Dvorana u Pattinaggiju drugi je dnevni boravak obitelji Klačar. Tata Elvis u njoj trenira nekoliko uzrasta Istarskog borca, dok je mama Sandra članica klupskog Upravnog odbora, predsjednica Nadzornog odbora Judo saveza Istarske županije i osoba čiji ćete glas najčešće ćuti iz zvučnika kad uđete u dvoranu dok se u njoj odvija neko natjecanje. Boju tog glasa diktirat će zbivanja na tatamiju, pogotovo kad na njega iziđu sinovi, Robert i četiri godine mlađi Dani. Ta mala obiteljska manufaktura imala je nedavno puno razloga za zadovoljstvo, jer je na Europskom prvenstvu za mlađe seniore, kojem je domaćin bio Poreč, 21-godišnji Robert osvojio srebrnu medalju u kategoriji do 66 kg, naplativši tako na najbolji način sve ono što je dao judu, s kojim je prvi doticaj doživio prije nego što je prohodao.

- Došao sam prvi put u dvoranu još kad sam puzao. Tata me trebao čuvati, a kako je istovremeno imao trening, poveo bi me sa sobom u dvoranu i stavio u kut u kojem bih se ja igrao i usput gledao što ti likovi oko mene rade. Naravno, ja se toga ne sjećam, ali su mi kasnije pričali kako mi je zanimljivo bilo slušati svakakve zvukove koji su se mogli čuti dok su ljudi padali i da mi se cijela ta atmosfera svidjela, rekao je Robert Klačar. - Prvo što ja pamtim je judo škola i igrice koje smo igrali na treningu, a sjećam se i svog prvog turnira u Labinu. Nisu to bile klasične borbe, već smo se gurali u parteru i tu sam osvojio svoju prvu medalju. Mislim da sam bio peti, ali svi koji su nastupili su dobili medalje, pa tako i ja. Pamtim i prvog trenera, bio je to Manuel Tikulin, potom me je pod svoje uzeo tata i kod njega sam se puno više zadržao, zatim me je dvije-tri godine trenirao Miloš Vukotić, a onda me je krajem osnovne škole preuzeo Dean Ilić.

Dolazak kod Ilića, izbornika svih hrvatskih muških reprezentacija, značio je za Klačara prelazak na jedan viši nivo poimanja juda.

- Bio sam prvi ili drugi razred srednje škole kad me pozvao kod sebe u kancelariju i pitao hoćemo li probati za ozbiljno ili ćemo se i dalje zafrkavati. Ja sam rekao da sam spreman za ozbiljni judo i tako su krenuli stalni odlasci na kampove i turnire. Bio sam u tom trenutku kadetski prvak Hrvatske i u klubu su vidjeli da cijela ta priča ima nekog smisla te sam počeo nastupati na Europskim kupovima. Za razliku od Hrvatske gdje sam nastavio postizati dobre rezultate, vani me baš i nije išlo te nikako nisam uspijevao stići do medalje. Najbolji plasman bilo mi je sedmo mjesto lani na Europskom juniorskom prvenstvu u Finskoj, a onda me je ove godine krenulo. Najprije sam u listopadu stigao do srebra na Europskom seniorskom kupu u Dubrovniku, a onda je stigla i srebrna medalja na prvenstvu Europe, istaknuo je Robert, osvrnuvši se na i sljedeći dan, kad se probudio kao europski doprvak.

- Bilo je sve nekako nestvarno i još nisam vjerovao da se to dogodilo. Pozivi i poruke stizali su sa svih strana te mi je mobitel "gorio". Svi su zvali i čestitali mi, susjedi u zgradi u kojoj živimo također, čak bi me u gradu zaustavili ljudi koje ne poznajem i bio je to poseban osjećaj, nešto što je trebalo doživjeti. Tek tada sam uvidio da su sav onaj rad, trud i požrtvovnost koje sam uložio imali smisla i nisu bili uzalud.

Uz sve nabrojano, trebalo je prebroditi i krize, dane u kojima se mladi sportaš zapita ne bi li najradije sve ostavio i krenuo nekim drugim putem.

- Našao sam se dva-tri puta u takvoj situaciji nakon turnira na kojem ne bih ostvario željeni rezultat. Spremao bih se dugo za njega, odlazio na kampove da se još bolje pripremim, pazio pritom što jedem i pred natjecanje skidao kilograme, a onda bih nakon dugog putovanja došao na turnir i ne bih ga dobro odradio. Sve što sam uložio bilo je uzalud i u tim bih trenucima izgubio vjeru u sebe te si govorio kako je to jednostavno preteško za mene i što mi to treba u životu kad ne dobivam ništa zauzvrat. Nije mi išlo i sve to skupa je gubilo smisao te bih se vratio kući i rekao mami i tati kako prestajem s treninzima, prisjetio se Robert. - Tata bi odmah odgovorio kako to ne dolazi u obzir i da ne želi o tome niti pričati, a mama kao mama, pokušala bi me na mirniji način nagovoriti da probam još malo. Uključio bi se u cijelu priču i Dean, koji me također nastojao odgovoriti od te zamisli govoreći kako je dug put ispred mene i da ne bi bilo u redu odustati na prvoj prepreci. Svi su oni tvrdili da će takvih situacija biti u životu i treba ih progurati, jer će se moj rad i trud kad-tad isplatiti, a ja sam se stalno pitao kad će doći taj dan. Problem je bio što sam ja htio da mi se uloženo odmah vrati, a to se nije događalo, no uspjeli su me nagovoriti da ostanem i hvala im na tome.

Ne dovode samo krize rezultata do toga da mladi i perspektivni sportaši odluče okrenuti novu stranicu u životu, puno je tu još izazova s kojima se teško boriti.

- Od ekipe s kojom sam krenuo u judo, ostalo nas je samo troje, Lara Kliba, Damian Sokolović i ja. Ostali su negdje po putu odustali jer je ovo težak sport, pogotovo u tom razdoblju puberteta kad se pojave različiti interesi i puno bi toga željeli probati. Neke druge stvari postanu bitne, poput izlazaka, prijatelja i cura te je teško posložiti prioritete. Mnogi onda dođu u fazu poput onih koja sam imao i ja, ali za razliku od mene koji sam se uspio zadržati u judu, neki drugi nisu. Jednostavno, htjeli su malo više uživati u životu i nisu uspijevali pratiti taj tempo, naglasio je Robert. - Vjerujem da se ti problemi lakše izguraju u ekipnom sportu, gdje te ako imaš loš dan, ekipa može izvući. U judu toga nema i ako nešto krene loše, ti si jedini krivac, ali isto si tako zaslužan za sve što si napravio. Sve je na tebi i to je prava životna škola.

Klačar vanredno studira na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, gdje mu profesori izlaze u susret svjesni koliko je teško uskladiti sve obveze, a puno mu znači i činjenica da u dosadašnjoj karijeri nije doživio neku težu ozljedu.

- Nekoliko sam puta izvrnuo zglob, ali to je u judu normalna stvar te se niti ne broji. Imao sam problema s leđima koja su me znala boljeti nakon većih napora, pa se malo više pazim i radim neke vježbe. Usto, jednom sam slomio zglob na ruci i izbivao mjesec dana s tatamija, ali nikad dosad nisam morao napraviti neku veću pauzu, poput klupskih kolega Dominika Družete i Lare Kliba. Nadam se da će tako i ostati, jer ja nastavljam dalje u ovom režimu, pa ostaje da vidimo gdje će me to dovesti. Štoviše, sad kad sam vidio što mi naporan rad može donijeti, još ću ga malo i pojačati, jer želim se održati ovdje gdje se trenutačno nalazim. Duboko u sebi, vjerovao sam da sam sposoban za ovako nešto, a sad me ova medalja ispunila i dala mi odgovornost, ali i dodatnu motivaciju da pokažem kako do nje nisam došao slučajno, zaključio je Robert Klačar.

I iduće godine Klačar će moći nastupati u uzrastu mlađih seniora.

- Sigurno da ću željeti napraviti korak više i uzeti zlato na europskoj smotri, ali bio bih zadovoljan i bilo kojom stepenicom na pobjedničkom postolju. Vidjet ćemo što Dean ima u planu, ali vjerujem da ću iduće godine početi više ići na seniorske Europske kupove, a možda nastupim i na nekom Grand Slamu u susjedstvu. Što se tiče glavnog cilja, svakom sportašu je san snova otići na Olimpijske igre, pa tako i meni te se nadam nastupu u Parizu 2024. godine. Malo je mjesta na završnom turniru i na njega se mogu plasirati samo oni najbolji, a sad je na meni da se za to pokušam izboriti, nije dvojio Robert.

Na visinu od 168 cm Klačar je raspodijelio 71 kg, što znači da pred natjecanje mora skinuti pet kilograma.

- Kad sam bio mlađi bilo mi je teže regulirati težinu jer nisam znao pravila prehrane niti sam imao nekog nutricionista koji bi mi dao savjet i onda bih se stvarno namučio, dok sada sve to ide puno lakše. Dva tjedna prije nastupa počnem malo više paziti što jedem i rijetki su turniri na kojima bih osjetio da mi zbog skidanja kilograma nedostaje snage. Tu glavnu ulogu preuzima mama, koja nakon vaganja već ima spremnu paštu, a ujutro pred početak natjecanja slijedi sendvič. Njeni sendviči su na glasu kao najbolji, sjećam se kad smo jednom išli na neki turnir da mi je Damir Islambašić prevrnuo cijelu torbu, samo kako bi pronašao mamin sendvič, s osmijehom je komentirao Robert.

Robert je cijeli život u judu i nikad nije trenirao neki drugi sport, za razliku od mlađeg brata Danija koji je svojevremeno paralelno gurao i nogomet.

- Idu njemu odlično svi sportovi, i oni s loptom i oni bez nje te koji god da je odabrao, bio bi dobar. Fino mu je išao i nogomet, ali kad sam ja počeo ostvarivati neke rezultate u judu, želio je krenuti stopama starijeg brata i u potpunosti mu se posvetio. Bio je sada tjedan dana u Poreču i pomagao u organizaciji prvenstva te nije mogao trenirati pa je stalno govorio kako jedva čeka da se vrati u dvoranu, a nakon srebra kojeg sam osvojio, dobio je dodatni vjetar u leđa. Sad je još motiviraniji te je još više prionuo treninzima, otkrio nam je Robert.

- Osvojena medalja još uvijek mi stoji u sobi na stolu te kad prođe pokraj nje, Dani je obavezno malo pomiluje. Imamo iste uvjete, dijelimo isti sobu, spavamo jedan pored drugoga te je i on "namirisao" da bi mogao u budućnosti nešto slično osvojiti.

Povezane vijesti

• Puljanin dogurao do repesaža na Europskom juniorskom prvenstvu: ROBERT KLAČAR SEDMI U FINSKOJ
• Istarskom borcu dva zlata i srebro na seniorskom prvenstvu Hrvatske: ROBERT KLAČAR I DOMINIK DRUŽETA OBRANILI NASLOVE
• Članovi Istarskog borca prikazali odličnu formu na Europskom kupu DRUŽETA I KLAČAR MEDALJAMA PROSLAVILI POVRATAK NA TATAMI