Različite točke gledišta

(Snimio: Milivoj Mijošek)

Kada je Istra 1979. godine igrala posljednji put drugu jugoslavensku ligu bio sam junior. I nerijetko smo na starom gradskom stadionu, i užasnom travnjaku onog vremena, bili sparing partner seniorima. U nekoliko smo navrata odigrali neriješeno sa škvadrom koja je igrala drugu ligu pod vodstvom Franca Rosignolija. U toj momčadi je, po mojem skromnom sudu, bilo više odličnih igrača i tada sam prvi puta spoznao kako je voljni moment na treninzima različitog intenziteta od igrača do igrača. Ima onih, kao veliki naš prijatelj i tada igrač Ante Keser, koji i na treningu idu 100%, ili su takvi i na trening utakmicama s juniorima i nižerazrednim klubovima. Ima međutim mnoštvo igrača koji nisu potpuno in, pa onda budu lakše ukroćeni od objektivno slabijih suparnika. Često tada igračima jake momčadi porastu nervoze i znaju se pokoškati čak i prema juniorima. Ništa to nije strašno, već je, kako sam desetljećima potom viđao u sličnim okvirima u većim klubovima Hrvatske i Europe. Svugdje su ti odnosi više-manje slični, jedino su ulozi i okruženja drugačije dimenzije.

Priča o mladima

U toj mojoj generaciji juniora bilo je tipova koji nisu fermali statusno jače od sebe. Recimo Dorijano Jeromela je bio stoper koji bi u klinč ulazio a juniorima Jadrana isto kao i sa seniorima drugoligaške Istre ili prvoligaške Rijeke. Fizičku je moć imao i Draško Čudić, koji je ulazio u sudare s braničima bez straha. Sa nama je igrao i omaleni Danko Brunjak, u svojoj dimenziji fotokopija stila igre Modrića. Eksplozivan, startni iskorak, znanje. Bilo je još vrlo zanimljivih igrača, kao golman Orešćanin, kapetan Maletić, kao i naši godinu dana stariji kolege (posebno) Banjac, Halilović, Rade Bešir… Dakle, kad je Istra igrala tu drugu ligu, ona je platila ceh između ostalog neiskustvu, različitim sudačkim štetama (najviše penala kontra Istre) i statusu nevažnih u natjecanju. Ono što je ipak bilo ključno da se nisu ozbiljnije domogli mjesta za ostanak to je manjak kohezije grupe, homogenosti svlačionice, što su faktori koji kompenziraju kada tehnička kvaliteta ili neki drugi spomenuti limiti natjecanja nisu na dovoljnoj razini. Kako to obično biva kada priča ide prema ispadanju, grupa se razvodni, neki igrači otpadnu, drugi se "ozljede". Zato je odlučeno da će kadar za posljednjih par utakmica popuniti s juniorima. Spomenuti dečki, koji su pokazivali zavidne fizičke predispozicije, uključeni su u natjecanje te su, među ostalim nastupili u Vinkovcima i Novom Sadu. Dinamo Vinkovci je tada bio silno jak, za prvoligašku zbilju, te je svladao Istru 8:1. U posljednjem kolu u Novom Sadu, tada plavi iz Istre, nametnuli su se i s tim juniorskim doprinosima (Halilović, Čudić…) i upisali pobjedu od 3:2. Eh sada, je li neke zaključke o njihovim dometima trebalo odrediti temeljem viđenog u vinkovačkom debaklu ili dojmljivoj pobjedi u Novom Sadu?

Pitanje vizija

Jednog egzaktnog odgovora u tom smislu nema. Zato je važno da struka u jednom klubu zna procijeniti okvirne domete nekog igrača, ne nužno mladog nego i među dovedenima, u kontekstu vizije koju bi klub morao imati. Istra u tim godinama (1970-80) nije imala jasne vizije što i kako dalje, jer se stalno borila s mirenjem nepomirljivog – a to je rezultatska ambicija i promocija mladih igrača. Vrlo često sam slušao u proteklih 40-tak godina tu priču kako je to najbolje, ali je u praksi jako teško to moglo funkcionirati. Jedan od ključnih razloga tada bilo je pomanjkanje novca. Sve što se pokazivalo talentiranim odlazilo je iz Pule jer ih klub, ni po propisima, a ni uvjetima nije mogao zadržati. Kako se htjelo stalno "u viši rang", dovodilo se igrače koji su trebali biti pojačanja onima koji su bili tu, ali se vrlo često pokazivalo da to nije bilo dovoljno kvalitetno. Realno, tko je mogao uvijek je išao u druge klubove jer su imali sve bolje, od uvjeta za rad, plaća, statusa i ranga. Krajem 1980-tih godina, kada je predsjednik kluba bio Dario Ružić, prepun strasti za klub i poduzetan kao rijetko tko za pulski nogomet, dogodila se jedna drugačija priča. Tada je u klubu bila odlična juniorska generacija, koja je igrala i finale Kvarnerske. Stoga je klub odlučio da će se zahvaliti starijim igračima i potpuno okrenuti mladima. Bio je to i logičan potez jer novca nije bilo, a mladi su igrali za malu hranarinu, i puno više su imali elana kako i dolikuje mladosti. Zbog tog pristupa Istra nije mogla biti ni druga, treća, a kamoli prva (Pazinka) u Trećoj ligi zapad (Rijeka-Pula). Tu je sezonu pred političko promicanje u Prvu HNL, zauzela četvrto mjesto. U Marčani je u posljednjem kolu jedva odigrala neriješeno. No, zbog toga što je igrala mlada i perspektivna momčad, i trpio je rezultat, stvarali su iskustva. Gro tih domaćih igrača s ponekim ciljanim pojačanjem (tipa Piplica, Lasić, Knežević, povratnik Pamić) odradilo je već 1992. godine na dojmljiv način debitantsku prvoligašku sezonu. Ta momčad, koju je vodio Sergio Scoria, nije na travnjaku djelovala kao da je bila trećeligaš regionalnog okvira. Štoviše, u nekim je utakmicama djelovala bolje i od velikih naših klubova koji su igrali jugoslavensku ligu. To je bilo tada, a kasnije su se selekcije igrača mijenjale, slijedili su iste situacije da se želi više od mogućnosti, a u nedostatku novca i jasne vizije, klub je samo slabio. Naposljetku je ispao iz lige 1997. godine, zanimljivo, opet pobjedom od 3:2 u posljednjem kolu na Poljudu.

Limit provedbe

I tada se iznova aktualizira priča da gro moraju biti domaći igrači i da se ne treba dovoditi, kao po običaju, mnoštvo igrača sa strane, pogotovo slabije kvalitete. No, po nekom nepisanom pravilu, iznova bi se to dogodilo u svim kasnijim prvoligaškim fazama nogometne Pule. Za to postoje objektivne okolnosti, ali i subjektivne. Činjenica je da se rijetko uspijevalo poklopiti gro kadra iz domaćeg okruženja koje ima kvalitetu za prvoligašku razinu sa snagom kluba da ih dovede. Bilo je takvih faza, ali bi se potom uvijek razvodnile ili zbog nedostatka novca, ili zbog odlaska boljih pojedinaca u jače klubove, ili zbog nestrpljenja okruženja da se razvije nova mlađa generacija. Kako se pulski prvoligaški projekti uglavnom svode na borbu za ostanak, uvijek je prevladavalo improviziranje selekcije da bi se pokušavalo spasiti (i osim 2007.) se uspijevalo. No, niti jednom se nije dogodilo da se ciljano, makar natjecateljski ispaštali, formira grupa igrača ovog podneblja, koji ima perspektivu, da sazrijeva kroz igru te kroz godinu dvije, uz odgovarajuća pojačanja, iskorači u prvoligaškoj stvarnosti. Realno gledano, obzirom na smjer u kojem je nogomet krenuo proteklih desetak godina (komercijalizacija), takvi su projekti praktično neizvedivi. U prvoj ligi više nitko nema ideju "stvaranja momčadi", nego se svi, pogotovo otkako je Lige 10, prioritetno okreću formiranju kadra u trenutnom vremenu, za trenutni odnosno kratkoročni rezultat. To nije više pitanje samo klubova i lige iz Hrvatske, to je danas modus vivendi svih nogometnih liga i klubova u Europi i svijetu.

Otkako je nogomet postao stvar biznisa, ulaganja investitora, kupoprodaje igrače, u profesionalnim ligama sve je podređeno tezi što manje, plati što više prodaj, a u međuvremenu teži što boljem rezultatu. Onaj koji je bogatiji, moćniji i općenito vještiji u tom biznisu, taj ostvaruje ambicije, sportske i poslovne, ostali se više-manje njišu na klackalici ambicija da prežive, ostvare neki dobar rezultat i pokušaju sebe financirati prodajom igrača. Zato je, u najvećem omjeru, nastao raskol između pogleda nogometnog aktera i navijačkog gledišta. Navijači žele dobre rezultate, igre, uspjehe i fokusirani su na ta ostvarenja. Klubovi, pogotovo oni koji ne spadaju u velike unutar neke lige (ali i veliki tako sve više rezoniraju), vuku poteze i iz financijskih odnosno komercijalnih razloga.

Frustracije navijača u Puli su zato vrlo razumljive. Iz točke njihovog pogleda serviraju im se samo borbe za ostanak, sporadične stabilnije sezone, istovrsno u vremenu kada nije bilo kinte, kao sada kada financijski prvoligaš iz Pule predstavlja stabilnost. Iz Baskije stalno stižu stavovi da se klub gradi, da je želja da dođe do faze kada će se većim dijelom samofinancirati, da žele što više igrača iz domaćeg okruženja te da vremenom kad sazrije situacija, može doći do rezultatskog iskoraka. Iz njihovog kuta, onih koji financiraju klub, ključan je propust što su vukli krive poteze u selekciji i nisu uspjeli za bitan novac kojeg su uložili, stvoriti tim sposoban da bude stabilan na tablici. Bez stresa borbe za ostanak. I sada jesu uplašeni da bi mogli ispasti, što bi svakako onda potpuno zasjenilo činjenicu da je prvi puta pulski prvoligaš financijski stabilan, da ima produktivnu omladinsku školu, i da je recimo u Splitu, možda prvi puta u povijesti, imao dva domaća 17-godišnjaka koji su igrali (Lisica i Perković). Rezultat kvari sve i realno jača rizik da i ova priča vremenom postane razvodnjena, iako je vlasnik stabilan. Krivi su Baski jer nisu znali stvoriti taj natjecateljski minimalan mir. Sada se moraju vaditi kako god znadu, a da li znaju, pokazati će ovo proljeće. Dugoročno jako važno za pulski nogomet, u svakom pogledu.