PIŠE ROBERT MATTEONI

Elio je, kako gre naša Istra?

NK ISTRA IZ 1961. GODINE - Ibriks, Černjul, Stojanović, Beck, Mikulandra, Stipčić, Valenčić, Premate, Malivuković, Radošević, Giljanović

NK ISTRA IZ 1961. GODINE - Ibriks, Černjul, Stojanović, Beck, Mikulandra, Stipčić, Valenčić, Premate, Malivuković, Radošević, Giljanović


Nazvao je nakon podosta vremena što se nismo sreli. Prepoznao sam njegov kućni broj telefona i odmah mu kazao:

- Viva Elio, nadam se da je sve dobro.

Nasmijao se, onako ležerno, kao da hoće kazati pusti druže.

- Ha što da ti kažem. Imam spisak zdravstvenih tegoba i to ti je zbilja kada imaš neke godine. U dvanaestom mjesecu će ih biti 84. No, ne damo se, ni ja ni moja Angela.

Angela mu je supruga sada već točno 60 godina! Preciznije rečeno, od 29. travnja 1960. godine kada su se vjenčali u Puli. Elio Premate će s ponosom to izreći, dok mi pojašnjava da mu je oslabio vid pa mu zato više ne daju voziti. Zbog toga na preglede moraju taksijem.

- Ma nisam te zvao da se žalim na te staračke nam tegobe. Reći mi Robi, kako više ne moren čitati, onda slabije mogu pratiti ča se dešava u našoj Istri. Kako to sada gre?

Elio Premate je jedna od legendi pulskog nogometa. Naš domaći dečko, rođen u Banjolama 1936. godine. Nogomet je strastveno volio od prvog dana kada ga je gledao, potom igrao, kasnije trenirao, te naposljetku opet (samo) gledao. Put od 70 godina. Zato su mi razgovori s Eliom oduvijek bili jedna vrsta nogometne terapije. Ima ogromna iskustva svake pozicije u i oko nogometa. Imao je uvijek posebna znanja, kao igrač, i potom kao trener. I što mi se kod njega uvijek svidjelo, otuda i gušt razgovora, Elio Premate je bio vazda na strani pulskog nogometa. Možemo razgovarati o problemima, propustima, možemo o limitima i opstrukcijama, ali u konačnici, on je predstavnik onog tipa ljudi koji će bezuvjetno na kraju biti uvijek za Pulu kroz pozitivan okvir.

Za mlađe generacije vrijedi spomenuti. Elio Premate bio je igrač Uljanika do 1961. godine, tada jačeg od Pule, koji je tri puta bio neuspješan u kvalifikacijama za drugu jugoslavensku ligu. Onda se u kolovozu dogodila fuzija dva kluba, oformljena je Istra. Ona će, odmah u prvoj sezoni postojanja, okruniti snove ondašnjih generacija ljubitelja nogometa. U kvalifikacijama je Istra igrala protiv Segeste i Zadra. Domaće utakmica dobila je po 3:0, a oba gostovanja završila su remijem. U oba je strijelac izjednačenja bio Elio Premate! U "Sedam brežuljaka" pričao mi je:

- U Zadru je bilo odlučujuće. Pune tribine, domaći napaljeni, tukli su nas po nogama, ali nas nisu slomili. Na poluvremenu, sjećam se, legendarni oružaj Mario Sorbola plakao je kao dijete jer smo gubili 1:0, vikao da ćemo opet ispasti na korak od druge lige. Rekao sam mu, Mario, no pianžer, ne plači, proći ćemo.

I prošlo se. Izdržali su plavi sve. Elio uvijek ponovi legendarnu postavu: Radošević, Stipić, Antonelić, Giljanović, Valenčić, Malivuković, Stojanović, Bezjak, Premate, te Drosina i Ibriks. Upravo je na centaršut Ibriksa Elio pogodio ljevicom gol šokiranih Zadrana.

- Kakva erupcija sreće u muku Stanova. Na kraju utakmice gotovo sam zaplakao gledajući Maria Sorbolu kako sumanuto trči i viče na travnjaku stadiona u Zadru i slavi. Kakvi dani…

Eh da, kakvi dani. Fešta koja je slijedila podsjećala je na dane slave jedinstvenog Mate Parlova.

- Zbog takvih stvari se isplati baviti nogometom! Već u Barbanu su zaustavili autobus, kazali da je u Puli ludnica, tisuće ljudi na ulicama. U koloni od Barbana do Pule bilo je kao u snu. Došli smo do Punte i dalje se nije moglo. Šofer nas je molio da izađemo iz autobusa, da ga masa ne razbije. Gotovo su nas kroz prozore vadili van, a onda nas nosili na ramenima sve do Giardina! Kakvo ludilo! Kod ljekarne sam spazio suprugu Angelu koja je u naručju imala sina Valtera, tada dvogodišnjaka, pobjegao sam u mir obitelji.

Šest godina kasnije stigla je i kćerka Suzana. U međuvremenu, 1966. Premate je doznao, kao i igrači, odluku ondašnjeg Komiteta. Nema više novca za drugu ligu, tko hoće igrati za gušt ostaje, tko neće ide. On je odlučio prestati igrati s 29 godina. Razočaran. Nije mogao ni slutiti da će 12 godina kasnije doživjeti sličnu sudbinu, ali ovaj put kao trener.

Vodio je sjajnu generaciju Uljanika i došao na korak od ulaska u isti rang s Istrom. Ondašnji čelnici grada su to spriječili jer je novca bilo samo za jedan klub. Tu sezonu će Istra doista dohvatiti drugu ligu (posljednji put u Jugoslaviji), ali Elio se povukao. Više nije vidio smisao trenirati. Kad nemate natjecateljske motive, sve postaje deplasirano. No, u njegovom slučaju riječi su bile praćene djelima. Osim što je bio dosljedan, ostao je takav i kontekstu stava da Grad mora stati iza jednog kluba i podupirati ga. Kad je Istra uspjela, bilo mu je drago zbog Pule i Puležana, koliko god ima gorak okus od sudbine "njegove" sjajne momčadi Uljanika.

Posvetio se poslu i obitelji i postao stalni promatrač nogometnih zbivanja. Radio je Uljaniku cijeli radni vijek i nakon 35 godina otišao u mirovinu. Bila je to 1993. godina. Od 1972. godine, kada je dobio stan u Viškoj 22, Elio i supruga su i danas tamo. Na Verudi mu je sve dobro. Do nedavno je išao stalno na utakmice. Onda je pitanje zdravlja postalo bezuvjetni prioritet i morao se pomiriti s time da Istru gleda na televiziji.

- Ma sva sreća da se danas sve utakmice mogu gledati na tv, nije to kao nekad, kaže mi Elio. – Gledam ja i druga prvenstva u Europi, pratim sve koliko mogu. No, najviše me zanima naša Istra i kako to tamo gre. Jesu se ča ti Baski kambijali? Kako će ići ovo prvenstvo? Sve mi kaži, jer znaš, bez čitanja sportske rubrike Glasa Istre ne moren pohvatati sve detalje da bih shvatio.

Pričali smo o igračima, trenerima, prvim utakmicama…

- Ha, će valjda biti dobro i jednom bolje. Na partidu? Ma ne grem, sada je i ta pandemija rizik. A ionako znaš, kada sam dolazio na tribine više gotovo nikog nisam poznavao. Mojih iz generacijske kompanije gotovo više i nema. Ne samo na tribinama.

Osjetio sam mu tu posebno sjetu u glasu. Elio Premate je uvijek odavao dojam emotivca. Volio je jako Alda Drosinu, suigrača i trenera. Smatrao ga je genijalnim i jedino mu je zamjerao što nije bio ambiciozniji da to iskoristi. Posebno mi je spominjao u intervjuima i suigrača Đimija Giljanovića.

- On je jedan od onih došljaka koji je dao sve od sebe za Pulu, zato su ga svi jako voljeli i cijenili. Nažalost, Aldo i Ðimi su prerano otišli, često ih se sjetim.

U našoj telefonadi uglavnom smo se ipak držali teme o Istri 1961. Ima neke svoje stavove o tome zašto bi Istra mogla više, a još ne uspijeva. Kao što misli da je, sukladno teškim vremenima u kojima se živi, i te kako važno i dobro da postoji netko tko će osiguravati novac za funkcioniranje prvoligaša. Jer mnogi zaboravljaju da se nekoć slavilo kraće ere drugoligaškog života, u općoj besparici, ali i jadu loših uvjeta i infrastrukture. I stalno je bila na vagi milosti i nemilosti političkih struktura i posljedično kalkulantskih tvrtki u pogledu kakvog-takvog sponzorstva. Danas je Pula ipak već 11 godina kontinuirano u elitnom razredu nacionalne lige. Ima lijep stadion, financijski je stabilna. Valjda će uz takav temelj uskoro i natjecateljski iskoračiti.

Elio Premate, s čijim sam sinom Valterom zajedno igrao u Istri, pa Uljaniku i Park Aveniji 69, bio je i ostao znalac nogometa. I jedan je od onih ljudi čiji me stavovi, u svim varijantama razgovora na nogometne teme, osnaže u kontekstu razumijevanja što je objektivno potrebno za pozitivne iskorake. Takvu vjerodostojnost, kakvu je Elio zračio i kao trener i kasnije kao promatrač-navijač s tribina, čovjek stekne kada ne priča samo da priča. I kada ne lamentira temeljem trenutka i populističkog trenda. U kakofoniji rijeke "sve-znalaca", i ovaj razgovor s Eliom bio je okvir normale, pozitive i glasa iskustva nenametljivog znalca nogometa. Gotovo čovjek zaboravi kako to izgleda nešto objektivno u ja pa ja(kanju) današnjice.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of