TRI ZLATNE DAME
Nataša Ravnić, Matea Juričić i Venesa Bogdanović, svjetske ekipne kuglačke prvakinje
(Twitter/X)
Hrvatske kuglačke reprezentativke peti su se put popele na svjetski vrh, prvi put obranivši su titulu. Nakon trijumfa u Varaždinu, ovoga puta Lijepa naša čula se u mađarskom Szekesfehervaru. Amela Nicol Imširović, Klara Sedlar, Matea Juričić, Paula Polanšćak, Venesa Bogdanović, Nataša Ravnić, Valentina Gal, Ana Bacan - Schneider, Sara Pejak i Anja Vicković zlatna je desetorka šefa stručnog stožera Tončija Mikca, koja je u finalu nadmašila Njemice s uvjerljivih 6:2. Prva igračica finala bila je kapetanica Nataša Ravnić, koja je nadmašila aktualnu svjetsku rekorderku i svjetsku prvakinju Alinu Dollheimer.
- Ona je krenula stvarno žestoko, nakon prvih deset hitaca povela me za 15 čunjeva. Rekla sam sama sebi, imam doma troje djece i ako mogu "hendlati" njih, posao i sve to, onda mogu i jednu osobu na stazi do sebe. Morala sam samo ostati hladna u glavi. To sam i ostala, iako sam u čišćenju u prvih 30 hitaca imala četiri ili pet osmica, nijednom devetku. Čistila sam osam, jedan, osam, jedan strpljivo i nedostajala mi je jedna postava da je prestignem, ona je srušila 173, ja 166. Žena ima jači hitac deset kilometara na sat nego ja. Gledala sam semafor, meni je pokazivalo 26,3, a njoj 36,3! Pokazalo se da su ipak moja preciznost i smirenost prevladali. Stvarno sam ostala hladne glave od prve do zadnje kugle.
Četvrto zlato
Nataša i 19-godišnja Paula Polanšćak izdržale su pritisak, dobile su posljednji set dvoboja s Njemicama, što je značilo veliko, zlatno slavlje.
- Bilo je bitno zadržati preciznost. Dok god imam otprilike prosjek sedam, ona je morala više jer je hvatala zaostatak, a to nije jednostavno. Najbitnije je bilo tehnički se držati ispravke igre i izbjeći greške. Pratila sam rezultat, vodili smo i odražavali prednost. Nije mi padalo na pamet tražiti devetke... Nismo u prvom bloku igračica stekli dovoljnu prednost da bismo je održavali, zato je dogovor bio - idemo u napad. Iz hica u hitac. Kako je Dollheimer krenula u prvom setu, svi su pomislili da je gotovo, pogotovo kad usporedite jačinu hica. Ali imam ja godina tu staža iza sebe, poprillčno... Kad sam zdrava, rade glava i preciznost. Mikac uvijek kaže: "Samo budi u sačekuši". Ja sam takva, samo čekam u zasjedi dok netko pogriješi, jer rijetko tko može držati koncentraciju svih 120 hitaca.
Za Natašu Ravnić ovo je četvrto zlato sa svjetskih prvenstava u ekipnoj konkurenciji. Prije deset godina bila je u bavarskom Speichersdorfu kada je Njemačka nadigrana (7:1).
- Na jednom sam imala bebu, dojila sam, a zatim išla na stazu. Četiri zlata ima i Ana Bacan - Schneider. Ali ova reprezentacija ima budućnost jer puno je tu mladih igračica. Baš me je Mikac pitao na prošlim pripremama: "Nato, koliko ćeš ti još durati?" I ja sam se isto zapitala za njega. Izgledao mi je umoran od svega, jer on nosi jako puno na leđima. I ja imam puno obaveza, obitelj, posao, moj dan kreće u sedam ujutro i traje do ponoći. Stvarno sam ponosna jer nisam tri mjeseca trenirala, od veljače do kraja travnja. Stvarno sam ove sezone imala nesreću. U Apatinu mi je napuklo rebro, u prvom nastupu. Odigrala sam do kraja... Kada sam se nakon dva mjeseca oporavila, završila sam u bolnici zbog upale gušterače. Nakon toga sam pokupila bronhitis, suprug je završio u bolnici s upalom pluća. Baš nas je poharalo. Došla sam na pripreme deset dana nakon izlaska iz bolnice. Vidjelo se da imam preciznost, ali nije bilo energije. Sve što sam mogla raditi bili su pilates ili jogalates, da ne lelujam zbog rebra, a poslije nije bilo snage za ništa zbog gušterače. Radila sam vježbe na mjestu... Zahvaljujući svemu tome mislim da sam sada izdržala. Mogla sam nakon finala odigrati još jednom, tijelo je dovoljno jako unatoč mojim godinama. Fizički moram raditi dvostruko više od mlađih. Puno je tu odricanja, ali uz želju, volju, motivaciju i ludu glavu, onda to ide. Mislim da smo osvajanjem zlata ostvarile veliku stvar - zaključuje Nataša Ravnić, desna ruka Tončija Mikca, šefa stručnog stožera.
Već idućeg vikenda bit će na jednom turniru. Do tada će voditi djecu s treninzima.
- Odrađivat ću treninge kroz cijeli lipanj. Djeca toliko žele trenirati sa mnom...
Matea Juričić je prije osam godina osvojila je ekipno zlato na Svjetskom U-18 prvenstvu, zajedno s Venesom Bogdanović, bila je zlatna u tandemu miks parova, pojedinačno i u kombinaciji.
- To je bilo 2017. kada je Rijeka osvojila dvostruku krunu. Kad Rijeka uzme Kup i prvenstvo, ja se sa SP-a vraćam sa zlatom pa smo bili sigurni da ćemo biti prve - kaže Matea Juričić, igračica Rijeke i prva igračica HEP Superlige.
Hrvatska je na SP-u ostvarila pet pobjeda, uz remi protiv Slovenije, u skupini, koji je zbog boljeg set-količnika bio vrijedan prvog mjesta u skupini i značio je izbjegavanje Njemačke već u četvrtfinalu.
Sedmi igrač
- Četvrtfinale i finale su dvije najteže utakmice. Četvrtfinale je borba za medalju, a finale je ono kada treba stvari odraditi do kraja. Susret sa Srbijom u četvrtfinalu bio je pod kontrolom, dok je polufinale bilo - teška Češka. Njemice su nam vječni protivnik na svjetskim prvenstvima. No, bili smo mirni, držali smo se plana stožera, točnije Tončija Mikca. Mirnoća, napad i hitac po hitac. To smo prihvatili jer je s njim uvijek funkcionira. Nismo imale ni izbora.
Za Mateu to je drugo ekipno seniorsko zlato. Prije dvije godine u Varaždinu bila je prva igračica polufinala i finala.
- U Varaždinu prije dvije godine imale smo veliku podršku publike, dvorana je bila puna, gdje je bilo osjetno manje gledatelja. No, protiv Njemačke tribine su bile pune pa smo se borili protiv šest Njemica na stazi i publike kao sedmog igrača. No, naši su dečki ostali s nama do kraja i bodrili nas. Težak finale. Ja sam osobno počela solidno protiv jako neugodne Zenker. Sve je bilo pod kontrolom, ali u trećem setu imala sam ogroman pad koncentracije, kao i ona. Pratile smo se u tom padu i vratile se u četvrtom setu. Ona je na kraju pobijedila za pet čunjeva. Moj je zadatak bio da je čuvam, da ne odskoči. Ostatak ekipe, koji je čuvao leđa, odradio je sve po pojedinačnim zadacima pa je ekipa uspjela ostvariti željeno.
Na neki način, od nje se možda očekivao koji čunj više.
- Nikad nisam zadovoljna, to je moja karakteristika. Nikad zadovoljna, nikad mirna. Ali kad sam odlazila sa staze, znala sam da je netko tu tko će pokriti tih nekoliko čunjeva koji nedostaju. Imamo jednu uzrečicu u ekipu: Ja ti čuvam leđa. Zato je ova ekipa zaslužila titulu prvaka svijeta. Taktički se mijenjalo do razigravanja, jedina sam odigrala svih šest utakmica. Došla sam pomalo nesigurna u Mađarsku i trebali su mi hici da dođem do svoje igre. U polufinalu sam izrazito bljesnula, dok su me u finalu malo pritisak i neiskustvo malo spustili dolje, ali sve je to bilo kontrolirano od strane vodstva reprezentacije. Nije mala stvar biti najbolji na SP-u i osjećam se fantastično. Jedva čekam doći doma i zagrliti ljude koji su sa mnom proživjeli svih 720 kugli bačenih u tom finalu. Osjećam se kao da sam napravila nešto izetno veliko. Osjećaji se miješaju, ali mislim da će poslije svega biti taj osjećaj ogromnog zadovoljstva. Meni je najljepši dio svega što atmosfera u reprezentaciji nikad nije bila bolja i ljepša. Stvarno je prekrasno biti dio te ekipe, što muške, što ženske. Ljepše od zlata su mi samo svi ti divni ljudi koji su bili tu kada god je trebalo.
Kruna sezone
Venesa Bogdanović okrunila je sjanju sezonu. S Mlakom je osvojila Svjetski kup i domaće prvenstvo, dodala broncu u sprintu na pojedinanom SP-u, a sada je opet zlatna s reprezentacijom Hrvatske.
- Meni je sve ovo neopisivo. Taj osjećaj i doživljaj proživjeti na stazi, zagrliti sve cure, zagrliti cijelu ekipu, biti jedna za drugu, čuvamo jedna drugoj leđa, kao to nam je govorila kapetanica Nataša. Na kraju dana, kada osvojimo zlato i sve se zagrlimo na stazi, ja to ne mogu opisati - kaže Venesa Bogdanović.
Da je u posljednjem setu srušila četiri čunja više, dodala bi i svoj bod. Ali njena suparnica Saskia Seitz odnijela je sve.
- Nisam zadovoljna, niti svojim nastupima, niti rezultatima, ali kada znate da vam netko čuva leđa, to ponese čovjeka. Na kraju smo stale u zagrljaj i povikale: Iznad svih - Hrvatska. Teže je obraniti nego osvojiti, ali stvarno smo išle smo korak po korak, dale svaki put maksimum i to jednostavno ne može biti bez rezultata. Očekivala sam da ćemo obraniti krunu. Znam koliko smo dobre, koliko je ekipa dobra i koliko je to zajedništvo među nama. Kada si reprezentacija, više nema tko je Mlaka, Rijeka ili Poreč.
Tonči Mikac je svjetionik, koji je Mlaku i hrvatsku reprezentaciju doveo do svjetskih visova.
- Dovoljno je reći da se rasplakao. Te suze su rekle sve, kao i naše.
Venesa obećava da je kuglana neće vidjeti do 1. kolovoza.
- Treba mi odmor, mir i tišina od ovog svega. Ali sretna sam kako je prošla sezona. I odmah bih potpisala reprizu.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
