Krajem 1980-tih godina tada prvi istarski klub, Istra, bila je članom republičke lige zapadna skupina. To je natjecanje obuhvaćalo riječko-istarsku regiju i bilo je četvrtim razredom u bivšoj Jugoslaviji.

Bio sam igrač Istre, Uljanika i na kraju Banjola, klubova koji su igrali (i) te lige te iz iskustva mogu potvrditi da su ovdašnji klubovi uvijek bili statusno dominirani od strane riječkog središta. Istu smo priču živjeli i u omladinskim uzrastima, jer da bi se ovdašnji klub plasirao na republičku završnicu morao je proći filter Rijeke. Generacije Istre koje su se ogledale u tim dvobojima mogu potvrditi da su najčešće bile u neravnopravnom položaju u tim utakmicama.

I to bez obzira da li je Istra imala konkurentnu ili slabiju momčad. Riječani su češće bili jači jer su po definiciji veći klub, veće baze i mogli su računati na benefite statusa jugoslavenskog prvoligaša. Kada bi Istra imala i dobru momčad onda je opet bilo teško da prođe taj filter do hrvatske završnice.

Jedna od logičnih posljedica različitosti statusa bila je ta da su svi talentiraniji nogometaši odlazili prema Rijeci. Tako se dogodilo i te 1989. godine, kada su na Kantridi odlučili dovesti dva najbolja pojedinca Istre, Elvisa Scoriu i Ivana Kurtovića. U tada vrlo lošim propisima za (polu)amaterske klubove pitanje odštete bilo je gotovo zanemarivo.

I gotovo da se nitko nije uzbuđivao kada su igrači iz Pule besplatno odlazili Riječanima. Bilo je tako i 1983. godine, kada je Rijeka snagom "prvoligaškog poziva" prvo privukla u tijeku prvenstva Istrinog trenera Josipa Skoblara. Što i nije ispalo loše jer je Istra počela bodovno spašavati status republičkog ligaša tek dolaskom Sergia Scorie. Skoblar je u Rijeci napravio odlične stvari, a među inima je odveo iz Istre Davora Radmanovića. Taj Labinjan bio je član pulskog kluba od 1981. godine i u dvije sezone je napredovao i tako privukao pažnju trenera Skoblara. Radmanović, donedavni team menadžer Istre 1961, u Rijeci je odigrao odlično i ostvario je i dobre transfere u Španjolskoj. Ono što je bit, Istra za Radmanovića nije dobila ni dinara. Slično se spremalo i za odvođenje Scorie i Kurtovića, dva izdanka Istrine škole, za koju će vječni kritizeri svega što je pulsko površno ponavljati da nikad nije iznjedrila prvoligaške igrače.

Rijeka je tada smatrala da je to velika stvar da oni zovu dva pulska mlada igrača, ali nije imala ni u primislima da bi nešto trebala platiti Istri. I tada se u Puli iskoristila površnost ondašnjeg direktora Rijeke Malinovića, koji je transfere doveo u vremenski cajtnot, pa je bio primoran dobiti suglasnost pulskog kluba. Ona se naposljetku i dobila, jer je bilo teško lišiti Scoriu i Kurtovića velike prilike, ali se Rijeku, barem simbolično, primoralo da plati simboličkih tisuću maraka i par lopti. I to je jedva izboreno.

Logično je da Istra nije mogla napredovati s takvim statusima, manjkom sredstava, bez podrške izvan Pule, bez konkretnog doprinosa "društvene i privredne zajednice".

Tvrd je istarski kamen. Tvrda je i glava gospodarskih subjekata u ovoj županiji, jer još od "pamtivijeka" znamo da nisu zagrijani za sport. U jednoj diskusiji prošlih godina jedan je vanjski trener gorljivo branio tezu kako Istrijane ne zanima sport i da su hedonisti koji će radije na more, u turistički biznis i slično. Nije me on iznenadio, nego domaći likovi koji su mu davali za pravo. Nikad nisam vjerovao u te priče, među inima zato što sam i svjedočio rastu brojnih talenata kako u nogometu tako i u košarci, rukometu, odbojci, atletici i drugim sportovima. Oni koji su bili uporniji, sretniji da budu viđeni u pravom trenutku, otišli su s poluotoka i onda napravili važne karijere.

Puno je onih koji nisu izdržali siromaštvo statusa sporta u Istri, koja je bogata županija, ali gdje je, i to je prava istina, točno da ima onih koji nisu zainteresirani za sport. Problem ovdašnjeg sporta je taj što tvrtke i novokomponirana kasta biznismena nema zanimanja, nema strasti, a niti društveno logične lojalnosti prema sportskom pitanju. Izuzeci mogu niknuti kada je netko roditeljski zainteresiran, ali to je pogotovo za ekipne sportove marginalno. Tvrdi je to stav, koju domaća politika nikad nije znala, ili možda u novija vremena nije ni htjela svojim utjecajem mijenjati. Sve ono što se radilo u drugim krajevima, kako bivše Juge tako i sada Hrvatske, da moćne firme doprinose jačanju klubova, to se u Istri nije događalo. Ili tek u rijetkim situacijama. Zato je ovdašnji sport temeljno gledano bio ograničen u dometima.

Povezane vijesti

• Rasvjetljavanje vidika
• Nova (nogometna) priča
• Nova verzija novog