječnici u Europi zarađuju tri, pet ili deset puta više od hrvatskih. Očito je strpljenje naših zdravstvenih radnika veće nego u njihovih kolega u Europi.

Najavljeni bijeli štrajk u Hrvatskoj prvi je od većih koji bi se mogli dogoditi u dogledno vrijeme. U Zagrebu su štrajkali radnici Čistoće, koji uzgred budi rečeno bolje žive od mladih hrvatskih liječnika i medicinskih sestara, i vrlo brzo su prisilili gradsku vlast da prihvati gotovo sve njihove zahtjeve. Najavljuju se slični prosvjedi i u Splitu, a nije nemoguće da će štrajkova do ljeta biti znatno više. Očito i Hrvatsku čekaju prosvjedi na kojima bi se iskazalo nezadovoljstvo radnih ljudi u mnogim sektorima. Nešto više od godine dana pred parlamentarne izbore bit će to velik izazov za vladu Andreja Plenkovića.

Sindikati i Plenković u harmoniji

Iako je premijer kroz dva mandata doživio sve moguće udare, štrajkovi do sada nisu bili česti i dramatični. Sindikati su s ovom vladom postigli harmoniju kakva se gotovo ne pamti, osim što su prosvjetni radnici bili uporni i uspjeli su nakon tvrdih pregovora dogovoriti više plaće. Ali, vremena su se promijenila i galopirajuća inflacija novi je izazov za Vladu. U javnom sektoru najavljene su povišice koje bi mogle zadovoljiti zaposlene ako se obuzdaju cijene. Ako cijene nastave rasti, teško je prognozirati što čeka Vladu i može se očekivati da će veći broj zaposlenih tražiti više plaće.

U Europi se sve više javljaju glasovi da treba postrožiti zakone, čime bi bili znatno otežani uvjeti za organizaciju štrajkova. To predlaže najčešće politika, ne i poslodavci. U Britaniji čeznu za "sjajnim starim danima" primjerke Thacher i načinom na koji je ona suzbijala štrajkove. Brutalno i odlučno. Međutim, to danas više ne prolazi, radnici su organizirani i smatraju da je u demokraciji pravo na štrajk neotuđivo. Bez obzira što u svim europskim zemljama slijede teški dani za vlade i poslodavce, a sigurno je da će izlazak nezadovoljnih radnika na ulice velikih europskih gradova srušiti i poneku vladu. To je naprosto realnost.