Godine 1920. Franjo Bučar je primljen u članstvo MOO-a, a te su godine hrvatski sportaši pod jugoslavenskom zastavom prvi put nastupili na VII. olimpijskim igrama u Antwerpenu (Anversu).

U Drugom svjetskom ratu sjednice MOO-a nisu održavane, ali nije zamrznute sve svoje aktivnosti. Predsjednik Siegfrid Edström uređivao je i članovima MOO-a slao tzv. cirkularna pisma s novostima. Tako se u "Lettre circulaire" od 15. kolovoza 1944. navodi i Nezavisna Država Hrvatska kao posebna članica MOO-a i Bučar kao njezin predstavnik.

Sluteći propast NDH, Bučar nije želio da ga kraj rata zatekne kao predstavnika MOO-a u NDH, pa je početkom 1945., dostavljajući svoj pristanak za imenovanje Averyja Brundagea drugim potpredsjednikom MOO-a, ponudio ostavku na članstvo u MOO-u zbog starosti i bolesti.

Nakon rata, predsjednik MOO-a Sigfried Edström predložio je Bučaru da obnovi Olimpijski odbor u socijalističkoj Jugoslaviji. Bučar je radi toga poslao pismo Fiskulturnom odboru Hrvatske, ali je  25, prosinca 1946. umro ne dočekavši odgovor.

Slijedeći politiku SSSR-a, jugoslavensko vodstvo nije željelo pristupiti međunarodnom olimpijskom pokretu, ali se njegovo stajalište nakon Rezolucije Informbiroa godine 1948. naglo mijenja pa se obnavlja rad JOO-a, a sportaši nastupaju na XIV. olimpijskim igrama u Londonu.