Jedan je od najtrofejnijih hrvatskih i talijanskih trenera, Puljanin Valter Kolić Mačak, nakon 28 godina vratio se raditi s pulskim jedriličarima. Dogodilo se to po njegovom umirovljenju i nakon što je u proteklih tri i pol desetljeća na desetke jedriličara, iz triju različitih država, doveo do titule državnog prvaka. Neki od njegovih učenika su dogurali do Olimpijskih igara, a najveći uspjeh se može smatrati kada je njegov pulen osvojio titulu svjetskog prvaka u jedrenju klase Optimist.

Bivši trener pulskog Jedriličarskog kluba Mornar (današnje Vege) ljetos je učio 45 polaznika u školi jedrenja, ali u susjednom klubu Uljaniku. Svojim velikim uspjehom smatra što velik postotak njegovih učenika ostaju u jedrenju ili su se vratili jedrenju.

Kada je započela Vaša bogata jedriličarska avantura?

- Živio sam blizu Valsalina pa sam se s dečkima iz kvarta tu dolazi družiti. S jedrenjem sam krenuo krajem 1966. godine, s 14 godina, u klasi Kadet kao flokist. Na kormilu je bio Emil Kalčić i njega smatram svojim prvim učiteljem jedrenja. No, prvi trener bio mi je Josip Pino Litar u JK Mornaru. Kada su se 1970. počele uvoditi "Šljuke", prešao sam u JK Uljanik da bi jedrio na toj jačoj klasi, a trenirao me Eligio Mario Rendi. Nakon godinu dana preuzeo sam kormilo jedrilice, a mjesto flokiste je popunio Boris Radolović Šepo s kojim sam jedrio na svom prvom prvenstvu Jugoslavije, 1968. u Dubrovniku. Bio nam je to i prvi značajniji uspjeh jer smo stigli do šestog mjesta.

Jeste li Šepo i Vi već tada nazvali jedrilicu Canarino Furioso?

- Nismo dali ime jedrilici, ali pamtim da je Šepi to bio prvi jedriličarski angažman.

Kako se uopće odlazilo na regate iz Pule u Dubrovnik prije 52 godine?

- Šezdesetih godina smo jedrilice prevozili na njemačkim desantnim dvotrupcima. Jugoslavenska ratna mornarica je s tim "penišama" išla od kluba do kluba i ukrcavala jedrilice te ih prevozila u onaj klub gdje se održava regata. Mi jedriličari putovali smo obalnim linijama. Kada smo jedrili u Vojvodini, brodice smo prevozili teretnim vlakom.

U Vašoj biografiji pročitao sam da ste osvojili treće mjesto na državnom prvenstvu u klasi L-5 sa Jakopićem, a 1972. pobijedili Istarsku regatu u klasi Zvijezda sa Gigijem Radolovićem, a potom 1979. osvojili Zlatna jedra Sjevernog Jadrana u klasi Laser. Ima li neka regata koja vam je posebno prirasla srcu?

- Istaknuo bih novogodišnju regatu na Lošinju 1978. Tada sam pobijedio puno dobrih jedriličara koji su se natjecali u klasi Laser. U to vrijeme bio sam među prvih 10 u Hrvatskoj, odnosno među tri najbolja na sjevernom Jadranu, uz Ivicu Martinčića Martu i Josipa Bracu Pleteša. Kasnije su postizali odlične rezultate i Šepo te Erio Tamburin.

Svaki jedriličar ima neku svoju neobičnu dogodovštinu, a za Vas je poznato da ste potopili jedrilicu koja nikada nije pronađena?

- Dogodilo se to 4. srpnja 1970. Tada je bila rijetkost da mladi upravljaju tako velikom jedrilicom kao što je bila L-5, a ja sam se njome tog dana natjecao dok još nisam bio punoljetan. Sa mnom su bila dva člana posade: Klaudio Fornažar i Milan Dobrila Giovanne. Jedrili smo regatu po jakoj buri i propustio sam popustiti škotu (konop koji zateže glavno jedro, op.a.) pa se jedrilica nagnula te odmah napunila vodom i potonula. Bila je jedrilica s otvorenom palubom i nije imala tankove ispunjene zrakom kakve imaju sve današnje jedrilice. Dogodilo se to milju od pulskog Kanjona, ali nije bilo nikakve drame jer minutu nakon potonuća došao nas je spasiti moj pokojni kum Serđo Perišić koji je zbog toga napustio natjecanje. Mi nismo imali niti pojaseve za spašavanje, jer se tada nije pridavalo sigurnosti jedrilica i jedriličara.

Potopljena jedrilica bila je u vlasništvu Jugoslavenske ratne mornarice čije je vojno osoblje, s roniocima, pokrenulo potragu. Ono što pamtim je kako sam od kuće uzeo alat i držao ga na brodu, a tata mi je govorio "znaš, kada pronađu jedrilicu vrati mi kombinirke koje su potonule s brodom". Sada mi dolaze suze kada se toga prisjećam. No, brod nikada nisu našli, a postojala je priča da su ga odvukli ribari kada su ga zakačili mrežom.

Sjećam se i regate u Baškoj 1982. godine. Vodio sam regatu u klasi Laser, a u krmu sam se tri puta prevrnuo. Treći put sam bio katapultiran u zrak i pao sam na jarbol. Zbog ozljede sam odustao od natjecanja, a imao sam toliku prednost pred drugim jedriličarima da sam mogao pobijediti da sam manje riskirao. Ali eto, regatu pamtim po nezgodi.

- Natjecanja ste napustili 1984. kada počinjete trenirati mlade jedriličare na Valsalinama. Jedriličari vas opisuju kao strogog i pravednog trenera. Usmjeravali ste ih da rade na postizanju boljih rezultata, a bili ste pravedan kada ste odlučivali tko će ići na natjecanja. Prepoznajete li se u tom opisu?

- Slažem se. Iako se meni čini da nisam bio prestrog. Više bih naglasio pravedan zbog poštivanja sportskih kriterija i sportskog ponašanja. Bio sam nepotkupljiv. Primjerice, 1989. godine nam je nacionalni jedriličarski savez javio da sudjelujemo s pet jedriličara na Svjetskom prvenstvu u klasi Europa, u Švedskoj. Nisam organizirao taj put, već samo otišao kao trener, a tamo smo saznali kako Jugoslaviju mogu predstavljati samo tri jedriličara. Bilo je to vrijeme bez interneta i mobitela, pa nam sve informacije nisu bile dostupne na vrijeme. Morao sam odlučiti tko će od tih pet reprezentativaca predstavljati državu i odabrao sam ih po njihovom položaju na nacionalnoj ljestvici te godine. Moj nećak Albert Ivković bio je među pet najboljih u Jugoslaviji, ali u tom trenutku nije bio među prva tri i zato sam odlučio da se neće natjecati na Svjetskom prvenstvu. Naravno da je to bio udarac za dvojicu jedriličara koji su izvisili.

Ali ste tim potezom stekli poštovanje svih ostalih?

- Sigurno. U svojoj karijeri trenera jako sam vodio računa da se držim sportskih principa i pravila.

No, vaš je nećak i naredne, 1990. godine postao reprezentativac države i nastupao na Svjetskom prvenstvu. I vaš sin Marko Kolić nastupao je na Svjetskom prvenstvu, ali 2004. u klasi Laser Radial. Ima li neka formula po kojoj stvarate državne reprezentativce i natjecatelje za Svjetska prvenstva?

- Nema tu ništa posebno. I nema veze je li mi netko sin, nećak ili poznanik. Sa svima sam uvijek radio na isti način, ali nažalost najmanje sam radio sa svojim sinom. Kada je Marko počeo jedriti u Puli ja sam radio u Italiji. Ljeti je dolazio sa mnom u Italiju i pamtim kako je 1997. pobijedio regatu na kojoj se natjecalo mnogo jakih talijanskih jedriličara, a koje sam ja tada trenirao.

Da li Vam taj uspjeh sina predstavlja najveće zadovoljstvo?

- Markovi uspjesi su u meni izazvali veliku emociju. Ali moram napomenuti kako su te emocije došle nakon 20 godina trenerskog posla i da sam do tada proživio puno emocija u jedrenju. Prije toga, u 18 godina jedrenja, nisam nikada učestvovao na niti jednom europskom niti svjetskom prvenstvu. Zbog posla nisam mogao učestalo trenirati, zato je prvi odlazak na Europsko prvenstvo Vlade Matijevića, 1984. godine, meni puno značio. I znači mi i danas jer je to bila moja prva godina u ulozi trenera. No, da bi Vlado išao, ja sam mu kupio jedro. Kasnije mi je klub refundirao taj trošak, ali kada je jedro trebalo, ja sam ga svojim novcem osigurao. Nakon Matijevića su puno uspjeha ostvarili i drugi pulski jedriličari i državni reprezentativci: Elvis i Sebastijan Kaić, Nadan i Nenad Kosanović i mnogi drugi.

Postaju li svjetski prvaci oni koji imaju u sebi borbenog duha ili oni kojima trener usadi tu borbenost?

- Rekao bih da trener ne može nikoga promijeniti. Trener treba organizirati i stimulirati sportaše te im pokazati svojim primjerom određenu strogoću. No, najviše poludim kada nakon natjecanja dođe neki nadobudni roditelj i počne soliti pamet svom djetetu te ga tako utuče. Sportašu treba pomoći kada mu ide slabo, onda trener mora pokazati koliko je jak.

Pokretač ste pulske regate Sv. Nikola koja je postala sinonim u čitavoj Europi. Kako je uopće došlo do toga da organizirate natjecanje na moru za djecu do 14 godina u hladnom prosincu?

- Odlaskom 1992. u Italiju još sam više pomagao jedrenju u Puli i u Hrvatskoj. Te ratne godine sam doveo talijanske jedriličare i njihove obitelji na odmor i treniranje u Pulu. Bila je to ujedno i turistička promocija. Uvidio sam kako u Italiji imaju neradni dan početkom prosinca pa je od tuda nastala ideja da se realizira ta regata koja je godinama kasnije okupljala stotine jedriličara iz čitave Europe.

Je li Vas Grad Pula prepoznao kao uspješnog sugrađanina? Jeste li dobili plaketu, nagradu ili priznanje Grada, Županije, Države?

- Dobio sam 1974. godine. Tada su prepoznali moj rad kao jedriličara. Možda će netko prepoznati da su se ponovno stekli uvjeti.

Svjetski prvaci iz kuhinje Valtera Kolića

Najveći uspjeh kao trener Valter Kolić je ostvario 1997. godine u Irskoj kada je njegov učenik Luka Buršić (Talijan, s korijenima iz Poreča) pobijedio na Svjetskom prvenstvu u klasi Optimist. Tri godine kasnije na istom rangu natjecanja, ali u Španjolskoj, njegov jedriličar Fabio Zeni osvaja odlično četvrto mjesto. No, uz treniranje talijanskih prvaka, Kolić je bio i trener hrvatske reprezentacije 1995. koja je osvojila treće i sedmo mjesto na Svjetskom prvenstvu. Brončani je bio Puljanin Dario Kliba, a sedmi Damir Nakrst.

Godine 2007. je u Italiji održana regata svjetskog značaja na kojoj se natjecalo 1.200 jedriličara iz čitavog svijeta. Pobijedio je Davide Bianchini, kojeg je trenirao Kolić. U godini koja je uslijedila njegovi učenici ostvaruju dvostruki trijumf na seriji pet regata na kojima se natječe 500 optimista. Pobjeđuje Francesco Brichetti ispred Federica Fornasaria.

Posljednje godine trenerskog staža u Italiji, 2016., Valter Kolić ostvaruje još jedan izniman uspjeh - Tea Faoro i Federica Perbellini osvajaju drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj u klasi RS Feva.

Povezane vijesti

• OI Rio: Bez vjetra, odluka o zlatu u četvrtak
• OI Rio: Zlato za Fantelu i Marenića
• Atraktivni katamarani već privlače pozornost Porečana