Piše Robert Matteoni
Ivan Bezjak zaslužuje više od nogometne Pule
U jednom od brojnih profesionalnih odlazaka na Otok, svejedno govorimo li o Engleskoj, Škotskoj, Irskoj ili Walesu, svugdje sam primijetio istu "nogometnu" naviku. Oko njihovih starih grounda, to jest stadiona, u kojem se god gradu i klupskoj razini nalazili, primijetiti ćete spomenike. Kako Britanci njeguju svoje tradicije i drže do njenih aktera to je zapravo više društveni izričaj. Nogomet, kojeg doživljaju kao svoje dijete (izmislili su ga i proširili po svijetu), je zapravo najočitiji primjer tog pristupa. Nekome se možda čini da je to doza patetike, populizma i inflacije spomenika, no Britanci se na takve opaske neće niti obazirati. Oni znaju da su neki akteri njihove povijesti, nogometne u ovom slučaju, zaslužniji od drugih po doprinosima razvoju igre, kluba i okruženja, te im to priznanje odaju i spomenikom. Postoje jasni kriteriji kome se ta počast ukazuje, i uopće nije nužnost da je osoba preminula. Ta kultura štovanja je u Velikoj Britaniji zbilja na najvišim razinama. Jednom mi je kolega iz Londona, dok smo se 1996. pred početak EURA i prvog hrvatskog nastupa na velikom turniru vozili prema Wembleyu, iskazao čuđenje što se čudim takvim emotivnim pristupima povijesti. Nisam imao vremena, a nije bilo ni smisla tumačiti iz kojeg okruženja dolazim, a u kojem je sasvim normalno zaboraviti zaslužne aktere naše povijesti, prije ih dobrano obezvrijediti. I to uz okvir kako nitko nije toliko loš da ga ne bi radi kontinuiteta omalovažili. Ne znam što je danas sa Rogerom, tim kolegom koji se pokazao vrlo susretljivim pokazujući mi sve odaje mitskog stadiona, koji je u odnosu na današnji Wembley. Zapamtio sam njegovu misao, kad sam mu prenašao svoje uzbuđenje što sam nakon desetljeća gledanja crnobijelih prijenosa sa tog slavnog stadiona, upravo u njegovom prostoru.