Odijelo (ne)čini čovjeka

Mate Parlov u svom kafiću

U mojoj generaciji bili smo definirani jednom od bezbrojnih reformi koju smo živjeli kao presedan ondašnjih vremena. Šuvarova reforma. Bila je to srednja škola s prva dva opća razreda, a onda bi se opredjeljivali za stručno formiranje u trećem i četvrtom razredu. Meni se Šuvarova, vrlo kritizirana vizija, pokazala dobrim odabirima. Ušao sam u razred s, čini mi se, 22 mjesta za kolokvijalno nazvano novinarstvo. Nominalno su ga zvali novinski izvjestitelj, što mi se ne čini logičnim iz današnjeg kuta, jer novinarski posao podrazumijeva puno više formi od izvještavanja. No, mi smo doista učili gradivo stručnih novinarskih kolegija s Fakulteta političkih znanosti. Uz gostujuća predavanje ondašnjih iskusnih novinara, nastavom pod učiteljskim kormilom diplomirane novinarke Branke Branković – sada Žužić, praktičnim obilascima državnih medija, iz kuta 35 profesionalnih godina mogu zaključiti da smo tada doista naučili osnove novinarskog zanata.

Umjetnička lica

U ondašnjoj školi, kod samačkog doma Uljanika, u prizemlju je bio razred kolokvijalno nazvanog dizajnera. Moj onda najbolji prijatelj i kasnije kum Nenad Medančić bio je poveznica da smo se često sretali dolje, dijelom jer je u tom dijelu zgrade bila kantina. Ti, kako sam ih zvao, umjetnici bili su doista lica ljudi koji su imali neki svoj stil. Meni koji sam se bavio nogometom i sportom, ajmo reći, pogotovo su djelovali drugačije talentirani od nas. Pamtim profesora Obrovca, njegovu kćer Tamaru koja je danas jedna od simbolika tih posebnih umjetničkih talenata, pamtim duhovitog Papića, kreatoricu Iljosku, rukometaša Pitona, dobrodušnog budućeg arhitekta Nefata i druge. I posebno se sjećam Erosa Čakića i njegove nekako elegantne boemske osobnosti. Taj razred je bio baš onako homogen, držali su se skupa i imali su svoj đir. Umjetničke duše. Pretpostavljam da smo im posebno mi, nas 11 koji nerazumno trče za jednom okruglom krpenjačom, djelovali dosadni i bezlični.

Kroz desetljeća profesionalnih okvira svatko se izgradio u pravcu kojem je više ili manje mogao i želio. I čini mi se iz evolucija tih karijera da je ta naša generacija uistinu napravila velike iskorake, o čemu smo uvijek pričali na obilježavanjima mature, komentirajući što tko radi i njihove uspjehe. Činjenica da se okupimo sa svih strana već 40 godina, i to u stotinama, jasno ukazuje o kakvoći tih danas uglednih stručnjaka u raznim životnim poljima. Eros Čakić je poznati kipar. Umjetnik. Za ovu priču je bitno da je i član Povjerenstva za postavljanje spomenika Mati Parlovu u Puli.

Glas Istre je jučer opširno iznio okvire akcije koja će kao vrhunac imati otkrivanje kipa najvećem (najuspješnijem) sportašu kojeg je donijela povijest prostora bivše Jugoslavije i šire Balkana. I koji je službeno proglašen najvećim sportašem Hrvatske. Niska njegovih sportskih dosega je takva da bi je trebalo sintetizirati u rečenicu "Mate je osvojio sve što jedan sportaš može osvojiti". Kako je u njegovom sportu danas praktično i formalno nemoguće ponoviti te uspjehe (nisu više ista natjecanja i uvjeti), logično je zaključiti da će ga teško netko nadmašiti i kroz neke druge sportove. U našim domaćim okvirima je zicer da takvog sportaša Pula više neće imati.

13 godina odmaka

Mate Parlov je preminuo prije (skoro) 13 godina. U eteru zemalja bivše države legenda o tom velikanu se nešto manje puta čuje, ali se u kolektivnoj memoriji i dalje tretira istovrsnom snagom. Štoviše, kako prolaze dekade i svijet se drastično mijenja, moć Matine legende poprima neku dodatnu dozu nedodirljivosti. Mlade generacije ne mogu tu veličanstvenu priču doživljavati kao oni koji su živjeli njegovu sportsku bajku. No mladima vi danas ne možete baš tako jednostavno prodavati lovačke priče. To su generacije koje u trenu saznaju sve što im tumačite iz prošlosti i nemjerljivo brže stječu neka (sa)znanja koje su naše (sredovječne) generacije trebale danima provjeravati. O Mati Parlovu respekt mladih je ogroman upravo zbog prepoznavanja poštovanja kojeg njihovi stariji imaju prema njemu. S odmakom vremena, ali i s distancom koju pruža nedoživljeno, mlađe generacije objektivno osjete tko je bio baš ono poseban. Mate je njima, po svim predajama starijih, boksački šampion, sportaš stoljeća zbog kojeg su se građani jedne kompleksne države, masovno dizali u zoru zbog tv prijenosa i navijanja, masovno okupljali da ga oduševljeno dočekuju gdje god se pojavio, i zbog kojeg su masovno kroz desetljeća njegova sportskog i kasnijeg "običnog" života hodočastili u Pulu, preko Korza do njegova kafića. Sve je to bilo zato što je Mate Parlov uljepšao njihove životne svakodnevice, bremenite mnoštvom problema i tereta, boksajući kao najbolji od Pule do kraja svijeta te pružajući osjećaj sreće i samopoštovanja, jer je taj netko "naš"!

Boris Miletić rodio se 1975. godine i imao ih je pet kada je Parlov zaključio fantastičnu karijeru. Miletić je postao gradonačelnik Pule 2006. godine gotovo u istoj dobi (31-32) s kojom je Mate otišao u sportsku legendu. Nije dakle bio suvremenik njegovim borbama, ali jest dobro znao što je svima u ovom kraju šampion Parlov. Kada je dvije godine kasnije preminuo Parlov, Miletić jest to pokazao u nekoliko stvari koje su generator memorije našeg velikana. Između ostalog je preimenovan Dom sportova "Mate Parlov", a i pokazao je pozitivan stav i prema nekim drugim pitanjima realne simbolike Matina sportskog djela. I privrženosti Puli, Fažani i ovdašnjem okruženju.

Ne kvarimo taj trenutak

Spomenik velikanima je u svijetu čin kulture poštovanja njima, ali i onima koji su živjeli te vrijednosti. Puli je 13 godina trebalo da se upristoji po tom pitanju. Fažana je to brže i jednostavnije učinila, što je također i prirodno jer je spomenik u blizini njegova doma i područja na kojem je puno vremena boravio, trčao i trenirao. Nije toliko presudno je li Pula druga, treća, ali je svakako važno način na koji će učiniti taj simbolički gledano završi čin dužnog povijesnog poštovanja jednom sugrađaninu koji je postigao planetarne uspjehe, a koji su simbolički masovno slavljeni u dužnoj grandioznosti prvog najvećeg spomenika drevne Pule, Areni. Dočeci. Kad je u pitanju slava svakodnevice, i poštovanje osobi koja više nije šampion, nego "običan stanovnik koji radi tu pored nas i sa nama", onda su Korzo i kafić bili put i mjesto štovanja.

Raduje me zbog memorije Mate Parlova, i zbog njegove familije kojoj istinski i najviše nedostaje, da je Grad napokon priveo kraju tu nelogičnu i nama običnim promatračima zbivanja ne baš razumljive kalvarije ideje o spomeniku takvom velikanu. Svijet je nekad bio drugačiji, i naš Korzo je bio "onih" godina posve drugačiji. No, svijet ide dalje, druga su vremena i ohoho drugačije generacijske navike. Mate Parlov nadilazi, barem po mojem laičkom sudu, znanost o estetici i umjetničkoj ultimativnosti njegova kipa da bi mogao natrag među ljude. U simboličkom smislu. Možda griješim(o), ali svima nama kojima je Parlov bio to što je bio, posebno poseban, bio je zato što je bio sportaš par exellance. I svi ga najaviše pamte po sportskom meču, kanotjeri i rukavicama, tenisicama i trenirkama, u meč pozi, slavlju ili gardu. Oni, mi, koji smo imali privilegiju biti mu bliže kao poznanici, prijatelji, suradnici, znali smo ga i izvan tog sportskog uniformiranja. No, kip je simbolika u čast Mati sportašu. Najvećem.

Vraćam se na otvorene i iskrene Čakićeve teze. Koje su njegov stav i daju za razmišljati. Uzeti u obzir. Jer su stručne. Priča u GI odaje da će Mate biti prezentiran nama i svijetu (a to je posebno važno jer turistima treba dati do znanja tko je tu živio) u odijelu. I puno je reakcija na to. Ljudima teško ide shvatiti kako se o ukusima i kreacijama ne raspravlja. Jednostavno vam se nešto sviđa ili ne, svatko to gleda na svoj način. Nisam a priori protiv Mate u odijelu jer, kažem, umjetnici jesu umjetnici jer nešto vide i poručuju što mi drugi ne vidimo. Sve dok to na nekom djelu ne vidimo. Možda će Mate u takvom izdanju izgledati svima super, možda neće. Vidjet ćemo. Nadamo se. Jer trenutak takvog poštovanja, što je za Pulu često kao neka teška znanost porođaja ideje, ipak zaslužuje da se ne bavimo estetikom i nadjačavanjima što paše ili ne onima koji to određuju. Treba uživati u tom trenutku. No, ne bih volio da taj izričit stav da ne smije biti u sportskoj pozi prerasta u simboliku pojašnjenja zašto sve u ovom Gradu i okruženju vezano za sport uvijek bude u kategoriji drugog građanskog reda. Jer ako takva veličina sporta nije dovoljna da grad bude prepoznat po sportskoj vokaciji, onda je više nego jasno zašto društvo sportu pridaje tretman nužnog, a ne potrebnog.