Kad je prije dva tjedna, tri minute prije kraja ušao za Istru protiv Šibenika, Dino Halilović bio je prva asocijacija na sezonu 2017/18. Posljednju utakmicu te kalvarijske godine, završene happy endom, Halilović je odigrao protiv Varaždina u play offu. Bio je to 30. svibanj 2018. godine, na starom travnjaku "Drosine", pred 4107 gledatelja. Možda posljednja ono baš uzbudljiva i strastvena utakmica "zeleno-žutih" i okolne atmosfere. Halilović je odigrao još uzvrat u Varaždinu, gdje je izboren ostanak u ligi. Potom je otišao u Zagreb, gdje živi. Imao je na stolu toga ljeta ponudu novih vlasnika Istre 1961 (Baski) koji su ga svakako željeli u kadru. No, izabrao je Lokomotivu. Vrijeme je pokazalo da je pogriješio, što je i sam priznao na nedavnom predstavljanju na "Drosini".

Proizvoljne glasine

Griješe i oni koji tako jednostavno pripisuju vodstvu kluba (Baskima) da ga nisu htjeli onda, a sada ga vraćaju. Kao što griješe oni koji tvrde da su čekali hoće li Istra proći kvalifikacije pa tek onda kao uletjeli i uzeli klub u prvoj ligi. Te proizvoljne glasine, među brojnim drugima, odmah su otežali atmosferu oko njihova starta u Puli, a koju su kasnije nelogičnom sportskom politikom i sami generirali. No, ne može se zbog (činjenično) krive selekcije negirati činjenice oko učinjenog u dvije godine i tri mjeseca Baskonie-Alaves. Obzirom da su 2018. godine bili involvirani u Rudešu, oni svakako nisu mogli djelovati u Istri do kraja te sezone. Kao stranci nisu mogli ni zakonski preuzeti vlasništvo kluba i podmiriti za to nužan financijski iznos. Ono što je bila sreća, to je da su Baski bili čvrsto odlučili da žele Istru i da su preuzeli na sebe saniranje tada doslovnog raspadnutog kluba. Nakon 27 mjeseci u tom su procesu više-manje uspjeli. Na radost (i) gradske uprave, kojoj je sudbina kluba bila iznimno težak uteg u očima javnosti (glasača), a koja je molila da se nakon niske kojekakvih neozbiljnih tipova aspiranata na dionice kluba, pojavi uistinu solventan kupac. Slične atmosfere Grada bile su i 2009. kada je stigao Ščeglov, a dramatično je glede opstanka kluba bilo i šest godina kasnije kada je stigao Glover. Ostavimo li po strani sve druge okolnosti (rezultate), koja je razlika u odnosu na prijašnje vlasnike? Najveća je u tome da su Baski podmirili gotovo pa sve dugove koje je ovaj klub vukao deset godina unatrag. Isplatili su sve igrače, trenere, zaposlenike, kredite, tvrtke, i ine subjekte, u visini od oko 3,2 milijuna eura. Što je oko dva puta više nego što se očekivalo. Jer znate kako to ide, uvijek se jave naknadne dubioze i oni koji nešto zahtijevaju, kada se pojavi neki novi gazda. Uz to Istra je ušla u kontinuitet isplata plaća za 125 zaposlenih (uključeni igrači i treneri), podmirivanje poreza i svih drugih obveza u poslovanju. Već je taj doseg, povijesno gledano, presedan. Istra odnosno pulski nogomet nikada u gotovo 100 godina povijesti nije bio financijski-organizacijski ni približno stabilan kao sada.

Sve (ni)je u rezultatu

Za Baske, međutim, prevladava negativan javni odjek jer u dva prvenstva dosad nisu uspjeli iskoračiti u sportskoj politici. Ono što su radili u prvoj momčadi dvije sezone stvarno je ispod razina i HNL standarda, a kamoli za njih koji vode klub u jednoj od tri najjače lige svijeta. No dobro, o tome se i na ovim stranicama već mnogo puta, na dugo i široko razglabala kritička analiza. Nema se smisla ponavljati. Sada u trećoj sezoni će se vidjeti kako će djelovati. Tek se stidljivo nazire da ima malo više logičnosti u popunjavanju kadra i rješavanju balasta, no sve je to još uvijek neuvjerljivo. Pitanja za ovu priču su ipak neka druga. Počnimo od onog što bi bilo da Baskonia-Alaves nije došla u Istru te u nešto više od dvije godine uložila u klub sada već oko 10 milijuna eura! Uz najbolju volju ne vidi se da se itko trga za Istru. Bilo je proteklih mjeseci par sporadičnih interesenata iz inozemstva, kojima Istra bez dugova postaje zanimljivija, ali logično je da tako saniran klub vlasnici, i da žele (trenutno ukazuje da nemaju namjeru), ne bi poklonili. Danas jest sve moguće, ali doista mi je teško zamisliti da bi neki subjekt platio recimo 5-6 milijuna eura samo da postane vlasnik 85% dionica Istre. I osigura oko 3 milijuna eura svake godine da bi klub na aktualnim standardima funkcionirao.

Svakom tko poznaje povijest nogometa u Puli i Istri, odnosno tko znade kakav je odnos u Županiji i Gradu prema kvalitetnom sportu, može jednostavnije procijeniti značaj stabilnog vlasništva Istre 1961. I težinu toga. Pogotovo bi to trebali znati u gradskoj upravi, koja je partner u vlasništvu sa 15% dionica. Upravo o tom partnerstvu je nedavno, diplomatski ali jasno onome kome je upućeno, govorio direktor grupacije B-A i sin vlasnika Haritz Kerejeta. Razvidno je da su Baski kivni na Gradsku upravu odnosno razočarani gradonačelnikom Borisom Miletićem. Zašto? Nije to neka tajna, ali smo ipak potvrde tražili kod vlasnika. Nismo ih dobili još pismeno, ali više-manje je znano.

Grad je, naime, obećao Baskima pri preuzimanju kluba punu podršku. Tako se uvijek čini kada netko (prije spomenuti vlasnici, prije toga i političari…) treba preuzeti na svoja leđa terete dugova i brige za održavanje prvoligaškog pogona. Grad je, kao suvlasnik kluba, pismeno prihvatio da podmiruje dio potreba omladinske škole u visini od 1,5 milijuna kuna. Pravi trošak tog iznimno važnog pogona je najmanje duplo veći, no Baski bi, kažu, bili zadovoljni da Pula to ispuni. Prve je godine bilo tako, ali u drugoj godini je Grad Pula podmirio samo 125 tisuća kuna! Od siječnja ove godine niti kune. Druga važna točka dogovora i obveza je da Grad Pula osigura zemljište za gradnju kampu, kojeg će grupacija Baskonia-Alaves izgraditi svojim sredstvima. Famozna priča o Marsovom Polju, začeta još u vrijeme Ščeglova, izlizana u eri Glover, sada je konkretno trivijalizirana u eri Baska. Oni doista žele graditi i imaju novac i nacrte, ali dalje od toga nije se išlo. Dvije godine se oteglo da bi se opet ispostavilo da je Marsovo Polje opterećeno koječime, i da se tamo realno neće moći graditi kamp.

Baski su tražili negdje drugdje i iz grada im je rečeno da će se potražiti nove lokacije, ali na tome je, dakako, ostalo. U međuvremenu, kako na "Drosini" nema uvjeta za trening, a ne mogu se igrati ni utakmice omladinskih kategorija, Istra je ugovorila korištenje terena Arena Hospitality Grupe u Medulinu. To ih košta nešto više od 100 tisuća eura po sezoni, plus drugi troškovi za utakmice.

Zašto se grad distancirao?

Logično je da ih takvo "ulaganje" iritira. Pogotovo inertnost koju, kažu, Grad ukazuje prema svakoj njihovoj inicijativi, kao primjerice za poboljšanje uvjeta na "Drosini", lokacije za poslovne urede kluba, fitness, klupski restoran i slično. Za takav stav, kažu, kao da je alibi postao sportski rezultat i atmosfera koja prati klub, iako kažu Baski, oni su sve svoje preuzete obveze oko Istre ispunili, ali Grad nije. Rezultati nisu bili predmet sporazuma dva partnera. Kakvi god bili odnosi, logično bi bilo da lokalna samouprava prati rad kluba, kako zbog njegove važnosti u javnom životu tako i zbog ekonomskih, logičnih interesa Grada. Istra je de facto tvrtka sa 125 zaposlenika i donosi prihode u gradsku blagajnu. Umjesto pune podrške i kooperativnosti, logične i zakonske, uvjerljiv je dojam kako se gradski čelnici distanciraju kao i uvijek kad netko preuzme klub, a oni jedva čekaju skinuti sa sebe pritisak odgovornosti. Je li to jedan od ključnih razloga što se onda vlasnici umore od opstrukcija ili pasivnosti? Vjerojatno jest, no za razliku od prijašnjih, ovi vlasnici puno ulažu i plaćaju. Izgubiti takve, koja je onda alternativa?

Na stranu odnosi dva subjekta, koji bi trebali biti partnerski i podržani u sinergiji, Baski su jako razočarani što se gradonačelnik Boris Miletić posve udaljio i uopće ne komunicira s njima. Delegirao je, vjerojatno, te odnose na direktora Pula Sporta Ivana Glušca, ali ta se relacija ističe kao kontinuirano tapkanje u mjestu i nerješavanje stvari. Kao da Grad Pula nije zainteresiran za iskorak kluba, i kao da im svako traženje podrške u tom kontekstu predstavlja tlaku. Ili kao da bi u stvari bilo najlakše da prvoligaša niti nema, kao što je uostalom u drugim sportovima. I kao da su sportski objekti, sagrađeni za te iskorake sporta, dovoljni sami sebi, odnosno komercijalizaciji, iznajmljivanjima pa onda je na sportašima da se tu negdje uklope. Nadam se samo da je to samo prolazna faza tapkanja u odnosima Pule i Istre (Baska), jer ako nije, onda ne da neće biti rezultatskih iskoraka u perspektivi, nego bi se moglo (opet) dogoditi da ne bude ni potencijala, ekonomskog i voljnog, da bi se uopće održao prvoligaški kolektiv.

- GO03879765.jpg

Boris Miletić nakon uređenja travnjaka na Drosini

Povezane vijesti

• Rasvjetljavanje vidika
• Nova (nogometna) priča
• Nova verzija novog