Nakon gotovo tri desetljeća u rukometu, jedan od najdugovječnijih i najprepoznatljivijih igrača Poreča, Matija Rađaković, službeno je završio svoju igračku karijeru. Legenda porečkog rukometa i hrvatske lige cijelu karijeru igrao je za isti klub i s istom strašću od prvog do zadnjeg trenutka.

Riječi ne mogu dovoljno opisati njegovu ulogu, što je sve dao i što je sve ostvario s klubom. Bit će čudno ne gledati ga na rukometnim terenima. U ovom razgovoru prisjetili smo se početaka, najdražih trenutaka, ali i pogledali unaprijed jer nova trenerska uloga tek počinje.

Mentor i uzor

Sam si rekao, davno si počeo igrati rukomet, još 1996. godine. Nakon gotovo 30 godina u rukometu, odlučio si završiti karijeru. Kako je došlo do te odluke?

- Kum direktor me potjerao u mirovinu, haha. Šalu na stranu, zadnjih nekoliko godina sve sam dublje posvećen trenerskom poslu. Nekad je na pitanje "Čime se baviš?" odgovor bio: "Igram i treniram klince". U zadnje vrijeme taj se odgovor okrenuo u: "Treniram klince i još uvijek igram" - rekao je Rađaković.

- Osvojili smo 2. HRL - Zapad s drugom ekipom i pred klubom se našla odluka: ostajemo li u toj ligi ili idemo stepenicu više, u 1. HRL - Jug, jednu razinu ispod Premijer lige. Sam rang lige govori o ozbiljnosti natjecanja, i mislim da je to ogroman korak za klub i razvoj naše mladosti.

Da što prije "odrastu" i budu spremni predstavljati RK Poreč u Premijer ligi. Pitanje koje se logično nametnulo bilo je tko će to voditi? Sjeli smo, složili se da je to velika prilika da školu rukometa dignemo na viši nivo, i dogovorili da ću ja preuzeti tu ulogu, čak i pod cijenu prestanka igranja koja bi se svakako uskoro dogodila, ipak imam koju godinu na leđima.

Tako da to je glavni razlog. Pa možemo reći da su me klinci ulaskom u 1. HRL - Jug "potjerali" u mirovinu.

Sjećaš li se kako je sve počelo?

- Naravno. Još u prvom osnovne, dečko koji je trenirao rukomet, stariji brat tada mog najboljeg prijatelja, pratio nas je svakodnevno u školu i natrag, kroz poznatu Bakinu šumicu, i putem nam pokazivao kako se izvode rukometni potezi. Sjećam se kao jučer fintiranja drveća i skok šuteva na tom putu.

Odlučili smo se napokon otići na trening i u Velom Joži dočekao nas je profesor Miroslav Mataija, uzeo nas u svoju grupu i ostalo je povijest. Evo danas, 30 godina kasnije, mogu reći da me Miro odgojio u sportaša, trenera i velikim dijelom čovjeka kakav jesam.

I danas surađujemo u školi rukometa koju on desetljećima savršeno vodi. Bio je i ostao šef, mentor, uzor i veliki čovjek prije svega.

Za prvu ekipu Poreča debitirao si u sezoni 2006/2007. Sjećaš li se nekog posebnog trenutka iz tog razdoblja?

- Sjećam se prvog pogotka za seniore, doma protiv Zameta, iz kontre, prva visoko. Nakon toga se ne sjećam ostatka utakmice od euforije koja me stresla, haha.

Mrzi gubiti

Cijelu si karijeru proveo u Poreču. Što te zadržalo u klubu i gradu? Jesi li ikada ozbiljno razmišljao o odlasku u drugi klub ili van Hrvatske?

- Odmah nakon srednje škole, moj kum Vedran (Mataija) i ja upisali smo trenersku školu. Po završetku iste počeo sam raditi s minićima u klubu. Tako sam nekako uz igrački put usavršavao i trenerski dio.

Bilo je kroz godine upita i ponuda, ali ništa toliko financijski primamljivo niti rukometno razina više od Poreča da bih se odlučio na promjenu. Tu sam ipak doma, i konstantno smo u vrhu hrvatskog rukometa. Najozbiljnija ponuda stigla je iz inozemstva prije tri godine, ali tada me zdravstveni problemi u obitelji ne bi odvojili od njih ni za kakvu cifru.

U vitrini su dvije srebrne medalje iz Kupa i dvije bronce iz Premijer lige. Koje ti je postignuće osobno najdraže i zašto?

- Stvarno ne znam što bih izdvojio, bilo ih je dosta i jednako su mi draga. Svi koji su igrali i trenirali sa mnom znaju da mrzim gubiti iz dna duše, u bilo čemu. Ishod svakog natjecanja na treningu mi određuje dan, nervoza ili sreća.

Zato je sport predivan. Doslovno svaka pobjeda izaziva posebnu emociju. A najbolje je što nakon jedne, nekoliko dana kasnije ganjaš iduću. Ako moram rangirati, stavio bih sve medalje zajedno na prvo mjesto, a svaku pobjedu odmah do njih.

Tijekom igračke karijere paralelno si gradio i trenersku karijeru kroz mlađe dobne skupine, a sada te čeka novi izazov u 1. HRL - Jug. Koliki je to uspjeh i što ti je cilj sljedeće sezone?

- Kao što sam ranije naveo, smatram da je ulazak u 1. HRL - Jug ogroman uspjeh i veliki korak naprijed za klub i mladost koju imamo. Pritisak rezultata nemamo. Cilj je da ti mladi dečki podignu svoju igru, fizičku spremu i mentalnu snagu na još jednu razinu više.

Svjesni smo da će biti teško, ali po muci se poznaju junaci. Siguran sam da će svaka utakmica u toj ligi biti prilika za rast i novo iskustvo, kako naših mladića, tako i meni kao treneru.

Marko Bajan preuzima palicu

Kako vidiš budućnost RK Poreč i tko bi te mogao naslijediti?

- Poreč je godinama stabilan, rekao bih razvojni klub. Nažalost, za nešto više potrebne su veće financije. Grad i sponzori koje imamo drže klub u toj zoni u kojoj jesmo.

Prisiljeni smo okupljati mlade igrače, razvijati ih i mislim da to radimo prilično uspješno. Rezultati su iz godine u godinu tu, igrači stasaju i odlaze u veće klubove čije financije mi još uvijek ne možemo pratiti. Kamo sreće da jednog dana možemo.

Ne bojim se ja za nasljednika. Marko Bajan dijeli poziciju sa mnom već nekoliko godina, mogu mu mirne duše predati palicu. Vrijeme je, i spreman je za iskorak. Dovest ćemo još jednog talentiranog igrača na tu poziciju, a kroz neko vrijeme na tom mjestu očekujem Lovru Andrića, naše dijete koje napreduje.

Rukomet proširio krug ljudi u životu

Kao kapetan od 2011. godine prošao si s ekipom brojne uspone i izazove. Kada pogledaš unatrag, na što si osobno najponosniji?

- Prije svega na prijateljstva koja sam stekao kroz sve te godine. I na sve trenutke slavlja, svaku pobjedu, kako europsku, tako i domaću. Rukomet mi je proširio krug ljudi u životu iz doslovno cijele Hrvatske, pa i izvan granica, s kojima sam i dalje u kontaktu.

Uvijek se s guštom podružimo kad god se ukaže prilika i prisjećamo se zajedničkih trenutaka na terenu i izvan njega. Uvijek se zezam da igrači u klub dođu i odu, samo sjedala u busu i ja ostajemo uvijek na istim mjestima, ja na zadnjim sjedištima, naravno.

Povezane vijesti

• Istarski derbi Premijer lige: Poreč - Umag 22:23
• Po tisuću kuna za sto tisuća starijih građana?
• BOLJI OD ZAMETA Porečanima regionalni derbi i vrijedni bodovi za Ligu za prvaka