Nogomet je igra, tehničko nadmetanje, strast natjecanja, sve garnirano navijačkom kulisom i podjelama emocijama. Otkako je pandemije i epidemioloških mjera, pa publike nema na stadionima, doživljaj nogometa se bitno promijenio. Stoga kada gledate tv prijenose utakmica, primorani ste slušati kakofoniju svih mogućih glasovnih upada trenera, igrača, sudaca, službenih gledatelja blizu mikrofona tv kamera. To je kakofonija koja se u normalna nogometna (i globalna) vremena ne čuje i nije nimalo ugodno otkrivati je kao gledatelj s druge strane ekrana, ili na službeno dopuštenom mjestu tribina.

Nogometni doživljaj je definitivno sasvim drugačiji kada prevladava skupna jeka s tribina te znakoviti tonaliteti sreće, divljenja, tuge ili bijesa. Kada prevladaju okolni sastojci nogometa onda obično nogomet padne u drugi plan. Kao što u svakodnevici života, politici, društvenim odnosima, poslu ili nečem četvrtom, više pažnje dobivaju trivijalnosti nego realne teme i vrijednosti.

Kako smo u vrijeme digitalne "revolucije", ili ti opće galame u eteru, dobili "mrežnu" zbilju, u kojoj svi sve znaju, svi sve tumače, svi misle da imaju pravo, a svaki drugi nema pojma, ne treba čuditi da se mnoge suštine jednostavne zagube u nepreglednim internetskim prostranstvima i trivijalnostima.

Pročitao sam sa zadovoljstvom da je na Bundeku u Zagrebu okupljeno mnoštvo hrvatskih glazbenika, koji su svi zajedno izveli jednu od kultnih pjesama Atomskog skloništa. Kada je premijerno izveden taj bezvremenski hit moja je generacija živjela vrijeme koje nam prilično uvjerljivo danas dočarava tv serija Crno bijeli svijet. Pjesma Atomaca, za koju nisam znao da ju je napisao i glazbu složio baš Bruno Langer, bila je već tih početnih godina svojevrsna himna naših generacijskih veselica, provoda, sportskih atmosfera.

S njom je živjela i Park Avenija 69, u kojoj smo privoljeli nezaboravnog Serđa Blažića Đosera da bude naš sponzor, pokrovitelj i pomagač. Bilo je jednostavno, možda i malo patetičnog iz današnjeg kuta (dobi) gledanja kako smo se fotografirali kao ekipa s transparentom koji je asocirao na naslov tog hita. No, PA 69 je doista bila malonogometna družina koja je u najvećem iskoraku popularnosti malog nogometa predstavljala simboliku duše haklanja i druženja malonogometne družine i prijatelja.

Svaki uspjeh Pule, pa bio to i ovaj mali znak vrijednosti, odabir nacionalne tv kuće i medija za uvodni spot proglašenja Studia – medijske nagrade najboljim akterima raznih kategorija – baš me veseli. Ne samo zato što kao Puležan volim svoj grad i sve ono što ga čini, već i sve više zbog toga što mu mnogi kontinuirano nešto prebacuju i nekritički umanjuju vrijednosti. Posebno je iritantno kada to rade i ljudi koji žive u ovom okruženju. Neovisno o uzrocima tih negativnih stavova i doživljaja, teško je razumjeti primjetnu upornost i kontinuitet javnog omalovažavanja svih dosega ovog grada. Ili drugim riječima, ovih ljudi odnosno zajednice. Ima li bilo koji partikularni interes, uski biznis, osobni animozitet pa naposljetku i uskogrudnost pogleda te manjak kompetencije opravdanje da se negira i ono što je očito dobro?

Mislim, svatko ima nešto što mu nije po volji, svi misle da nešto ima više ili manje važnosti, ali bome nije baš prirodno kada netko vidi samo negativno.

Povezane vijesti

• Rasvjetljavanje vidika
• Nova (nogometna) priča
• Nova verzija novog