(Snimio M. Gavran)
Više nije neka osobita novost da rukometna reprezentacija Hrvatske, igrača oštećena sluha, na velikim smotrama osvaja samo zlatne medalje. To nepisano pravilo traje posljednjih osam godina. Najnoviju olimpijsku medalju tog sjaja osvojila je umaška trojka: izbornik Mario Sirotić te igrači Tomislav Bošnjak, Andrej Juričević i družina im. Poradi bogate niske odličja s OI, te svjetskih i europskih smotri otkada, od 1992. godine, sudjeluju na tim smotrama, »tiha« vrsta je najuspješnija hrvatska reprezentacija. U svih šest nastupa su u Tokiju nadmašili konkurenciju i sve redom pobijedili. Najvećim suparnicima opet su »raspršili« snove o zlatnoj kolajni. Stoga i dalje za Njemačku, srpsku te ine reprezentacije ostaje zagonetka, u čemu se krije tajna nadmoć »tihog« društva i njezine višegodišnje dominacije?
– Nema velikih tajni u tome što radimo i postižemo u uvjetima za koje smo zahvalni Savezu i kojim smo prezadovoljni. Je li uistinu toliko moćno naše »tiho« zajedništvo, no osobno mogu tvrditi da nakon desetljeća trenerskog staža, rad s ovim dečkima je meni posebnost koju treba doživjeti - ističe izbornik Mario Sirotić. - Radimo po ustaljenom planu od fizičke, psihičke i taktičke pripreme, što se pokazuje uspješnim i bar za sada nema potrebe nešto mijenjati. Nikad do sad u mom mandatu, od 2017. godine, nismo imali toliko problema s ozljedama. Svejedno smo sve to nadvladali, što se osobno meni činilo nemogućim. Neke kombinacije u repki bile su uspješnije od svih naših očekivanja i bez posljedica smo nadomjestili izostanke stožernih igrača. Najviše nas je brinula ozljeda prvoga vratara Bruna Varšića o kojem su liječnici i fizioterapeuti skrbili sve pripremno razdoblje i za prvenstva. Uspjeli su ga osposobiti za finalni meč s Njemačkom kad nam je bio najprotrebniji. Dotad su dečki bili na visini zadatka, kao branitelji olimpijskog zlata. U skupini smo opet imali Srbiju kao i u polufinalu i po običaju ih svladali uvjerljivo, kao i ostale. Slijedilo je finale s Nijemcima koji nikad nisu bili uvjereniji kako će nas pobijediti. I zbilja su učinili sve, pojačali se s nekoliko novih igrača i djelovali su uistinu moćno. Na kraju prvog poluvremena je zbog slabije naše realizacije rezultat bio 14:14. Ipak, nastavili smo bez nervoze i opet ih nadvisili, jer za našu 6-0 obranu i pouzdanog Varšića, u nastavku nisu imali rješenja. Serijom 6:0 smo ubrzali preokret i već sredinom nastavka sve je bilo na našoj strani. Pokušali su i s »flasterom« na Bošnjaku, no niti to im nije pomoglo. Nigdje traga tegobama i umoru kod momaka koji su finale odigrali kao preporođeni. S 10 postignutih golova iskazao se Andrej Juričević za konačnih 30:23 i priželjkivani ishod. Iako malobrojniji, naši navijači su nadglasali njemačke, a potom smo zajedno s njima imali čast i ugodu iz sveg glasa otpjevati himnu naše domovine.
Od devet olimpijskih odličja koje su dosad »tihi«osvajali, šesto zlato je izboreno na oproštaju od igranja u »tihoj« vrsti dugogodišnjeg kapetana Olivera Lušića, već aktualnog predsjednika Hrvatskog sportskog saveza gluhih. Daljnje igranje je pretpostavio što uspješnijem djelovanju saveza na domaćoj i međunarodnoj sceni.
– Toliko je Oliver na parketu učinio za reprezentaciju s kojom je osvojio 14 medalja, kao i u vođenju Saveza na čelu kojeg je već šest godina. Trebalo je imati takvog suigrača, a i čovjeka koji se bori za boljitak HSSG zbog čega smo svi ponosni. Imao je veliku ulogu među igračima, uz puno razumijevanja za svakog. Zato smo uspjeli postići sve to, uz respekt suparnika i vjeru u vlastite mogućnosti. Tiha smo i skladna obitelj, u kojoj se točno zna tko što radi. Jako dobro se poznajemo i svi kvalitetno odrađuju svoje uloge kao da igraju u puno jačim ligama nego je to slučaj s većinom igrača. U zadnjih smo nekoliko godina dosegnuli razinu, tko god da igrao uopće se ne osjeća neka razlika u našem sustavu igre. Sve nas drži neki neobjašnjivi adrenalin poslije ove serije uspjeha i neka ostane tako. Svjesni smo novih izazova nakon svakog velikog natjecanja, stoga pored zajedničkih priprema vježbamo u međuvremenu individualno kako bi zadržali ovaj niz uspješnost. Nezaboravno je sve ovo što mi se događa od 2011. godine otkad nastupam za »tihe« - kazao nam je Tomislav Bošnjak.
Kako da ne budu ponosni umaški ambasadori »tihe« reprezentacije na sve što su učinili na velikim smotrama. Izbornik Sirotić ima šest zlatnika, po dva olimpijska, europska i svjetska. Deset zlatnih i brončanu medalju ima Bošnjak, dok najmlađi Juričević ima zlata s OI-a i EP-a. O fenomenu uspješnosti »tihe« vrste snimljen je dokumentarni film tijekom priprema i nastupa na OI, koji će otkriti štošta nepoznatog o vrijednostima tih junaka.
Ovaj uspjeh klupskog trolista prošao je u tišini na mjestu gdje se nije smjelo to dogoditi, jer najmanje što su zaslužili bile su riječi čestitki, za postignuto. U trenucima kada je gledalište dvorane »Juraj Radovčić« itekako bilo ispunjeno u vrijeme igranja zadnjih utakmica Premijer lige, ta je klupska gesta izostala. Tada, a i danas takav odnos prema dojučerašnjim članovima kluba nepojmljiv je ljubiteljima rukometa.
Nakon »zahvalnice« Sirotiću za suradnju uoči puta na OI, dogodili su se i odlasci Bošnjaka i Juričevića završetkom prve dionice prvenstva. Što su sve razlozi ovog »klupka« nepoznanica ne kanimo istraživati, no priča o svemu tome je i dalje aktualna u rukometnim krugovima.
– Za sve moje i obveze igrača prema reprezentaciji u studenom vezano za OI znali su u klubu svi još u ljeto. Dogovorno smo riješili tko »uskače« od klupskih trenera, uostalom treneri su tu koji su i prije mene vodili prvu momčad. Za mene je najvažnije da Umag ostane u Premijer ligi, u što vjerujem. Iz srca im želim da to ostvare. Postignutim s tim momcima i suradnicima sam kroz tu nezaboravnu sezonu i pol prezadovoljan i svima zahvalan. Bogu hvala što sam imao prigodu raditi s tom generacijom igrača i najbližih suradnika u oproštajnom trenerskom poslu, kad je u pitanju klupski rukomet. Uživat ću još neko vrijeme s »tihima« dok im mogu biti od pomoći - dodao je Mario Sirotić.