Teorija i praksa suvremenog svijeta

EPA

U srednjoškolskim mi danima još je uvijek čvrsti raspored držao predmet TIPSS. Teorija i praksa samoupravnog socijalizma. Tih 1970-ih godina učenici su učili osnove marksističkog pogleda na prirodu i društvo. U značajkama tog nastavnog dijela navodilo se da "srednjoškolci se trebaju suočiti s marksističkim formuliranim i izvođenim spoznajama o osnovnim egzistencijalnim i humanističkim problemima naše epohe i suvremenosti." Vrlo je vjerojatno da je u tom pravcu nastavu držao i naš profesor Bojanić. Pamtim ga kao iznimno pristojnog čovjeka, posebnog duha koji se jako trudio da nas zainteresira za gradivo. Spomenute značajke, kad ih i danas pročitam, djeluju mu neka komplicirana priča, kamoli prije 40-ak godina. Teško mi je s ove distance uopće podsjetiti te teorije, a kamoli da li sam je tada i kasnije prepoznavao u praksi.

Lijepo upakirano

Teorija i praksa kao pojmovi kudikamo su nam svima bliži. U životu se upravo na njihovu preklapanju prepoznaje koliko smo uvjereni u ono što pričamo, koliko u djelu potvrđujemo ono što teoretiziramo, koliko smo zapravo uspješni da nešto promišljamo, kvalitetno osmislimo i onda ostvarimo. To ne mora biti neka stvar, može biti i pitanje pristupa životu, organizacije svakodnevice, određivanja ciljeva i načina kako ćemo do tada taj put funkcionirati. Vrlo često ljudi kažu "mislio sam da je to tako…" kad se mora suočiti s onim što je govorio prije nego je nešto radio, a koje nije u suglasju s onim što je potom učinio. Nekako mi spontano dođe primjer političkih odnosa kod nas.

Vjerojatno je mnogo od vas prepoznala kako su gorljivi oporbenjaci glasni u prozivanju vladajućih. Pri tom ne mislim na niti jednu konkretnu političku opciju, niti lijevu, niti desnu, niti centralnu, niti komičnu. Kad ljudi nemaju odgovornost prema učinjenom, vrlo lako im je osporavati onog koji tu odgovornost ima, a još lakše je prozivati. Onda kad se bore za mandate na izborima, takav se pristup dodatno potencira. I nakon što teorija upali kod izborne baze, onda stupa kudikamo teže vrijeme, a to je prakticiranje obećanog, govorom istaknutog. Vrlo često primijetimo da se onda retorika pomalo mijenja, i oni koji su gorljivo nešto teoretizirali imaju veliki problem što to u praksi ne mogu pokazati. Ok, netko se zadovolji time da je na vlasti, pa više ne bi talasao jer mu je dobro. No, podosta je onih koji, po meni, ne poznaju procese vladanja, iznenađuju ih kompliciranosti funkcioniranja, otežane tehnologije provođenja neke ideje i plana, a pogotovo najvažnija zbilja - to je da novaca za proklamiranje ideje nikad nema dovoljno, a da je puno više onih koji od vas očekuju da ćete zadovoljiti ono što ste najavljivali te ne priznaju (ili ne razumiju) da to nije realno.

Tako se, eto, u sukobljavanju fino upakiranih teorija sa sirovom grubošću realnosti gube vjerodostojnosti, i u maloj Hrvatskoj, maksimalno i brzo troše kadrovi, stručnjaci, ljudi općenito.

Realnije tretirano

Svi mi fokusirani smo na sebe i svoje potrebe. I logično je da gledamo što nam je bolje, što nam se viša sviđa i čemu željnije stremimo. No, da bi živjeli u miru sami sa sobom, odnosno da si ne otežamo svakodnevicu i putovanje kroz život, najvažnije bi bilo nakon mladenačke nezrelosti ipak sazrijevanje donese spoznaju o realnostima. Mnogo ljudi su opterećeni nerealnim očekivanjima. Kad primjerice gledam iz točke vremena kad sam učio TIPSS, onda je današnja zbilja Pule nemjerljivo ljepša, naprednija i komotnija. Iritira pomalo stalno umanjivanje svih vrijednosti života u gradu, što je uglavnom teorija ovdašnjih ljudi. Ona je u praksi vrlo često u koliziji s doživljajima ljudi koji nam dolaze izvana, primjerice turisti, ili oni koji se vraćaju u Pulu nakon 20-30 godina i imaju dvije strane medalje odnosno vizure. Zašto grintanje? Valjda je nekima tako lakše funkcioniranje, ili stav života, ili frustracija što nisu ispunili neka očekivanja koja su si zacrtali. Bit će svega pomalo. Grintanje je dio svakog od nas, ali je na nama da tom stavu dajemo što manje prostora, da nas ne prevlada u svemu što radimo.

Možemo sada tu priču prebaciti na poligone nogometa. Krenemo li od lokalne nam priče, teorije o tome kako bi morala funkcionirati Istra 1961 gotovo u stopu prati teoriju kako bi trebala izgledati Hrvatska. Znači, sa strane gledano, teorija dijela javnosti kontinuirano ukazuje da klub nije dobar (najblaže rečeno), da taj nogomet ništa ne valja, da bi se trebalo sramiti i slično. Svatko, naravno, ima pravo na svoje mišljenje. I ne treba se ljutiti na ničiji stav, ponajmanje se s tim stavom prepirati, iako ima ljudi koji su stalno u kontri, makar se nešto napravi i onako kako su oni teoretizirali, pa ne ispadne dobro.

No, onda imate raščlambu snage teorije i raspoloživosti prakse, uokvirene realnošću očekivanja.

Pulski nogomet je desetljećima bio ružno pače, povremenih natjecateljskih uspona, pretežnih padova i kontinuirane neimaštine. I u najbolja vremena Istra je bila u Hrvatskoj, da ne kažem u Jugi, u donjem domu kvalitete. Osim ondašnjih jugo prvoligaša iz Hrvatske, imali ste dalmatinske klubove, slavonske, pa zagrebačkog prstena, sjevernog dijela zemlje, koji su vazda bili jači i organizacijski moćniji. Pula se nogometno, ipak, etablirala i već 13 godina ima uzastopni prvoligaški niz. I točno je, više je godina deveta u Hrvatskoj, ali to su pozicije koje prije 25 godina nisu bile realnost pulskog nogometa.

Praktično funkcioniranje

Deveti među deset izgleda teorijski slabo, ali ukupno gledano, deveti po kvaliteti u Hrvatskoj ipak zvuči drugačije. Pogotovo uzmemo li u obzir da Pula danas ima lijep stadion, što nikad nije imala, danas ima dugoročnu financijsku stabilnost, što nikad nije imala, danas ima mlade igrače u državnim selekcijama, što nikad nije imala osim izuzetaka. Realno gledano ogroman je napredak napravila nogometna Pula i tu praksu bi trebalo imati na umu kada ju se vrednuje. To, naravno, ne znači da treba biti zadovoljan devetim mjestom, naprotiv. Može se bolje jer su objektivno sazreli uvjeti da se ide gore, ali u nekoj poticajnijoj atmosferi možda bi se lakše to dogodilo, i svakako bi se sportski primjerenije živjelo tu zbilju.

Podignemo li razinu onda ćemo na slične kote sukobljavanja teorije i prakse spoznati oko Hrvatske.

Ona je eliminirana s EURO-a nakon senzacionalnog tijeka događaja u dvoboju sa Španjolskom. Ukupni doživljaj Hrvatske u Hrvatskoj je negativan. Što nije čudno jer su naše navike u pravilu očekivati titule, a pogotovo otkako se dogodilo finale SP-a u Rusiji. Prvi pad nakon srebra doživljen je kao da se dogodilo nešto senzacionalno loše. Onda vidimo da se svjetski prvak Francuska spotaknula odmah nakon nas, da je europski prvak Portugal ispao od Belgije, a da je i Njemačka otpala s Englezima. Ono, velike sile i otišle su kući kad i Hrvatska. Je li moglo bolje? Moguće je. Pogotovo kad pogledamo rezultate Švicarske, ili Ukrajine, ali to je nogomet. Teorija o snazi je jedno, a praksa trenutka i forme, sasvim nešto drugo. Jedina je razlika u pristupu svakog od nas, što ćemo očekivati odnosno koliko je realno ono što si postavimo kao cilj. Hrvatska je zemlja od 4 milijuna ljudi, manje od okruženja Madrida (5,5), s bazom stotinjak tisuća registriranih igrača. Njemačka ih ima preko 4 milijuna, slično i Španjolska. Ono što je praksa pokazala, potvrda je teorije da je na turniru unutar mjesec dana sve moguće, ali da je teorija vrijednosti praktično realnih vrijednosti tijekom godine. U toj zbilji Hrvatska je zemlja koja može pogoditi turnir, pa uzeti broncu i 20 godina kasnije i srebro. No, ona uglavnom zauzima mjesto u drugoj polovici 20-ak tablice učinka reprezentacija svijeta i to je obzirom na uvjete senzacionalno. To je logičniji temelj procjene što uspijevaju Hrvati napraviti u nogometnoj praksi, kao i oni pulski, to je i realnija vizura općenito života. U kojem je praksa život, a teorija samo virtualna priča.