Nove, pristrane mjere Nacionalnog Stožera potpuno su poremetile svijet sporta. Više nije jasno tko smije trenirati, tko ne, a točku na i riječi ambivalentnost dana je informacijom da se otvaraju Gradski bazeni u Puli. Nema smisla dodatno ulaziti u detalje, u svom je tekstu „Selektivnim odlukama do kaosa u sportu“ sve već zorno prikazao kolega Roberto Car. No vrijedi pokušati proniknuti dublje u jednu od mnogih apsurdnosti koju je kolega istaknuo: jedrenje, odnosno nemogućnost pulskih jedriličara da se njime bave.

Valja istaknuti nedavno talijansko istraživanje koje je jedrenje, uz tenis, daljinsko plivanje u moru i golf, svrstalo među najsigurnije sportove u uvjetima pandemije. Čovjek bi rekao da je ovaj argument sam po sebi dovoljan, no izgleda da se danas neke stvari moraju veoma pomno objašnjavati, kao da se čitav problem prezentira malom djetetu. Dobro, možemo i tako. Znači, imate dvoje potpuno udaljenih ljudi koji na zemljanoj ili travnatoj podlozi reketima udaraju lopticu preko mreže između njih. Imate plivačicu koja se želi usprotiviti postavljenim granicama i pliva nezamislivo duge dionice u nekom opasnom moru. Imate bogatog čovjeka koji na precizno pokošenoj travi udara lopticu smiješnom palicom. Za kraj, tu je grupica djece, svatko od njih u svom malom plovilu, koji koriste vjetar kako bi to plovilo pokrenuli. I te su aktivnosti, od svih bezbrojnih sportova koji postoje, najsigurnije. Bojim se da će i ovo ipak biti nejasno. Moramo drugačije.

Mjesto radnje je Bunarina, vrijeme jugovito subotnje jutro. Pokoji roditelj, trener, predstavnik kluba, dvoje sićušnih jedriličara. U svijetu gdje je tekst odavno izgubio svoju moć valja slikama prikazati kako izgleda jedriličarski trening. Napominjemo, ovo je samo rekonstrukcija treninga koji se nije održao.

Za početak, djeca na trening dolaze potpuno opremljena. Članovi kluba svlačionice ne koriste još od trećeg mjeseca. Trener je tu još prije njih, pripremio je čamce klase optimist, izvukao ih iz prostrane hale na otvoreno. Djeca zatim još malo prčkaju oko njih, pripremaju se za odlazak na more. Mjesta ima, između jednog i drugog djeteta bez većih se poteškoća može održati distanca od nekoliko metara. Plovila se spuštaju u more, djeca ulaze u njih. Valja ponoviti – u optimistu su potpuno sami, a trener ih pozorno prati s gumenjakom.

Djeca se zatim vraćaju na obalu, plovila dovlače do hale i, sretni i mokri, odlaze svojim kućama, a trener plovila vraća u halu. Za sad sve ovo, u nadi da će se stvari promijeniti, ostaje samo puka demonstracija. Trening ovakve vrste može se odraditi bez da jedno dijete priđe drugom na manje od dva metra blizine. I zato, gospodo iz Stožera, urazumite se i dopustite klincima da se bore s vjetrovima!

Povezane vijesti

• OI Rio: Bez vjetra, odluka o zlatu u četvrtak
• OI Rio: Zlato za Fantelu i Marenića
• Atraktivni katamarani već privlače pozornost Porečana