Adrian Fuentes Goran ŠEBELIĆ/ CROPIX
U trenutku kad dobijem loptu, ne razmišljam ni o čemu osim kako je poslati u mrežu. Ne zanima me koliko je obrambenih igrača oko mene, već jedino kako iz te situacije doći u priliku da postignem pogodak. Bilo je tako u Šibeniku, dok sam u Puli imao i malo sreće, kaže Fuentes
Nogomet je momčadski sport i svi igrači, koje je trener Igor Cvitanović koristio tijekom "akcije Šibenik", zaslužni su za ostanak Istre 1961 u prvoligaškom društvu. No, ako bismo, ipak, željeli izdvojiti nekog tko je "jednakiji među jednakima", izbor bi pao na Adriana Fuentesa. Usprkos cijelom nizu zdravstvenih problema s kojima se borio tijekom ove sezone, 22-godišnji je Španjolac potvrdio da je igrač za velike utakmice. Jesenas je tresao mreže Dinama i Hajduka, proljetos svojim golovima pomogao "zeleno-žutima" da izbjegnu poraze na gostovanjima kod Slaven Belupa i Lokomotive, a vrhunac je stigao u kvalifikacijama za popunu Prve HNL, kad je šibenskog vratara Labrovića svladao i na Šubićevcu i na "Drosini".
Uobičajen dan u uredu
- Ja sam napadač, od mene se očekuje golovi i moram priznati da se dobro osjećam kad ih postižem, sveo je Adrian Fuentes svoje pogotke u sferu "uobičajenog dana u uredu". - Osjećao se mali pritisak pred kvalifikacije, jer smo svi znali da su to dvije najvažnije utakmice u sezoni i normalno je da smo bili malo nervozni. Trener nam je stalno ponavljao kako moramo ostati fokusirani i ne dopustiti da Istra 1961, nakon deset uzastopnih godina igranja u Prvoj ligi, ispadne u niži rang. U tome smo uspjeli i sigurno je da smo osjetili olakšanje kad je sve bilo završeno, kao i zadovoljstvo što smo stigli do pobjede.
Fuentes je po minutaži prikupljenoj tijekom regularnog dijela sezone bio tek 20. igrač Istre 1961, ali to ga nije omelo da, nakon izostanka ozljeđenog Miereza, u kvalifikacijama preuzme ulogu prve napadačke opcije, igrača od kojeg su se tražili golovi vrijedni prvoligaškog ostanka. Na Šubićevcu je prihvatio dodavanje Obenga, koji ga je kasnije još jednom gurnuo u izglednu priliku koju mu je Labrović obranio, izmaknuo pažnji četvorice igrača u narančastim dresovima kojima je bio okružen te provukao loptu između prve stative i čuvara mreže. Na "Drosini" nije bilo "požutjelog" Obenga, pa je bio primoran sve riješiti solo akcijom, a epilog je bio isti.