RUKOMET

VALENTINO RAVNIĆ: Europsko srebro je kruna moga dosadašnjeg rada i POTICAJ ZA NOVE IZAZOVE

| Autor: Mijat GAVRAN
Valentino Ravnić

Valentino Ravnić


Nastojat ću se marljivim radom zadržati u hrvatskoj reprezentaciji i još koju medalju donijeti u moj Umag. Tako su se ostvarili snovi još jednom od onih koji su Umagu počeli s mini-rukometom i došli do igranja u najboljem hrvatskom klubu te u reprezentaciji Hrvatske, rekao je Ravnić

Na upečatljiv je način svoje ozbiljnije bavljenje rukometom u zadnjih deset godina okrunio Valentino Ravnić, nastupajući za nacionalnu vrstu na zadnjem EP, kad se i sam okitio srebrnim odličjem. Treba li uopće isticati da je to više od ostvarenja sna svakog sportaša, stoga ne čudi da je upravo to nakon pozdravnih riječi bilo temom s kojom smo započeli razgovor.

– Sve ono što nismo uspjeli na klupskom planu, meni osobno je zasjenio ovaj domet na EP-u i učinio mi to vrijeme za pamćenje. Inače, u klubu smo imali turbulentnu polusezonu koju smo započeli s Tomšeom, ali nismo uspjeli u planovima da se domognemo završnice Lige prvaka. Moram priznati da su mi prošloljetne pripreme bile najteže, jer Tomše je imao svoj ritam i još ga pojačao, pa smo znali trenirati i po tri sata. Poslije njegova odlaska, vratio se Vujović koji je poznat po svom načinu trenažnog procesa, no lakše smo ga podnosili. Dvaput dnevno smo po dva sata trenirali, s njegovim značajkama - krajnje agresivnom obranom i brzom igrom u napadu. Mnogo toga mi je koristilo i bio sam osobno zadovoljan onim što sam pružao. Šteta, iako nam se ukazala priliku za plasman u završnicu, nismo je iskoristili. Nije puno nedostajalo, no tako vam je u sportu. Taj nesretni poraz protiv Flensburga nas je "pokopao", no zasigurno od nove sezone očekujemo puno više, osvrće se na klupska postignuća stasiti Umažanin.

Ozljede otvorile put

Otkriva nam da su mu igre u klupskoj majici bile viza za reprezentaciju, o čemu je itekako vodio računa i na kraju doživio nezaboravne trenutke.

– Često sam se znao čuti s Vladom Matanovićem, s kojim sam dvije sezone igrao u Umagu, da bi u ljeto 2017. otišli svaki na svoju stranu. On u Velenje, a ja u Zagreb, ali zajednička nam je tema bila reprezentacija o kojoj smo sanjali. Vršnjaci smo, on je dvadesetak dana stariji od mene. Obično bi se čuli poslije svake klupske utakmice, a onda sam ga iznenadio viješću da je na popisu u listopadu za - akciju EP. Mislio sam da zna, no bio sam brži. Nije ni pokušao sakriti emocije, a onda mi nije bio zadovoljan svojim nastupima u onim utakmicama protiv Njemačke. Utješio sam ga da će biti bolje u narednim utakmicama i to se dogodilo u Poreču na Trofeju Hrvatske, priča Ravnić. - Prolazio sam i ja nešto slično u početku, od stalnih upitnika koji su mi se motali po glavi, da sam i nakon otkazivanja Štrleka bio četvrto lijevo krilo u reprezentaciji. Međutim, onda mi se "otvorilo" nakon ozljeda Mihića i Jelinića. Ostali smo Mandić i ja i poslije svih dvojenja doživim najljepše trenutke u karijeri. Da postaneš dio nečeg o čemu si samo maštao u dječačkim danima. Dalje je uglavnom sve poznato, a izbornik me koristio u ulozi koju volim, kao prednjega u formaciji 5-1. Imao sam predosjećaj da ćemo otići daleko, do same završnice, a posebno sam bio uvjeren u pobjedu protiv Njemačke.

Zatim spominje brojne pehove u ključnim trenucima, kada smo ostajali bez stožernih igrača, što se itekako odrazilo u ubrzanom ritmu igranja s malo igrača koji nisu osjećali neku ozljedu, a o umoru da se i ne priča.

– O tome kakvo zajedništvo vlada u reprezentaciji, dovoljno je reći da mi je jedan igrač kao što je Domagoj Duvnjak došao u sobu i po nekoliko puta kad sam imao neku manju temperaturu. Isto je i s ostalim suigračima poput Horvata, Muse koji su i po desetak godina stariji od mene, te Karačića i drugih. Doslovce od prvog do zadnjeg, nije se osjećala nikakva distanca među nama igračima. Bili smo jedna velika obitelj koja je 24 sata "disala" i "živjela" za što moguće bolji uspjeh reprezentacije i to je u konačnici urodilo plodom. Lako se moglo dogoditi da se sve rasplete i drugačije, ali dali smo sve od sebe, na "krilima publike" i Bog sam nas je nagradio kada je to bilo najpotrebnije. Treba se samo prisjetiti nekih odlučnih utakmica, kada smo bili u nezavidnim situacijama. I upravo stoga treba biti objektivan i zadovoljiti se s tim srebrom koje ima zlatni sjaj, mišljenja je naš sugovornik.

Umag grad rukometa

Iako je o tim događajima pričao s vremenskim odmakom, emocije su bile jednako snažne kao i za igranja europskih iskušenja. Takvo raspoloženje ga je preplavilo i kada smo ga podsjetili na umaški doček. Priznaje da nešto slično, u takvom obliku nije očekivao, iz razloga što su se strasti rukometnih zbivanja i euforija već bile "slegle".

– Moram to ponovno reći, to je nešto što sam sanjao, priželjkivao. Nekad sam s roditeljima, bratom i vršnjacima sudjelovao u sličnim situacijama kad bi se Lino Červar vraćao u Umag nakon osvajanja medalja na EP-u, SP-u i Olimpijskim igrama. Kako ne biti presretan, jer ovo je kruna moga dosadašnjeg rada i poticaj za nove izazove. Nastojat ću se marljivim radom zadržati u reprezentaciji i još koju medalju donijeti u moj Umag, kojemu sam zahvalan. Svim trenerima i ljudima u klubu za sve što sam postigao do sada. Tako su se eto ostvarili snovi još jednom od onih koji su Umagu počeli s mini-rukometom, do igranja u najboljem hrvatskom klubu, te u reprezentaciji Hrvatske. Hvala mojim sugrađanima na veličanstvenom dočeku, ali i brojnim čestitkama iz mog rodnog Zadra, ispunjen zadovoljstvom kazao nam je Valentino Ravnić.

Koliko je sretan zbog osobnog ostvarenja, jednako tako se osjeća i poradi svog suigrača i odličnog prijatelja Vlade Matanovića na kojega s punim pravom Umag može biti ponosan. I tako ova, kao i priča u kojoj je Lino Červar neizbježno ime, samo potvrđuje da je Umag grad rukometa, hrvatskog trofejnog sporta.

Poklič s tribina daje vam nevjerojatnu snagu

Uspjeh na EP-u nosio je i pečat sjajnih hrvatskih navijača na tribinama.

- Ostvaren uspjeh nije bilo nemoguć uz onakvu publiku, kao i ona drama s Norveškom. Ipak, utakmica sa Srbijom je bila nešto posebno. Iako nije imala nekakav osobit značaj, ali među nama, a posebice kod publike, neopisivo je bilo ozračje. Kada se toga sjetim, naježim se. Te mi slike i danas prolaze kroz glavu. Tijekom igranja u Austriji imali smo dojam da igramo doma. Koliko god to lijepo izgleda ambijentalno na malim ekranima, sudim po sebi kada sam takve utakmice gledao na TV-u, to treba doživjeti u živo. Nevjerojatna je ta naša publika koju nema niti jedna reprezentacija, tako srčane navijače. Stvorili su rijetko viđen štimung u Grazu i Beču, ali i u završnici prvenstva. To vam je neupitno igrač više, jer taj njihov poklič s tribina vam daje nevjerojatnu snagu. Svi žalimo za tim zlatom, ali moramo se zadovoljiti i srebrom, dodao je Ravnić.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini