Ja sam stjecajem okolnosti šef stručnog stožera seniorske karate reprezentacije Hrvatske, a Damir će na Olimpijadu stići kao jedan od trenera ženske odbojkaške reprezentacije Rusije, pa ćemo vidjeti koji će od nas dvojice biti uspješniji, kaže nam uz osmijeh Dubravko

Pet mjeseci dijeli nas od početka najveće globalne sportske priredbe koja bi se ove godine trebala održati u najvećem japanskom gradu Tokiju. Trebala, jer njezino je održavanje ovih dana dovedeno u pitanje zbog panike i prijetnje koje je prouzročilo širenje korona virusa. No, sportaši i ljubitelji sporta širom svijeta nadaju se i vjeruju da će do 24. srpnja kada bi trebao biti zapaljen olimpijski plamen ti crni oblaci biti daleko.

Ljetne olimpijske igre s posebnim nestrpljenjem očekuju i dvojica Puljana, braća Dubravko i Damir Kolec koji će se u olimpijskom selu sresti s obzirom da i jedan i drugi u Japanu prate svoje pulene. Bratski plan otkriva nam stariji od dvojice, Dubravko Kolec, popularni Dubi.

- Olimpijsko selo bez sumnje je san za svakoga tko se bavi sportom, a za mene će taj doživljaj biti još posebniji jer tamo neću biti jedini iz svoje obitelji. U Tokio stiže i brat Damir i to će zapravo biti jedna posve neobična situacija. Dva rođena brata, dva sporta i dvije različite reprezentacije, to nije svakako nešto što se na Olimpijskim igrama često viđa. Ja sam stjecajem okolnosti šef stručnog stožera seniorske karate reprezentacije Hrvatske, a Damir će na Olimpijadu stići kao jedan od trenera ženske odbojkaške reprezentacije Rusije, pa ćemo vidjeti koji će od nas dvojice biti uspješniji, kaže nam uz osmijeh Dubi.

Sport im je obojici u genima. Tata Kolec bio je jedan od osnivača Atletskog kluba Pula, današnje AK Istre i reprezentativac bivše države na 100 metara, a mama rođena Dubrovkinja bila je gimnastičarka i dugo vremena jedina žena koja je skočila u more s jedne od najviših dubrovačkih stijena.

- Ja sam kao i svaki klinac, kad je sport u pitanju, išao za društvom i tako uz dva prijatelja iz razreda još u osnovnoj školi završio u karateu. Oni su kasnije odustali, ja ostao i evo me u tom sportu do danas. Lani u rujnu bilo je to punih 40 godina.

Još sam uvijek maksimalno aktivan, odrađujem treninge svaku večer u klubu i nije mi to teško, to je jednostavno način života koji meni paše i bez kojeg bi se osjećao uskraćen jer želim, volim to raditi i dobro se osjećam, kaže.

Damir krenuo s rukometom

Brata Damira put je odveo u neke druge sportske vode.

- S obzirom da su se svi u obitelji Kolec intenzivno bavili sportom ni ja kao najmlađi nisam mogao drugačije. Krenuo sam tatinim stopama u atletiku i nekoliko godina proveo u njoj, a onda sasvim slučajno, Rade Gligorović našao je nas dečke na crvenom Staklarevom igralištu i nagovorio nas da dođemo na rukomet. Krenuo sam trenirati, zaljubio se, i moja najveća ljubav što se tiče sporta bio je upravo rukomet. Upravo zbog toga jako me žalosti da pulski rukomet nije uspio kroz tu odličnu generaciju napraviti nikakav ozbiljniji uspjeh. Sve su to bili domaći dečki, dobro se radilo i ostaje žal da to nažalost nitko nije prepoznao i podržao. Nakon toga razišli smo se, otišli svatko na svoju stranu, a ja sam zajedno s Marakovićem otišao put Umaga. Drugačija atmosfera i čitav grad koji živi za rukomet, stvarno sam uživao u vremenu provedenom tamo, kaže Damir Kolec.

U međuvremenu završio je i Kineziološki fakultet, a onda ga je rukomet odveo u Španjolsku gdje je nastupao za HC Torevijehu. To je ujedno bio i posljednji klub za koji je profesionalno igrao jer je te 2008. godine odustao od profesionalnog rukometa i završio karijeru.

- Bila je kriza i zatvarali su se klubovi, a ja sam se igrom okolnosti uz pomoć jednog prijatelja našao u ženskom odbojkaškom klubu Murcia gdje sam počeo raditi na kondicijskoj pripremi igračica. Ekipa je bila odlična i te smo sezone osvojili prvenstvo Španjolske, Kup kralja i igrali završni turnir Lige prvaka. U međuvremenu sam počeo individualno raditi s našom reprezentativkom Natašom Osmokrović. Igrom sudbine, jer s njom je trebao raditi Enver Šeperović, ali on nije mogao i zamolio me bi li mogao uskočiti i eto ne samo da sam pristajući dobio priliku raditi s jednom od najboljih europskih odbojkašica, nego sam na taj način upoznao i svoju buduću suprugu, zadovoljno se smješka naš sugovornik.

Karate prvi put na Olimpijadi

Stariji brat Kolec, Dubravko seniorsku karijeru završio je gotovo puno desetljeće ranije, a zadnju borbu u tom status imao je 1999. godine.

- Nastupam ja još i danas na veteranskim natjecanjima kad god mogu, kaže te dodaje kako se i ove godine održava svjetsko veteransko prvenstvo u Istanbulu i srce ga vuče tamo, međutim kako se radi o mjesecu srpnju boji se da se neću moći za pripremiti za to natjecanje zbog predstojeće Olimpijade. Ali tko zna, dodaje.

Nakon okončanja seniorske karijere već naredne godine počeo je raditi u reprezentaciji kao pomoćni trener juniora, a od 2002. do 2008. godine sa Zdenkom Horvatom vodio je seniorsku karate reprezentaciju Hrvatske. Uslijedila je kratka pauza, a nekoliko godina kasnije na poziv Hrvatskog karate saveza Dubravko Kolec postao je izbornik prvo juniorskih, a kasnije i seniorske državne reprezentacije.

- U tom razdoblju osvojeno je pregršt medalja i svaka od njih bila je na svoj način posebna. Konkretno u razdoblju od 2002. do 2008. nismo se vratili ni sa jednog natjecanja bez osvojene medalje, a slične uspjehe imali su i juniori. Kvesić je prije dvije godine postao svjetski prvak u Madridu, a prošle smo se godine s Europskog prvenstva vratili s tri brončana odličja, premda smo u ekipnoj konkurenciji samo svojim greškama propustili priliku da budemo i koju stepenicu više, a možda i biti prvaci Europe. Međutim što se može, idemo dalje, a ja sam siguran da ovi dečki koji sada nastupaju pod državnom zastavom sigurno još nekoliko godina mogu harati europskim i svjetskim karateom, kaže Dubravko Kolec.

Što se Olimpijade tiče ovo će karatistima biti prva u povijesti na kojoj će dobiti priliku nastupiti, no zasad nažalost i jedina jer MOO je odlučio taj sport zasad samo jednokratno uključiti u sportski program u Tokiju, s obzirom da ih četiri godine kasnije na Olimpijadi u Parizu prema svemu sudeći opet neće biti.

- Ostaje tračak nade da će ta odluka ipak biti promijenjena, s obzirom da smo zadržali olimpijski status i cijeli karate svijet zdušno vjeruje da u Tokiju neće biti naš prvi i zadnji nastup na Olimpijskim igrama. One su san svakog sportaša, pa tako i moj. Dao bih sva svoja europska i svjetska prvenstva za nastup na Olimpijadi. Volio bih da naši natjecatelji budu uspješni, a nadam se da bi kroz ovaj sport možda mogli Hrvatskoj donijeti i bar jednu olimpijsku medalju, kaže Dubi Kolec te dodaje da će osim karatea s velikom pažnjom naravno pratiti i ženski odbojkaški turnir te navijati da i Damir osvoji tu medalju, jedinu veliku koja mu nedostaje u kolekciji onih koje je kroz rad u tom sportu do danas osvojio.

Rad u Turskoj

Nedostaje još jedna, reći će Damir, ona klupska za naslov prvaka Europe koju usprkos tome što su ekipe u kojima je radio tri puta igrale završni turnir Lige prvaka, nikad nije uspio dohvatiti. Najbliže tome bio je u prvoj sezoni rada u turskom Fenerbahceu u koji je stigao na preporuku buduće supruge. Naime Nataša Osmokrović je prešla u taj klub, a kako je po spremi i rezultatima bila daleko ispred svih svojih ostalih suigračica ona je predložila da njezin trener dođe u Istanbul i ekipi i svim djevojkama pokaže što su i kako su radili na pripremi.

- Ja sam otišao na tri dana, ali ostao puno dulje jer su mi nakon ta tri dana ponudili ugovor koji nisam mogao odbiti. Radio sam s odbojkašicama i još uvijek tiho patio za rukometom, pa sam u Istanbulu znao koristiti slobodno vrijeme koje sam imao između obaveza otići skroz na drugu stranu Bospora kako bih bar dva puta tjedno trenirao u klubu Bahcesehir koji je igrao prvu tursku ligu. Pet sati vožnje iz Azije u Europu i natrag, za malo treninga, ali nisam mogao bez toga, strast je to, otkriva Damir Kolec.

Što se odbojke tiče Fenerbahce je te sezone imao sjajno posloženu ekipu i djevojke su u 48 utakmica koje su odigrale, zabilježile 47 pobjeda. Jedini poraz te sezone dogodio se upravo u finalu Lige prvaka u kojem su poražene od Bergama sa 3:2 i ta titula prvaka Europe ostala je do danas jedini značajni klupski trofej koji Damir Kolec još uvijek uspio osvojiti.

- U Turskoj sam proveo tri godine tijekom koje smo igrali dva Final Foura Lige prvaka, a uz drugo, na njemu smo jednom osvojili i treće mjesto. Prvakinje Europe djevojke iz Fenerbahcea nisu uspjele postati, ali su zato dva puta uzele svjetsko prvenstvo u Dohi, a taj sam uspjeh uspio ponoviti i sa svojim sljedećim klubom Rabitom Baku iz Azerbejdžana, kaže te dodaje kako je sezona provedena u Bakuu bila na neki način prekretnica jer je radio s trenerom Zoranom Gajićem kojeg smatra najvećim odbojkaškim stručnjakom na svijetu.

- Doduše i u Turskoj sam radio s vrhunskim stručnjakom i najtrofejnijim svjetskim trenerom, legendarnim Ze Robertom, no Gajić je stvarno doktor odbojke i netko tko taj sport ima doslovce u malom prstu. Na svaki trening dolazilo se pola sata ranije, a on je objašnjavao timu tko i gdje što radi. Kod njega nema praznog hoda ni improvizacija, a njegov pristup jako je puno utjecao na moje shvaćanje rada i daljnju karijeru, kaže mlađi Kolec.

Dinamo u Moskvi

Nakon Bakua sljedeća stanica bio je Dinamo iz Moskve i u tom klubu se najdulje zadržao, punih osam godina. Nastavljen je i niz uspjeha započet u prethodnim krugovima, pa je i Dinamo nekoliko godina osvajao sve što se u ruskoj ženskoj odbojci može osvojiti, od prvenstva i kupa, do superkupa. Problem Dinama, kaže, bio je veliki broj ozljeda koji se igračicama događao tijekom sezone, no njegovim dolaskom promijenili su način pripreme i u tih osam godina nisu imali ni jednu operaciju ili ozbiljniju ozljedu.

- Angažiran sam kao kondicijski trener, ali sam za tim radio čitav plan, program i periodizaciju treninga te imao odličnu suradnju s još jednim srpskim stručnjakom Zoranom Terzićem.

Dakle sve skupa u ženskoj odbojci sam gotovo 15 godina i moram priznati da se kroz to vrijeme taj sport i pristup njemu dosta mijenjao. U zadnje vrijeme sve više do izražaja dolazi snaga, međutim sami uvjeti natjecanja značajno su doprinijeli da to bude tako. U Rusiji igrate praktički svaka tri dana i dosta vremena provodite na putovanjima tako da igračice moraju stalno biti sto posto spremne. Najbolji pokazatelj kvalitete rada u ruskom prvenstvu su upravo ozljede. Kad netko ima dva do tri igrača ozlijeđena tijekom sezone to ne mora biti greška kondicijskog trenera, međutim ako se ozlijede ponavljaju onda je jasno da u programu pripreme tog tima nešto ne štima. Primjerice lani je Dinamo Kazanj imao doista vrhunski posloženu ekipu, no ni jedna od njihovih najboljih igračica Mamadove i Vasiljeve nije dočekala kraj sezone već su morale pod nož.

Svi danas žele rezultate odmah, no nažalost taj presing i glad za rezultatima ubija igračice, prije svega one mlade. Ja sam u tome uspio pronaći zajednički jezik s trenerom i stav da nam je važna zdrava igračica i to se poštuje. U svom radu prvi sam počeo raditi monitoring u odbojci kroz GGS sustav kojim se prati i izračunava realno opterećenje igračica na treningu. Primjerice broj skokova, kakvi su ti skokovi, sila odraza, sila prizemljenja, broj kretanja i slično. Radi se o korištenju modernih tehnologija u praćenju performansi igračica što nitko prije mene nije radio, a dobiveni podaci izuzetno su vrijedni pri planiranju i izvođenju treninga, kazao je naš sugovornik.    

Odbojka je u Rusiji jedan od najpopularnijih sportova, međutim premda su dugo vremena bili prava velesila u tom sportu u novije vrijeme malo zaostaju, odnosno kao da se nisu još na pravi način uspjeli prebaciti na tu moderniju i eksplozivniju odbojku koja daje rezultat. Previše ozljeda i neostvarenih talenata tako da će trebati malo vremena da se vrate na stare staze slave.

Ženska odbojkaška reprezentacija tu stoji nešto bolje, a prije pet godina Damir Kolec bio je dio reprezentacije koja je s Europskog prvenstva održanog u Belgiji i Nizozemskoj donijela zlato dok je na Svjetskom Grand Prixu iste godine djevojke osvojile srebro.

Bili su zajedno i na zadnjoj Olimpijadi u Riju, a sada se spremaju za nastup u Tokiju. "Potpisao sam ugovor s ruskim savezom i oni su mi ponudili da držim seminare i webinare odnosno katedru za 36 kondicijskih trenera za odbojku. Paralelno se pripremamo za olimpijski turnir na kojima će reprezentacija zbog sankcija i afere s "državnim dopingom" morati nastupiti pod olimpijskom zastavom, kaže, te dodaje da je problem korištenja dopinga u sportu uvijek jedna mučna tema.

Nemaju svi isti tretman

- Činjenica je da ljudi očekuju i traže da se pomiču granice i ruše rekordi. Da atletičari trče 100 metara ispod 9 sekundi, da skaču u dalj 15 metara, da preskaču s motkom 7 metara… Ljudsko tijelo ima neku svoju biomehaniku i svoje mogućnosti i onda kad sportaši krenu raditi to što rade, koriste doping onda se njih osuđuje. Kad bi se ušlo duboko u vrhunski sport vidjelo bi se koliko toga ima. Amerikanci u tome prednjače već godinama i tu nema nikakve tajne. Od NBA košarke, pa nadalje. Međutim zakon i pravila po tom pitanju nisu nažalost za sve isti. Danas na površinu izlaze podaci o tome da je primjerice jedan Carl Lewis tijekom svojih čuvenih okršaja s Ben Johnsonom samo u jednoj godini čak tri puta pao na doping testu međutim to nikad nije izišlo u javnost zbog sponzorskih ugovora s moćnim proizvođačima sportske opreme koju je nosio. Tako je to i danas. Na igrama u Riju primjerice sportaši iz čitavog svijeta bili su smješteni u olimpijskom selu i tamo su bili svi izuzev američkih reprezentativaca koji su za to vrijeme "živjeli na brodu". Dakle doping je definitivno zlo, no mjerila po kojima se nekoga za njega proziva ili kažnjava trebao bi biti jednak za sve sportaše bez obzira na to iz koje zemlje oni dolaze, kaže Damir Kolec. Dodaje da ako netko doista želi riješiti problem dopinga onda prije svega treba zaštiti igrače. Od njih se, kaže, očekuje da svaki treći dan igraju utakmice i da pobjeđuju, između toga lete i putuju, a ljudsko tijelo pritom sav taj umor i stres akumulira u sebi. "Zbog toga najveći broj profesionalnih sportaša iz sporta na kraju karijere izlaze kao invalidi. Zabluda je da je profesionalni sport zdrav, jer on u takvoj mjeri i na tom nivou definitivno nije zdrav. Bez obzira o kojem se sportu radi on predstavlja abnormalno trošenje organizma i iz karijere svatko izlazi s nekim problemom koji je zaradio kroz sport. Rekreacija je zdrava, profesionalni sport definitivno nije, zaključuje Dubravko Kolec.

Jedna od glavnih zadaća njega, kao i njegovog brata je da ti mladi ljudi budu dobro pripremljeni kako bi iz sporta kojem daju svoj maksimum izišli sa što manje ožiljaka i što više lijepih sjećanja i uspomena. Olimpijske igre jedinstvena su pozornica za stvaranje takvih nezaboravnih sportskih priča, a nama ne preostaje drugo nego poželjeti da nakon što olimpijski plamen jednom zgasne, a sportaši iz Tokija krenu natrag svojim domovima, i ova dvojica naših sugrađana budu trajni dio neke od njih.

Djeca izgaraju zbog gladi za brzim rezultatima

- Jedan od problem odbojke, kao i mnogih drugih sportova danas, je u tome što se djeca zbog fokusiranosti isključivo na rezultate često prerano uvode u specijalizaciju i što ona u tom procesu izgaraju. I ne samo da "izgore" već su sklona i ozljedama jer njihovo tijelo u preranoj dobi nije završilo proces razvoja. Zato je pogrešno dati im da organizirano guraju loptu već sa osam, devet godina jer u toj dobi prije toga treba razvijati koordinaciju i agilnost, a to su stvari koje se rade kroz igru, a ne kroz trening, kaže Damir Kolec. Što se talenta tiče, tvrdi kako isključivo zahvaljujući talentu a bez napornog rada, nitko više danas u modernom sportu ne može postati vrhunski igrač.

- Da bi se iskazao nečiji potencijal ili talent potrebno je 10 tisuća sati aktivnosti, a to je 10 godina svakodnevnih aktivnosti po četiri sata dnevno. Moja i neke druge starije generacije to su imale jer smo osim treninga čitavo slobodno vrijeme provodili u raznim aktivnostima na otvorenom. Međutim današnje generacije to definitivno nemaju jer su im jedina fizička aktivnost eventualni termini treninga, a ostalo vrijeme provodi se uz mobitel, računalo ili TV. Igrališta na kojima se nekad morao čekati red da sudjelovao u nečemu, danas su pusta. Zbog toga su onih 10 tisuća sati potrebnih da se pokaže potencijal u talentu danas uglavnom postali utopija. Taj nedostatak kretanja kod mladih po meni je jedan od najvećih problema i mislim da će sve više u profesionalnom sportu dolaziti do izražaja sportaši iz manje razvijenih dijelova svijeta kojima se neće u toj mjeri kao u razvijenijim zemljama u odrastanju degradirati fizička predispozicija, kaže on.

Povezane vijesti

• Naglić: Želimo igrati mušku košarku
• UEFA-ina Komisija za žalbe odbila HNS
• HNS šokiran, FIFA oštro kaznila Vatrene zbog rasizma!