(Snimio Dejan Štifanić)
Nakon četiri pokušaja, MNK Jaši konačno su došli na tron, konačno su osvojili veteransku "Ulicu". "Dosta! Gotovo! Ne treba više da igramo! To je to, nema dalje i nema više." Sve se to moglo čuti nakon što su Jaši ušli u svoju svlačionicu opijeni pobjedom, noseći veliki pehar namijenjen pobjednicima. Orila se pjesma, plesalo se i skakalo, fotografiralo s peharom i osjetilo se istinsko zadovoljstvo postignutim.
- Nakon tri finala, nakon tri izgubljena finala, a računajući i glavni turnir gdje smo jednom bili finalisti, čak četiri finala, Jaši su konačno - prvi. Jaši su konačno pokazali da su u kontinuitetu najbolji. Do sada nikad nismo bili na samom vrhu, ali smo bili tik do, što je dovoljan dokaz naše kvalitete, a sada kada smo na prvom mjestu, više nema sumnje da smo definitivno najbolji. Znate kako je, svi će reći da si dobar, da si stalno u finalu, no pamte se samo pobjednici. Svijet voli samo pobjednike, a to smo sada mi, ponosno će istaknuti Robert Botić.
Jedina misija ovogodišnjeg turnira bila je prvo mjesto.
- Mislim da je došlo vrijeme da i mi osjetimo što to znači. Nismo gledali tko se sve prijavio na turnir, nismo gledali s kim igramo već smo bili isključivo koncentrirani na sebe. Znali smo da možemo, unatoč tome što smo u finalu bili bez jednog od jačih uzdanica, jer je Alen Lalić bio poslovno spriječen da bude dio ekipe. Bilo je dobro, bili smo dobri, a najslađe je pobijediti ovako nakon sedmeraca, reći će jedan od mlađih u sastavu Robert Botić koji će za sebe i svoju igru u finalu reći kako je on baš uvijek tamo gdje treba nešto "žbaljati".
No, zato je tamo gdje treba biti, Slaven Mošnja. Rođeni strijelac na velikim terenima, istim žarom igra i na parketu i tako već gotovo 40 godina, koliko se druži s nogometnom loptom bez pomisli da stane.
- Možda sada kada sam osvojio i "Ulicu", stanem, rekao je u šali držeći pehar za najboljeg igrača turnira.
U polufinalu je sam preokrenuo rezultat protiv MNK Potpićan. Gubili su 1:0, a onda se ukazao Mošnja i s tri pogotka svoju ekipu odveo u finale. Poznat po tome što ne čeka, ne gleda koliko je daleko od gola, da li je netko ispred njega, da li mu je otvoren put prema golu, on će pucati iz svih pozicija i to s obje noge i uglavnom će to, ako i ne uđe u mrežu, biti vrlo opasno za protivničkog vratara.
- U polufinalu sam pogodio tri puta mrežu, a u finalu tri puta vratnicu. Lopta baš nije htjela u gol, ali mi nije žao jer smo u konačnici ipak pobijedili, a to je ipak najvažnije. Moram istaknuti Đeba (Hajdarević op.a.) koji je jedini pogodio u ruletu sedmeraca i vratara Spomenka Vujicu koji je "skinuo" dva udarca sa sedam metara. Svaka im čast, istaknuo je Mošnja, premda se u pozadini moglo čuti upravo Senada Hajdarevića koji nije opravdavao takvu izjavu, smatrajući da on nije zaslužniji za pobjedu od bilo kojeg drugog igrača.
Mošnja se nakon toga malo ispravio, pobijedilo je zajedništvo.
- Ako sam ja s ta tri pogotka u polufinalu i bio malo iznad ostalih, finalna utakmica pokazala je snagu našeg zajedništva. Pobijedili smo kao ekipa, kao skup odličnih haklera. Vjerovali smo da konačno možemo i sada smo pokazali da, kako smo stariji, tako smo i iskusniji, a baš to iskustvo je itekako utjecalo na sve. Revanširali smo se Šijani za poraz na posljednjem turniru, a iako su mlađi od nas i definitivno pokretljiviji, dobro smo stajali na terenu i smatram da smo ih možda malo precijenili u početku, a kada je prošlo tih nekoliko minuta, oslobodili smo se, počeli igrati kako znamo i uspjeli, zaključio je 49-ogodišnji Slaven Mošnja.
Ivan Kraljić - Gajfa, bio je oduševljen činjenicom da je pobjednik "Ulice" i nije se odvajao od velikog pehara. Isti osjećaj dijelio je i jedan od mnogobrojnih voditelja Predrag Ivanović, no bilo je teško razgovarati jer je pjesma stalno prekidala njihova razmišljanja. Bili su uistinu zadovoljni ostvarenim, s pravom. Ponekad počinješ i sumnjati u sebe kada stalnog gubiš finalne susrete, no Jaši su bili iznad toga, uostalom, zato se i zovu Jaši.